Šuker nas plaši Mađarskom dok potiče 'mađarizaciju' Hajduka

Hrvatska nogometna reprezentacija svladala je Azerbajdžan sa 6:0 u najboljoj utakmici od kada je nacionalnu vrstu preuzeo izbornik Niko Kovač. Ako bismo ovaj dvoboj uspoređivali s onim protiv Malte (2:0), onda možemo reći da je razlika 'nebo i zemlja'. Tada je igra bila u skladu s atmosferom na Maksimiru - otužna, dosadna i negledljiva, dok smo u Gradskom vrtu gledali agresivnu momčad punu ideje i točnih dodavanja, gdje je posebno rapoložen od samog starta bio – Andrej Kramarić.

Period između utakmica s Bugarskom i Azerbajdžanom obilježio je odlazak iz reprezentacije uvrijeđenog Nikice Jelavića. Ni u jednog izbornika igrači se nisu opraštali s toliko gorčine kao u Nike Kovača, ali i među njima ima razlika...

Primjerice, Eduardo da Silva sigurno nije zaslužio tretman kakav je imao u Brazilu. Drugom najboljem strijelcu Hrvatske svih vremena izbornik je pretpostavio baš Jelavića u utakmici protiv domaćina, bio je tu i Olić, Rebić je ulazio s klupe, a s obzirom da Da Silva može zaigrati i malo povučenije, nije zgorega spomenuti da je čak i Sammir prije njega imao minutažu. Eduardovo 'zbogom' bez pozdrava Niki Kovaču logičan je slijed svega viđenog i ne možemo se oteti dojmu da je u Brazilu za njega bilo prostora. Pogotovo u prvoj utakmici, kad nije smio igrati Mandžukić.

Ognjen Vukojević, pak, nema bogomdani talent, ali se smatralo da bi mogao biti koristan jer se u slučaju njegova uvođenja na mjesto zadnjeg veznog moglo Rakitića gurnuti naprijed. No, to se nije dogodilo i Vukojević je nakon SP-a 'nogom zalupio vrata' i reprezentaciji zauvijek kazao zbogom.

Treća priča je Stipe Pletikosa, kojega treba ostaviti izvan konteksta spomenute dvojice. On je branio u sve tri utakmice Mundijala, ali nije bio u velikoj formi. Očito svjestan da je njegovo vrijeme prošlo, odlučio je mjesto prepustiti Subašiću, ali za razliku od Vukojevića i Da Silve pružio je na oproštaju ruku izborniku. Najnoviji slučaj s Jelavićem je poseban i zbog toga jer se napadač Hull Cityja pokupio u periodu između dvije kvalifikacijske utakmice, što se do sada nije događalo.

Oprostio se Eduardo, otišao je Jelavić, Olića je Kovač odlučio malo odmoriti i eto protiv Azerbajdžana od prve minute – Kramarića, igrača koji se nikako nije mogao ustaliti na Maksimiru, ali je kroz momčad u kojoj Dinamo odgaja mlade (Lokomotiva) i pogotovo pogon kojega je Dinamo znatno pojačao (Rijeka) zaslužio pozornost, dobio priliku zaigrati u kvalifikacijama za EP i u potpunosti je iskoristio.

Kramarića pamtimo još iz mladih reprezentacija, kada je također svojim dobrim nastupima privlačio pozornost, ali nekako je bio u sjeni suigrača iz generacije, tadašnjeg 'čuda od djeteta' Tičinovića, pa i Andrijaševića. Prisni odnosi Dinama i Rijeke, odnosno Mamića i Miškovića, doveli su do toga da se igrači koji su prekobrojni u Maksimiru mogu plasirati u reprezentaciju preko Kantride, pa je u Gradskom vrtu na klupi sjedio i Tomečak. U isto vrijeme prvotimci Lokomotive uglavnom pune Gračanovu selekciju, ali tu već ima totalnih nebuloza... Kramarić je definitivno kalibar za A-selekciju, ali u onoj Gračanovoj se događa baš svašta, pa je tako moguće da igrač dokazanog talenta, koji je već bio i u kadru A-selekcije (Mario Pašalić), ostane na klupi u ključnom dvoboju protiv Engleske, a utakmicu počme, pazite sad - Pavičić.

No, pustimo sad U-21, valja konstatirati da je napadački tandem Mandžukić-Kramarić bio pun pogodak, a kada im se s klupe priključio i Perišić bila je to najbolja partija hrvatske reprezentacije posljednjih godina. Konačno je kao u najboljim danima igrao i Darijo Srna, njegovi ubačaji s desne strane bili su 'pola gola', dobru je partiju odigrao i Pranjić, a Ćorluka je sjajnim potezima mamio aplauze s tribina.

O da, i u Gradskom vrtu se povremeno čulo 'HNS pederi, nogomet ste sjebali'... Već smo jednom konstatirali, za hrvatsku izabranu vrstu ima nade, Modrić, Mandžukić, Perišić, Srna, Pranjić, Ćorluka i društvo zaslužuju maksimalnu potporu, ali kako navijati za Šukera i Mamića? Niti ovih 6:0 ne smije zamagliti činjenicu da je HNS nizom loših poteza od HNL-a napravio lakrdiju uz posebno maćehinski odnos prema Hajduku... Baš jučer mi netko reče 'nije li lani promijenjeno domaćinstvo Rijeke i Zmaja iz Blata kao zbog sigurnosnih razloga'. O da, službeno je to bila formulacija, ali kako Hajduku sigurnosni razlozi nisu pomogli da pomakne termin prvenstvene utakmice s Rijekom?

Davor Šuker je uoči utakmice svojim izjavama pokazao da živi u paralelnom svijetu, a huligane označio najvećim problemom hrvatskog nogometa. I, naravno, nije se zapitao koliko HNS svojim odlukama utječe na neprimjereno ponašanje s tribina... Još je rekao: 'Doći će 2020. godina i nećemo imati reprezentaciju ako ne uložimo... Može nam se dogoditi Poljska ili Mađarska'. Zanimljivo. A u isto vrijeme tijela njegova Saveza donose odluke kao da žele da se Mađarska dogodi Hajduku (nekad su Mađari bili svjetska velesila predvođena legendarnim Puskasom, a već dugo su nogometno nebitni).

I na kraju, zaključimo opet s utakmicom protiv Azerbajdžana. Neka nama Kramarića u prvih jedanaest, dobro je da poštujemo učinak igrača u HNL-u. Ali dok je Lokomotive u Prvoj ligi i kontinuiranog donošenja odluka na Hajdukovu štetu, dotle ni nakon ovih 6:0 slavlje ne može biti potpuno. Simbolički rečeno: poljubi Perišića, a pored Šukera samo prođi...