Francesco Totti: Odlazi posljednji rimski car

Danas se može banalno ustvrditi kako je nogometna karijera Francesca Tottija počela 28. ožujka 1993., kad je Vujadin Boškov poklonio debitantski nastup domaćem dečku, 16-godišnjaku na gostovanju kod Brescije, o kojem su već svi govorili da je neviđeni talent u domu Vučice, pa do prošle srijede i rečenice koja je označila faktički kraj jedne bajke. U prolazu od svlačionice ka izlazu Olimpica, kad ga je španjolski novinar zamolio za izjavu nakon utakmice s Realom, Totti se nasmijao i odgovorio 'Što će vam to, ja ovdje više ne značim ništa'.

Bila je to zaista, koliko netočna, toliko i gorka rečenica, jer od onog debija u Bresciji ispisana je jedna od najljepših nogometnih priča o napadaču koji je postao ne samo živa legenda Rome, nego i po općem stavu svih stručnjaka, najboljem nogometašu Italije svih vremena. Da, ispred Baggia, Mazzole, Rivere, Del Piera itd, itd... cijele galerije istinskih nogometnih velikana.

Totti je najbolji strijelac u povijesti Rome sa 300 golova, bio je jedan od aktera osvajanja naslova svjetskog prvaka 2006., zahvaljujući Marcellu Lippiju koji mu je dao desetku na Mondialu u Njemačkoj i vjerovao u njega iako je 4 mjeseca prije prvenstva imao tešku ozljedu, Francesco mu je odgovorio sjajnim igrama i čuvenim golom iz jedanaesterca u 90. minuti u osmini finala s Australijom, kad su Azzurri imali igrača manje.

No, sve su to suhoparni podaci u usporedbi s pričom o Tottiju s one njegove ljudske strane. Naime, u vremenu kad je nogomet čisti biznis, a sport samo celofan u kojem se prodaje ovaj skupi proizvod satkan od reklama velikih banaka, pivske i automobilske industrije i milijunskih tv-prava, on je ostao simbol, zaštitni znak, prava zastava svog kluba (Talijani to kažu bandiera, nešto slično bio je samo Maldini u Milanu).

Jer, iako je bio godinama numero uno, iako su mu bianco čekove nudili Berlusconi za prijelaz u Milan, te Florentino Perez (u svom prvom mandatu) za transfer u Real, Tottijev životni izbor bila je Roma, pa makar je bio svjestan da će u crveno-žutom dresu osvojiti daleko manje trofeja nego li u europskim velikanima.

I zaista, u cijeloj karijeri, klupskoj, ima jedan naslov prvaka Italije i dva Kupa, što je zaista skoro groteskna bilanca za asa svjetske klase, koji je mogao osvajati Lige prvaka i Zlatne lopte. To i ne treba čuditi jer treba znati da Rim i Roma nisu isto. I dok je grad najveća svjetska prijestolnica i carstvo u povijesti ljudskog roda, nogometni klub koji nosi njeno ime je tek jedan osrednji klubić s ukupno 3 titule u 88 godina postojanja: zlobnici će reći da joj je prvu, 40-ih donio dekretom Mussolini, drugu, '83 genij Brazilca Falcaoa, a 2001. čvrsta ruka generala Capella, koji je jedini uspio u kaotični klub uvesti malo reda i discipline. 

Zaista, makar je to danas skoro bizarno, Totti je ljubav prema svom gradu i klubu pretpostavio milijunima i slavi.

- Jedan kapetan, samo je jedan kapetan! – skandira mu Olimpico u svakoj prilici, a taj osjećaj, valjda, kad si gospodar i idol u svom domu, vječno vjeran istoj boji, vrijedi više od svih novaca, Ili možda ne?

Uglavnom, Totti je puna dva desetljeća istinski rimski car 21. stoljeća (osim za onu četvrtinu grada iz redova laziala), nedodirljivi totem, kojeg se može usporediti samo s još jednim svjetskim prvakom, njegovim prethodnikom i učiteljem Brunom Contijem, herojem Mundijala 1982. (makar, ako ćemo cjepidlačiti, Conti je iz nedalekog Nettuna), dok je Totti 'romano e romanista'. Po našoj verziji 'Splićanin od kolina i hajdukovac'...

Tottijev talent nije samo nogometni, on je već postao i skoro pravi glumac, glavna faca u promotivnim kampanjama za jednu telekomunikacijsku korporaciju i državnu lutriju, a i suprugu je našao u show-bizu, to je poznata tv-starleta Ilary Blasi. Svoje teatarske sposobnosti znao je pokazati i originalnim načinima proslava golova, kao lani kad je nakon pogotka Laziju napravio selfie ispod južne tribine, gnijezda Rominih ultrasa.

Zadnje poglavlje ovo priče i nije toliko vedro. Jer, Totti je ušao u 40. godinu životnog kalendara, već sezonu-dvije polako pada njegova moć, samo što to njemu nitko nije imao hrabrosti reći, što iz respekta, što iz straha da ne bude linčovan. A on sam pritom nije to uvidio, makar nije nimalo umišljen, arogantan lik, već upravo suprotno.

I onda se dogodio povratak Spallettija u Romu (s kojim se Totti nije baš rastao prijateljski ni u prvom mandatu; a ovaj ga je bez pardona preselio, bolje rečeno 'posadio' na klupu za pričuve, bez ikakvog razgovora, objašnjenja... To je Tottija pogodilo, dao je intervju za, ni manje ni više, nego središnji Dnevnik RAI UNO, prvog programa državne tv, u kojem je zamjerio Spallettiju na takvom tretmanu.

Kako u Romi pravog gazde nema, većinski vlasnik Pallotta je američki biznismen i važniji su mu Boston Celtics u njegovoj kolekciji sportskih igrački, zadatak da Tottiju najavi kako je vrijeme isteklo pao je upravo na Spallettija koji je to prilično hrabro uradio, unatoč cijeni svih zvižduka i pogrda koje je popio na nedjeljnoj utakmici sa Palermom.