INTERVJU 'U Hajduk me doveo Bjelica, a Maradona me obožavao'

Prije tri godine Sandro Gotal odlučio je otići u igračku mirovinu. Tada je imao 29, ali to ga nije spriječilo da kaže dosta. U karijeri je prošao mnogo toga, osvojio nekoliko trofeja, a najbolju sezonu odigrao je u Hajduku. Zadnji profesionalni angažman imao je u austrijskom Hartbergu. 

- U cijeloj mojoj karijeri nije išlo kako treba. Trener u Hartbergu mi je bio Markus Schopp, legenda Sturma. On me zvao, bila je tada i opcija da dođem kod Bjelice u Osijek, ali na kraju sam završio u Austriji. Rekao mi je Schopp da ću biti prvi špic i da od mene ima velika očekivanja. U klubu je bio i Dario Tadić, dobra lijeva noga, ali nikad nije zabijao kao tu sezonu kada sam došao. Slično kao Marko Livaja, sve mu je ulazilo. Zabio je 17-18 golova. Nisam dobio pravu priliku. Tu sezonu kratko je u Hartbergu bio i Tino Sušić. Kada je stigla korona klub je želio da se smanje plaće. Nisu poštivali dogovor, a ja sam znao da neću dobiti novi ugovor. Još jedan Austrijanac i ja smo rekli da nećemo smanjiti ugovor. Jedino nas dvojica nismo imali ugovor za iduću sezonu. Ta je priča tada došla i do medija. Kada sam otišao iz Hartberga, imao sam jednu atraktivnu ponudu iz Japana, ali moja žena nije bila za tu opciju s obzirom na koronu. Cijeli svijet je bio u kaosu - priča nam Gotal koji se onda vratio u Njemačku gdje i danas živi.

- Dobio sam ponudu iz četvrtoligaša Regensburga, grada u kojem mi živi žena. U klub je stigao privatni sponzor koji ima veliku građevinsku tvrtku. Koliko je moćan, najbolje govori podatak da je njemačkoj nogometnoj reprezentaciji kupio autobus. Uložio je u klub, a ja sam odlučio s dvoje djece i suprugom prestati profesionalno igrati. Iskreno, žao mi je, puno je igrača imalo lijepe oproštaje, ali nije uvijek idealno.

Prerano si se umirovio, jesi li mogao bolje?

- Svakako, tada sam imao 29 godina, ali ne žalim. Vidio sam dosta toga u tom svijetu. Ne žalim za ničim. Mogao sam bolje, ali mogao sam i gore.

Ima li nešto što bi sada napravio drukčije?

- Ima dosta. Griješio sam dok sam bio mlađi, u reprezentaciji Austrije do 17 godine bio sam kapetan Alabi. Igrali smo protiv Rumunjske. Zabio sam dva gola, jedan asistirao. Bilo je to za prolaz na Europsko prvenstvo, a trener me izvadio iz igre u 70. minuti. Kada sam to doživio, rekao sam da neću više nikada doći. Mislio sam da neću više igrati nogomet. Onda je došao Peter Stoger koji je kasnije bio u Borussiji Dortmund. Dao mi je prvi profesionalni ugovor u First Vienni. Napravio sam dosta grešaka. U Wolfsbergeru sam bio s Bjelicom dvije i pol godine, on je tražio da živim pored njegove kuće. Od Klagenfurta do Wolfsberga ima pola sata vožnje. Bjelica je želio da ne lutam negdje. Blizu je Slovenija, Beč... Bio sam dosta lud, ali sam imao sreću što sam imao njega za trenera. Bio mi je više kao otac nego kao trener. Znao je koliko sam ludo volio Hajduka. Preko njega je ta priča i krenula.

Može li se reći da je on zaslužan za tvoj dolazak u Hajduk?

- Samo on. Nitko drugi. Iskreno, samo Nenad Bjelica. 

Kako je on došao na ideju da te preporuči Goranu Vučeviću?

