FRANO GRGUREVIĆ: Geni

Frano Grgurević autor je knjige 'Kup je naš' koja je ugledala svjetlo dana prije nešto manje od dvije godine, a pamti se i po originalnoj promociji u vagonu na željezničkom kolodvoru. Glavna priča se vrti oko osvojenog Kupa 1987. godine, no ima tu još mnogo priča iz prve ruke. U vrijeme karantene i izolacije, kada je 'ostani doma' najvažniji slogan, objavit ćemo dijelove ove zanimljive knjige koja počinje s uvodom imena 'Geni'.

‘A šta je, hajdukovac?’ - znao bi mi reći pokojni otac svaki put kada bi Hajduk izgubio. Srećom u vrijeme kada sam dobivao pravu navijačku ‘patinu’, Hajduk je vrlo rijetko gubio.

Nervirala su me ta njegova podbadanja, ali sada znam da je kroz tu zafrkanciju zapravo izbacivao i svoju frustraciju i tugu. A on je u stvari i kriv za sve. I ne samo on, krivi su općenito geni, jer mi je i mater ispričala priču o svojim odlascima na stari plac i prije polaska u školu. Pričala mi je o neviđenim gužvama kroz koje su se njen otac a moj dida i ona (s nepunih sedam godina i s nekih tridesetak kila) probijali do svoga mjesta na istočnom stajanju. Otac i ja izabrali smo malo mirniju varijantu, bili smo na zapadnom stajanju u visini šesnaesterca na jugu.

Na prvu utakmicu odveo me 28. kolovoza 1966. i kao petogodišnjaka me inficirao virusom koji je očito neizlječiv. Spomenuo sam već gene, ali mislim da neizlječivosti ovog virusa kojim je inficirana čitava Dalmacija bitno doprinose i more i sunce, zidovi Dioklecijanove palače, sjaj Straduna, uske kalete Geta i Varoša, ili Betine, Trogira, Primoštena, Omiša, Makarske, ljepota Kalelarge ili Četiri kantuna, miris masline u Marini, Blatu na Korčuli, Postirama, Pirovcu, Bibinju ili Sukošanu (Hajduk vjerojatno jedini na svijetu može pomiriti ova dva susjedna mjesta), vonj lavande u Hvaru ili Gdinju, rumenilo plantaža mandarina u cijeloj dolini Neretve, krik galeba koji nas sve skupa nadlijeće...

Svaki početak je težak pa je i Hajduk na mom ‘debiju’ izgubio od niškog Radničkog 0:1, a ja sam se odmah zaljubio u besprijekorno bijele dresove, paradera Vučka, miris trave, očevo ‘čuvanje komadića skaline’,  zatim gledanje nekih utakmica s ograde zapadnog stajanja što je bio poseban gušt, ali i u ‘iščekivanje bomboncina’ o kojem priča poznata navijačka pjesma ‘Stari plac’.

Oca nažalost više nema, ‘partija’ je u godini pretposljednje titule, ali priča ide dalje. Nema više niti Starog placa, ali svi mi polako smo veliku ljubav prema biloj boji prenijeli na sinove (i kćeri), tako da je na ‘našoj’ tribini prisutno sve više generacija. Nažalost, učinak Hajduka posljednjih godina obrnuto je proporcionalan našoj ljubavi, a u skladu s nadimkom (tovari) navikli smo se na ‘batine’ pa se nakon brojnih neuspjeha i blamaža sve rjeđe čuje ono pitanje s početka teksta: ‘A šta je, hajdukovac?’

Hajduk - Radnički 0:1

Split - igralište Hajduka. Gledatelja: 16.000. Prvenstvena utakmica drugog kola: Hajduk - Radnički 0:1. Sudac: Josip Strmečki (Zagreb). Strijelac Sokolović u 80. minuti.

HAJDUK: Vukčević, Cuzzi, Bonačić, Slišković, Kovačić, Bošković, Hlevnjak, Obradov (Ferić), Ristić, Mušović, Ivković.

RADNIČKI: Knežević, Jovanovski, Veljović, Vardić, Holcer, Jocić, Mitrović, Anđelković, Radivojević, Janković, Sokolović.