Pobjeda u gradskom derbiju vraća povjerenje u Tudorov Hajduk
Očito je da u Hajduku nema nezamjenjivih i da je Tudor bio u pravu kad je rekao da je bolje staviti trkački spremnijeg, nego nijansu kvalitetnijeg, a nemoćnijeg igrača
Hajduk je u gradskom derbiju svladao RNK Split sa 2:1 u utakmici u kojoj je od početka bio dosta bolji, te kontrolirao igru i rezultat. 'Bijeli' su odigrali najbolji susret u posljednje vrijeme, a posebno je dobro fukcionirala zadnja linija, gdje je Bradarić debitirao na liberu, Nižić bio siguran u obrani, a Milić odigrao najbolju partiju pod Tudorom.
Upravo je ova zadnja priča nekako najzanimljivija jer je Milić igrač na odlasku, koji je ove jeseni imao i jako loših izdanja, a najbolje je partije pružao još po ulasku u prvu momčad kao jedan od dvojice zadnjih veznih (drugi je bio Radošević). Kod Tudora je on nakon prvih ljetnih priprema bio čak i stoper za prvih jedanaest, ali nije se kasnije nametnuo kao standardni član prve postave. Imao je dosta prilika, igrao po potrebi i na lijevom boku, ali ne pamtimo da smo ga gledali tako sigurnog kao protiv Splita, dominantnog u napadačkom skoku i sjajnog u defenzivi, gdje najbrži igrač na terenu Dražen Bagarić uopće nije došao do izražaja jer mu je Antonio s lakoćom nosio lopte u situacijama jedan na jedan.
Moramo pohvaliti i Nižića, koji je također često 'krpio' deficitarne pozicije, ulazio na desnog beka, pa čak i u napad kad se stizao rezultat, ali ovo mu je bila najzrelija partija. Što se Bradarića tiče, činilo se kao da je posebno motiviran odigrati bez pogreške, bio je pravovremen i siguran, pa se ni izostanak kapetana Maloče nije osjetio.
Igor Tudor posebno je pohvalio Josipa Vukovića, pored kojega Marko Rog nije došao do izražaja, a opet se dopao Mikanović, što je jako dobro saznanje pred zimsku stanku nakon koje je jako neizvjesno hoće li Avdija Vršajević više zaigrati u bijelom dresu, s obzirom da još nije produžio ugovor.
Sušićeve vrijednosti odavno su poznate, zapravo cijela momčad zaslužuje sve pohvale za prikazano u prvom poluvremenu, a i određene nedostatke u nastavku pokrio je izraziti angažman i želja za pobjedom.
Završnicu utakmice obilježili su Milevski i Bencun. Artem je imao par sjajnih asistencija prema Bencunu, ali ovaj nije realizirao čak tri dobre prilike. Publika je skandirala 'Mile, Mile', Ukrajinac dijeli 'lopte s očima', a to je ono što splitski prijatelji nogometa vole, dok će Bencun morati biti puno efikasniji ukoliko se želi nametnuti kao još ozbiljnije rješenje za Tudorov sastav.
Što se Hajduka tiče, definitivno je zaključak da ova pobjeda vraća vjeru u Tudorovu momčad, gdje su novi, mladi igrači pokazali veći angažman od onih pet-šest standardnih koji su nedostajali i većom trkom i agresivnošću nadoknadili nedostatak iskustva. Notirajmo i zaista raritetnu činjenicu da su minutažu imala dva igrača 1997. godišta, Vlašić od početka, a Balić po ulasku s klupe. Upravo je Balić dva puta ozbiljno zaprijetio vratima Zagorca i, čast svim prinovama sa strane, ali očekujemo da će on imati sve veću minutažu što vrijeme dalje bude odmicalo.
Što se Splita tiče – očekivalo se više. 'Crveni' definitivno u prvenstvu nisu pravi i ova se utakmica uklapa u rang onih poput Zagreba i Slaven Belupa, gdje do kraja susreta nisu uhvatili ritam utakmice. Za momčad trenera Ivana Matića bi definitivno bilo bolje da je do 'kratkog spoja' Dujmovića i braće Žužul došlo nakon ovog susreta, a ne prije Lokomotive, jer Vidović je bio u jednom od lošijih izdanja od dolaska u klub iz Parka mladeži.
Teško je nakon ovakve utakmice izdvojiti nekog posebno kao tragičara, kompletna momčad 'crvenih' igrala je loše, a trener Matić će sigurno dobro proanalizirati zašto je svaki Hajdukov korner bio 'pola gola' i kako to da Milić dva puta ostaje nečuvan na vrhu peterca pored toliko dobrih skakača u Splitovoj momčadi.
Ukupno gledajući, ova je Splitova momčad baš nedorečena, kad igra dobro niže remije (Rijeka, Dinamo, Lokomotiva), a svaka loša partija kažnjena je porazom, pa je bodovni konto definitivno osjetno manji od očekivanoga. U momčad se vratio Vojnović, ali ne vidimo da općenito ti otpisi-povratci išta dobroga donose momčadi. Previše ih je u Parku mladeži, sjetimo se suspenzije pa pomilovanja Bellea, selidbe iz sastava Glumca, eliminacije Dujmovića usred europskog pohoda, pa sad opet, zatim nevođenja Vojnovića i Mršića na pripreme u Međugorje... I prije i poslije, s ovim ili onim igračima, zaključak je isti: Split nema igru za vrh, momčad nema pobjednički mentalitet, a igra poput one protiv Černomoreca bila je iznimka, a nikako ne pravilo.
Slažemo se s onim što je predsjednik Slaven Žužul istaknuo u intervjuu u Sportskim novostima – Split je napravio povijesni europski uspjeh i igra četvrtfinale Kupa protiv Zadra, gdje je veliki favorit za prolaz. No, ono što prikazuje u prvenstvu ne ulijeva povjerenje da je momčad zrela za neki novi iskorak. Da od ranije ne znamo mogućnosti Roga, Cikalleshija, Bagarića i društva, rekli bismo da je Hajduk bolja momčad od Splita. Priča o tome ima li ovaj Hajduk, kojega je Tudor izveo na teren, veću kvalitetu od Splita za debelu je raspravu. A na terenu je bio za dvije klase bolji, uz omjer udaraca na gol 19:1, što ide na čast Tudoru i momcima kojima je dao povjerenje, pa će nakon gradskog derbija i oni najstandardniji morati ubaciti u višu brzinu jer je očito da nema nezamjenjivih i da je Tudor bio u pravu kad je rekao da je bolje staviti trkački spremnijeg, nego nijansu kvalitetnijeg, a nemoćnijeg igrača.