- Ja i Bjelica smo se često zezali na treningu oko Hajduka. On je bio dobar s Goranom. Situacija u Hajduku je tada bila takva da nije bilo previše novaca za veća imena. Bjelica je vjerovao da imam potencijal za napraviti više. Najbitnije mu je bilo da je Tudor bio trener. Znao je da samo tako mogu funkcionirati. Bjelica mi je dopuštao neke stvari, imao je 'feeling' za mene. Nisam mogao u to vrijeme imati boljeg trenera od Tudora. Neno je to dobro iskombinirao. Vučević i jedan skaut su me gledali protiv Red Bull Salzburga za koji je tada igrao i Mane. Odigrao sam odlično i to je bio korak za moj dolazak u Hajduk. Imao sam ponudu za novi ugovor Wolsfbergera, ali je Bjelica rekao 'ajde u Hajduk'.

Hajduk je bio tvoj prvi angažman izvan Austrije. Kako si se snašao u Splitu?

- Odlično. Dosta mi je pomogao Anton Maglica jer zna njemački, zatim Vršajević koji isto priča 'švapski'. Bili smo klapa. Lovre Kalinić, Maglica, Sušić, Maloča, Kouassi, Milović... Nije mi bilo teško jer sam odmah počeo zabijati golove. U prijateljskoj sam odmah zabio tri gola, prva utakmica na Poljudu protiv Istre odmah sam zabio, a onda Šahtaru iz Karagandyja na Poljudu i Lokomotivi dva. Krenulo je odlično, ali sam imao manjih ozljeda te sam propustio jednu četvrtinu prvenstva.

Jesi li imao nesuglasica s Tudorom?

- Da i ne. Kod svakog drugog trenera bih rekao da, ali kod njega ne. On je to šmekerski odrađivao, a i Hari Vukas je pomagao. Oni su točno znali kako mi objasniti neke stvari, bio sam 'glava', nisam znao što je lijevo, a što desno. Došao sam na mala vrata. Bio sam prvi strijelac kluba te sezone, bez penala, ja i Maglica. Na kraju sezone sam otišao.

Je li bilo istine u priči da te na zimu želio Newcastle?

- Je, to je istina. Zagrizli su za mene. Pratili su me, moj tadašnji menadžer je imao igrače po Engleskoj. Ja sam se s njima dogovorio, ali se klubovi nisu mogli dogovoriti, nažalost. U to vrijeme to su bile astronomske cifre, ali nije se realiziralo. Na kraju je Newcastle doveo Aleksandra Mitrovića. On je bio A reprezentativac Srbije, igrao u Anderlechtu, nisu falili s njim.

Tudor je otišao tri dana prije početka drugog dijela sezone, kako si to doživio?

- To je bio veliki šok za sve nas. Pričalo se to već, ali te sezone smo imali pet-šest trenera. Tudor, Poklepović, Vučević, Hari, Poklepović, Hari, a onda na kraju i Burić, ali kada je on došao ja sam već imao sve dogovoreno sa St. Gallenom. Na kraju sam Hajduku oprostio 400.000 eura. Oprostio sam nekoliko plaća, sitne premije, dio od transfera... Klub tada nije bio financijski u idealnom stanju. Drago mi je da sam tada pomogao. To malo ljudi zna. 

Nisi bio oduševljen St. Gallenom?

- Kada sam znao da me tražio Newcastle, onda je St. Gallen mali klub, ali najstariji klub u Švicarskoj, financijski jak, na trećem mjestu su bili iza Basela i Young Boysa, stadion na vrhu šoping centra. U Švicarskoj smo prvu utakmicu izgubili 3:0, to je tamo normalno. Isto je dobiješ 4:0 ili izgubiš 3:0. S tim se nisam mogao nositi. Totalno drukčije nego u Hajduku. Doveli su me da momčad bude bezobraznija. Ali, nakon tri mjeseca trener koji me doveo je otišao. Zamijenio ga je Zinnbauer iz HSV-a i stvari nisu bile najbolje. 

Pratio te dojam nestašnog dečka. Je li to razlog zbog kojeg nisi napravio više u karijeri?

