DUPLIN OSVRT: (Ne)zamjenjivi

Kažu da nema nezamjenjivih. Hm. 

Oko potpisa Mije Caktaša za Osijek ovih se dana podiglo previše prašine. U redu, bio je on 'bijela' desetka, kapetan, najbolje plaćeni igrač, te prvi strijelac HNL-a, a izašao je iz kluba u tišini, na zadnja vrata, kao član druge momčadi. Otišao je onako kako odlaze igrači s probe. U zenitu 'Livajamanije' baš nikoga nije bilo briga što je njemu istekao ugovor.

Ključ takvog rastanka dogodio se pola godine ranije. Hajduk je u drugi dio sezone krenuo s predsjednikom koji je odlučio napraviti potpuni zaokret i potpuno promijeniti luzersku atmosferu u klubu koji je zaboravio osvajati trofeje, a nije bio ni drugi gotovo deset godina. Lukša Jakobušić je u Miji Caktašu vidio sugovornika koji će slijediti njegove zamisli i biti spreman na kompromis, no jako brzo je spoznao da od toga nema ništa ('da barem hoće bonuse skinuti', znao je tada reći predsjednik). I nije tu više ni bitno tko je kome što rekao, Caktaš je navikao slušati samo sebe i menadžera, te nije karakter koji će se uklopiti u tuđi kalup, a Jakobušić je friško krenuo okupljati vojsku za napad na trofeje, te se odlučio žrtvovati pješaka kako bi dobio partiju (čitaj - prvenstvo). Ista još traje, u punom je jeku.

E sad, u tu šahovsku partiju HNL-a opet upada Caktaš, koji je prethodno polusezonu odradio u Saudijskoj Arabiji, gdje su, prema tamošnjim informacijama, od njega dobili manje nego što su očekivali. Ali ni to više uopće nije bitno.

Najvažniji je zapravo subjektivan dojam svakoga od nas navijača Hajduka prema Caktašu, odnosno hoće li nas se dojmiti kada istrči na teren u dresu Osijeka? Uz dužno poštovanje, Mijo ipak nije ostavio toliko snažan pečat da bi mi srce zatreperilo kad se to dogodi. Misli mi u određenim momentima svakodnevice još uvijek mogu pobjeći prema Bakinom golu iz direktno iz kornera, Bokšićevom pogotku Zvezdi, Rapaićevoj bombi Dinamu ili Bubalovom lažnjaku, od kojega i danas boli kičma Butinu i Sedloskoga, ali baš me niti jedan upečatljiv trenutak ne veže za generaciju koja je osvajala četvrta i peta mjesta.

Čak mi je nebitna i rečenica iz intervjua kojega smo radili u prigodi njegova povratka na Poljud, gdje je Caktaš rekao: 'Nema šanse da obučem dres bilo kojeg drugog hrvatskog kluba osim Hajduka'. U nogometu, praksa je pokazala, takve izjave najčešće ne vrijede baš ništa. Jednako kao ni one srcedrapateljne poruke na rastanku koje u većini slučajeva, čast iznimkama, sastavljaju PR-službe.

Uglavnom, igrač ima pravo na to da upravo klub koji ga plaća bude onaj 'čiji je dres oduvijek sanjao', a dok masa iz sveg srca zaneseno urla 'Nije u šoldima sve', on će u miru svog doma ipak lagano pustiti onu 'Ja volim samog sebe'. Zbog toga sve te situacije oko transfera igrača ne treba baš primati srcu. Osijek je dobio novoga igrača provjerenog učinka, ali tek ćemo vidjeti što će to u konačnici značiti na tablici. Prema tom prelasku u Gradski vrt sam potpuno ravnodušan. Jednako kao što sam bio i prema Mijinom odlasku s Poljuda. Nije nezamjenjiv. Umjesto njega je desetku preuzeo još bolji igrač. Livaja.

Taman u vrijeme dok sam slagao misli za ovaj tekst stigla je vijest o smrti Akija Rahimovskog i potpuno me izbacila iz takta. Parni valjak je bio dio mog odrastanja. Prvi put sam na njihovom koncertu bio još kao tinejdžer u doba bivše Jugoslavije, a kasnije sam odlazio kad god sam mogao, zaključno s ovim zadnjim u Spaladium Areni. O glazbi pojma nemam, ali imponirala mi je Akijeva energija i to što nema praznog hoda. Publika u zboru pjeva s njima od prve do zadnje pjesme. Bili su fenomenalni, možda i čak i bend koji je na mene ostavio najjači dojam u nastupima uživo. Njihov menadžer Dino Bahtijarević, inače navijač Hajduka, učinio mi je tu čast da napravim s Akijem i Husom poduži razgovor, intervju s legendama uz kavu.

I sad, dok vrtim po YouTubeu 'Jesen u meni', 'Gledam je dok spava' i ostale njihove najveće hitove, pitam se postoji li netko tko bi mogao zamijeniti Akija u Parnom valjku. Bijelo dugme je mijenjalo čak tri pjevača i održali su se na vrhu, po dva su imali Prljavo kazalište, Crvena jabuka, te brojni drugi, ali nekako mi je Aki baš unikatan.

Kažu da nema nezamjenjivih. Hm.