DVANAESTI NOVINAR: Od Ljubljane do Skoplja

Točno na jučerašnji dan prije dvadeset i sedam godina bio sam na svojem prvom evropskom gostovanju, koje to zapravo i nije bilo, jer je Hajduk tog petka (ne mogu se sjetit zašto se utakmica igrala u petak, nije baš uobičajeno za to doba) u Ljubljani bio domaćin protiv Ajaxa.

Nas četvorica smo sjeli u Citroen AX u vlasništvu mojeg oca, imao sam osamnaest godina i nešto sitno, bila mi je to prva ozbiljna vožnja u životu, dalje od Brača ili Makarske. Ajax je tad bio apsolutni favorit, što se zorno pokazalo u uzvratnoj utakmici, ali nas četvorica Sućidrana smo na put krenuli puni optimizma.

Slabo se sjećam same utakmice, kao i obično s takvih gostovanja čovjek više zapamti sve one događaje prije i nakon utakmice, ali Hajduk je tu utakmicu odigrao hrabro, muški i dobio golom Ivice Mornara.

Dvadeset i sedam godina kasnije, Hajduk je otputovao igrati utakmicu u Skoplje, na drugi kraj nekad zajedničke zemlje, protiv kluba iz sela pored Tetova, kojeg pamtim iz tog vremena po Teteksu, što smo ga jedne godine, dok sam još bio sasvim mali dobili 7-0, a Zlatko Vujović sa četiri gola u mojim dječjim očima postao veći od Platinija, Cruyffa, Maradone i mojeg starog, koji su za mene bili Bogovi nogometa.

Na taj put nismo otišli, jer je danas nogomet nešto sasvim drugo, i navijači su samo nepotrebni privjesak tom plesu novca, ali Hajduka smo ispratili sa skepsom, i to je najveći poraz Hajduka, veći od svih sramoćenja u Europi, a kroz povijest ih je bilo sasvim dovoljno, kako u recentnoj, tako i u onoj često nerealno preuveličavanoj slavnoj prošlosti.

Hajduk ima luzerski mentalitet, i to je naš najveći poraz.

Luzerski mentalitet se stiče, baš kao i pobjednički, a problem je uvijek u onima koji vode. Mislim da se Aleksandru Makedonskom pripisuje izjava 'Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav nego vojsku lavova koju vodi ovca'. I ne, ovo nije uvreda predsjedniku Brbiću, da ne bi bilo zabune opet, jer naš predsjednik u ostavci doista nije ovca, ali bez ikakve ograde mogu reći da bi bila barem jednaka blasfemija usporediti ga i s lavom.

Onog trenutka kad smo pristali igrati u istom natjecanju s Lokomotivom, pokazali smo luzerski mentalitet. Onog trenutka kad smo pristali da Franjo Tuđman određuje gdje će tko igrati i tko će kad biti prvak pokazali smo luzerski mentalitet. Onog trenutka kad smo dopustili da menadžeri i političari odlučuju o smjeru kluba pokazali smo luzerski mentalitet.

Nakon desetljeća luzerštine, danas očekujemo utakmicu trećeg pretkola Europa League protiv Galatasaraya na način da se nadamo da nas neće 'nakantat' kao Ajax prije tih tridesetak godina, ili Dinamo Moskva još desetak godina ranije u Osijeku.

Nakon desetljeća luzerštine, nama je normalno da je Mijo Caktaš kapetan i najbolji igrač Hajduka, iako je javna tajna da je nekoliko puta stavio svoje privatne interese ispred interesa kluba, nama je normalno da je Stanko Jurić u srcu veznog reda, iako uz dužno poštovanje njegovom trudu i srcu, koje stvarno poštujem do bola, to svojom kvalitetom ne može bit.

Počeo sam namjerno od 'naših', jer o Jakolišu, Todoroviću, Posavecu i ostalima neću niti pričat, to su igrači koji u Hajduku koji neće biti luzerski, jednostavno nemaju mjesta.

Svađao sam se često s prijateljima oko Juranovića, koji ni blizu nije bio najgori bek kojeg smo imali, a ja sam proročanski prije nekoliko mjeseci spomenuo kako će ga svi oni koji zahvaljuju nebesima što je 'napokon iša ća' sa sjetom zazivati već za koji mjesec.

Ali i to je paradigma tog luzerskog Hajduka, jer moram priznati da je Jura krasan momak, čak nije ni toliko nekvalitetan kako većina navijača smatra, ali jednostavno igrač Hajduka mora imat i karakter, i kvalitetu, i ako je Jura najbolje što možemo pronaći na desnom boku, nešto ne štima.

Da ne ispadne da ja pljucam po igračima samo ovdje, oni uopće nisu ništa krivi, jer čak je i taj Stanko Jurić kad je postavljen u sustav koji funkcionira, u nekoliko navrata izgledao kao Iniesta. (nemojte se hvatat detalja, dopustite mi ovu licentiu poeticu)

Koliko vrijedi vođa u klubu je jasno svakome tko se iole razumije u sport i poslovanje. Odavno sam u jednom svojem tekstu napisao da Hajduku treba jedan gazda.

Nemojte se šokirati, pod time ne mislim na promjenu modela vlasništva, dapače, ali predsjednik, odnosno uprava Hajduka mora biti taj gazda koji donosi odluke i koji će udariti šakom o stol i donijeti bolne, teške i hrabre odluke.

Taj gazda mora samostalno i hrabro donositi odluke, ne slušati ni novinare ni navijače ni politiku, a najmanje i sačuvajmebožetoga – menadžere. Novinare ostaviti van kluba osim pri službenim događajima, navijače ostaviti isključivo na tribini, politiku eventualno po službenoj dužnosti u svečanu ložu u vrijeme utakmice i samo tad, a menadžere miljama daleko od kluba.

Svi oni koji na to nisu spremni nemaju mjesta u klubu sa sjedištem u Poljudu.

Hrabre odluke i bolni rezovi, krenuti od vrha pa prema dnu, svakoga onoga tko ne misli da Hajduk može igrati Champions League u roku od tri godine - eliminirati.

Pucati na zvijezde, pa dokle stignemo, to mora biti jedina misija Hajduka. A u misiju se kreće tako da se napiše plan misije, da to ne bih preskočio slučajno na kraju.

Za početak, nužno je pronaći lava koji će vodit momčad, jer moj je dojam da je momčad potpuno bezglava, bez plana igre i pogubljena na terenu. Nakon devet mjeseci kontinuiteta, to je nedopustivo.

Nedopustivo.

Ako niste spremni na hrabre odluke i bolne rezove, molim vas, otiđite.