DUPLIN OSVRT: Hajduk puno bolji, rezultat nije realan odraz zbivanja na terenu
Hajduk je više nego zasluženo izborio finale protiv Osijeka ili Rijeke na Poljudu
Hajduk je pobijedio Goricu (2:1) i plasirao se u finale Kupa! 'Bijeli su u prvom dijelu doslovce razbili protivnika, od prvog sučeva zvižduka nisu dopustili gostima da dođu do daha. Bili su opasni, razigrani, kombinatorni u napadu, a rezultat od 1:0 nakon 45 minuta bio je 'puna šaka brade' za Goricu.
U odnosu na utakmicu s Rijekom, trener Valdas Dambrauskas je promijenio sustav, zaigrao s četvoricom u zadnjoj liniji, s tim da su i Dino Mikanović i Dario Melnjak visoko napadali, više bili u poziciji krila nego beka. Na klupi su u odnosu na prošli susret ostali Ferro, Lovrencsics, Vuković, Subašić i Nikola Kalinić, a igrači koji su dobili priliku umjesto njih bili su uistinu prava osvježenja. Prije svih - Stipe Biuk.
Čast svima, ali Hajdukov dragulj kad god je sto posto zdrav i spreman mora biti u prvih 11. On je mlad igrač koji ima oscilacija, no vrijedi ga istrpjeti. Ne samo zato što je vanserijski talent, već i stoga što je najveći transferni potencijal 'bijelih'. Biuk je večeras bio razigran, hitar i poletan, doduše nije ga htio gol, ali upisao je zlata vrijednu asistenciju za pogodak junaka utakmice - Melnjaka.
Prvenstveni dvoboj protiv Gorice na Poljudu pamtimo baš po nerealiziranom ziceru Hajdukova lijevog bočnog i razočaravajućih 0:0, ali ovoga puta je Melnjak bio dvostruki strijelac. Drugi pogodak je postigao taman na vrijeme da se Gorica sasvim ugasi jer nešto su bili živnuli u nastavku, u 58. minuti čak i ozbiljno zaprijetili preko Pršira, no ovo je bila Hajdukova večer. 'Bijeli' su bili puno bolji, da je Kotarski izvadio još koji put loptu iz mreže bilo bi to po prikazanom više nego zasluženo.
Ovako je još u 95. minuti Kalik iz kaznenog udarca, dosuđenog nakon intervecije VAR-a, uspio smanjiti na 2:1, što dodatno daje pogrešnu sliku za svakoga tko nije gledao utakmicu.
Osvrnimo se malo i na Kup kao natjecanje. Za Hajduk se nekako prelako vežu negativni komentari čak i kad ostvari uspjeh. A finale ovog natjecanja to svakako jest. No, mnogi koji se smatraju navijačima 'bijelih' u zadnje vrijeme odmahuju rukom na spomen Kupa, kao 'to je samo utješna nagrada' ili 'uopće me ne zanima' ili 'još najbolje da neće dobit Goricu na Poljudu' ili ga jednostavno zovu 'kupić'... Uglavnom, uspjeh se potcjenjuje, ali je zato pljuvačka u visokoj razini pripravnosti za slučaj neuspjeha.
Da se razumijemo, i meni je prvenstvo puno važnije, a prava noćna mora toliko dugi post, no Kup me i te kako znao razveseliti. Bili smo ponosni na pet osvojenih zaredom sedamdesetih godina, pa gol iz kornera Bake Sliškovića 1984. u prvom susretu finala, zatim tri godine kasnije Rambove jedanaesterce kojima je rasplakao Riječane, te onaj ratni trofej 1991. godine, kada je Hajduk usred Beograda trijumfirao protiv Crvene zvezde golom Alena Bokšića. I baš s tim peharom Kupa se brojni posjetitelji Trofejne sale najviše vole slikati. Nema potrebe sve nabrajati, primjerice, meni je jako drag i onaj iz 1995. za duplu krunu...
Ovaj će, ako se osvoji, također biti jako vrijedan jer će ipak prekinuti trofejni post koji traje od 2013. godine. Ne, nema u ovom trenutku mjesta ni odustajanju od šampionskih ambicija jer poraz od Rijeke je bio neugodan, ali ne i presudan. I taj san je još uvijek i te kako živ.
Priču utakmice protiv Gorice zaključimo činjenicom da je ovo bio jedan od onih dana kada ne znate koga biste prije pohvalili, uz strijelca Melnjaka i probuđenog Biuka, standardno je jako dobar, pogotovo za suigrače, bio Marko Livaja, zatim Grgić, Fossati, Mikanović, Sahiti... Uglavnom, Hajduk je u potpunosti nadigrao protivnika i više nego zasluženo izborio finale protiv Osijeka ili Rijeke na Poljudu.