- To se pisalo po medijima, dok sam bio u St. Gallenu najviše. Ubacili su me u kontekst s Ibrahimovićem što nikad nisam rekao. Uvijek sam govorio što sam mislio. Na to sam ponosan. Ne bih nikad iza leđa nešto radio. To očito nije dobro u nogometu. Manje sam zabijao golova i onda sam stekao takav imidž. Marko Livaja je dobar primjer. On se isto tražio. Možda je najbolji bio u AEK-u, to je slično kao u Splitu, divljina, kaos. Da ga se stavi u Young Boys ili Freiburg to ne bi bilo to. Trener, grad, okolina, sve je to važno da ispuniš svoj potencijal.

Koja ti je nogometna najbolja sezona u karijeri?

- U Hajduku, daleko najbolja. Mi smo igrali za smiješne novce. Pet puta veću plaću sam imao u Austriji. Ali, igraš, vidiš kako grad diše, dođu velike utakmice, cili grad živi za klub. Za mene je to stvarno bio san. S pet godina sam bio na sjeveru. Otkinuo sam dio mreže kada sam zabio prvi gol. Protiv PAOK-a sam bio na sjeveru s djecom i ženom. Volim Hajduk više nego išta. 

U karijeri si promijenio dosta klubova, osvojio si nekoliko trofeja?

- S Brestom u Bjelorusiji jedan kup i superkup, u Litvi sam sa Sudovom osvojio prvenstvo i superkup, s Wolfsbergerom sam osvojio drugu ligu.

U Brestu te trenirao legendarni Diego Armando Maradona. Kakvo je to bilo iskustvo?

- Ne može se reći da je bio trener. Sjedio bi na balunu, a obožavao je mene i Milevskog. Na prvu utakmicu je došao s tenkom. To je više bio marketinški potez, predsjednik je želio da klub digne na viši nivo. Uspio je u tome, a Maradona već tada nije bio u idealnom stanju. Dva-tri puta je došao do mene i rekao bi mi 'loco' (luđak).

Koliko pratiš Hajduka danas? U odnosu na tvoje vrijeme barem ima više novca, ali od 2005. nema titule...

- Bio sam na stadionu kada se osvojio kup protiv Rijeke. Vidjelo se koliko to ljudima znači. Ovdje ljudi žive Hajduk. Gospodin predsjednik ima plan. Pratim i patim kao i svi, ali u klubu najbolje znaju kako do trofeja. Dinamo je u nikad većoj krizi. Dobio si ih dva puta, makneš trenera, dovedeš trenera kojeg si potjerao radi Leke, a onda su ga nakon tri kola potjerali iz Istre. Vidit ćemo na kraju tko je u pravu. Pitanje je ako ne uspije s Karoglanom koga će dovesti? Tomića, Bjelicu?

Dobro poznaješ Bjelicu, bi li on došao u Hajduk da ga zovu?

- Ne mogu ja za njega pričati. Dosta se promijenila situacija zadnjih nekoliko godina. Bio je u Dinamu, Osijeku, Trabzonu. Zašto ne bi došao ako je projekt dobar? Hajduk je veliki klub. On je autoritet. Tudor, Bjelica, Leko, to je sve ista razina što se tiče trenerskog iskustva i imena. Volio bih da Bjelica dođe u Hajduk. Znam kakav je trener. On bi sve digao na veću razinu. 

Kako se snalaziš u post igračkoj karijeri, koji su ti planovi?

- Trebalo mi je sigurno godinu i pol dana da se snađem. Cijeli život si navikao da si tražena roba. Zovu te menadžeri, klubovi, a odjednom kao da si pao u neki podrum, nema signala. Nitko živ te ne zna u Njemačkoj. Nije to kao u Austriji ili Hrvatskoj da te ljudi znaju. Njemačka ima 80 milijuna ljudi. Gdje si igrao, to nije bitno. U Regensburgu ne bi prepoznali Roberta Baggija. Mislio sam se baviti menadžerstvom, ali vidio sam da to nije jednostavno. Išao sam u drugi smjer. Upisao sam za trenera, imam B licencu. Ne želim otići iz nogometa. Ako Bog da, želim u Splitu otvoriti nogometnu školu - zaključio je Gotal.