INTERVJU Ivan Tomičić: Nije mi žao što sam odbio Dinamo, a Livaja je genije s kojim sam mnogo toga prošao

Ako itko na ovim prostorima ima pravo reći da je bio nogometni talent u rangu Marka Livaje, onda je to - Ivan Tomičić. Ofenzivac sjajnog driblinga, hitar, nepredvidiv, bio je velika uzdanica Hajdukove škole. Juniorsko prvenstvo, kadetski kup, brojni trofeji, turniri, individualna priznanja, sve je ukazivalo na veliku karijeru, no realnost je da danas u 28. godini Tomičić igra svoju zadnju službenu utakmicu. I to u prvenstvu 3. HNL za Splita protiv biogradskog Primorca.  

- Zadnjih sedam godina imam problem kroničnih upala Ahilovih tetiva. Ujutro kad se dignem ne mogu hodati. Rješavao sam to u Zagrebu s injekcijama, što mi je pomagalo. Meni treba sat vremena da mi tetive dođu u takvu temperaturu da ih ne osjećam. Već pet godina sam svakodnevno u treningu pod tabletama. To me frustrira, strah me ozbiljnije ozljede koja će mi poremetiti život. Ako već neću imati veliku karijeru, onda nema smisla da mi to sad pukne, pa idu operacija, godinu dana štake, te izgubiš posao i vrijeme. Ja sam mlad krenuo u seniorski nogomet. Nemam više ambicija, nisam htio nikoga zajebavati. Ako vidiš da nema tu one stare strasti, moraš prestati - rekao nam je uvodno Tomičić.

Livaja i ti ste bili sjajan tandem u kadetima Hajduka i mladim selekcijama.

- To je najbolji igrač s kojim sam igrao. Sve reprezentacije smo zajedno prošli, on 'devetka', ja 'desetka'. Odigrali smo velik broj utakmica zajedno, ni sam ne znam koliko smo golova namjestili jedan drugome. To je nogometni genije. Kad se zimus vraćao u Hajduk, govorio sam ljudima oko sebe: 'Pojma vi nemate kakav nam igrač dolazi'. Ne mogu opisati kakve je golove davao u mlađim uzrastima, ne postoji na svijetu igrač takvih tehničkih mogućnosti. Jak je, bezobrazan, prgav, a sve zna. Perfekcija nogometa. Predobro ga poznajem, on je mangup, ali ne falši nego istinski i ja mu skidam kapu. Fajter i genijalac.

Je li po tebi za njega bio dobar potez odlazak u Inter iz Milana? Kad si ti osvojio juniorsko prvenstvo Hrvatske, on je već bio u inozemstvu... 

- Po meni je taj odlazak u Italiju bio dobar potez za njega. On tada u klubu i kod navijača nije imao autoritet kojega sada ima. A bio je mangup i možda bi ga Hajduk 'progutao' dok nije imao ime. Po meni je bolje da se vratio sada kao zrela osoba, nego da je ostao tada kao nestašan dječak. Mnogo smo toga skupa prošli, masu je dogodovština iza nas, to razdoblje mi je ostalo u lijepim uspomenama.

Koga sam god od trenera pitao za tebe, svaki je govorio u superlativima, no tvoja se karijera nije odvila sukladno očekivanjima. Bio si top-talent, ali ispada da je nešto nedostajalo...

- I meni je teško odgovoriti na to pitanje. Prije svega sam veliki emotivac i kroz karijeru me vodilo isključivo srce.

Pamti se i upiranje Dinama... 

- Iz Maksimira sam dva puta odbio ugovor. Trebao sam samo doći i potpisati, no nisam želio.

Kako je to išlo?

- U Hajduku mi je završio trening, da bi me nazvao Željko Pakasin. Željeli su i Livaju. Meni je bio istekao stipendijski ugovor i dogodila su se dva dana praznine do potpisa novog. Oni su znali da mi Hajduk još nije produžio ugovor i imali su dva dana fore da me uzmu. Tada su uzimali Ademija iz Šibenika, te je Zoran Mamić zvao mog oca da dođe na Šubićevac gledati utakmicu protiv Dinama, nakon koje će oni odvesti Ademija, a usput sve dogovoriti sa mnom. I razgovarali su, a na sastanku je Mamić izvadio Dinamov dres za mene i rekao: 'On je nova Dinamova 'desetka'. Kazao je još da će odmah sutra poslati ugovor, te da je bitno da brzo potpiše kako se ne bi probilo u novine jer će onda uslijediti pritisak Hajduka. Mail je poslan na općinu Zagvozd, a u njemu je stajao ugovor na sedam godina.

Što je dalje bilo?

- U Zagvozdu mi je otac rekao: 'Sad je sve na tebi'. Odgovorio sam mu: 'Ne želim ići'. Bio sam tada na popisima najvećih talenata u Europi, u vrijeme dok mi je menadžer bio Tonći Martić dolazili su predstavnici Lazija i Milana. Ali kao mali dječak u Zagvozdu sam sanjao Hajdukov dres i da mi je netko rekao da ću zaigrati za Hajduk, odgovorio bih mu da nakon toga mogu i umrijeti. Otac je poslije nazvao ljude iz Dinama i rekao im: 'Ivan ne želi, a ja se s njim slažem. Nemam ga namjeru tirat'. 

Kad je reagirao Hajduk?

- U vrijeme dok se sve ovo izdešavalo na Poljudu ništa nisu znali. Ali sutradan me nazvao Dražen Mužinić i kazao: 'Nemoj radit gluposti, hitno dođi u klub'. To sam i napravio...

Spomenuo si nekoliko puta Zagvozd...

- Dijete sam sa sela, a trenirao sam u Kamenu iz Ivanbegovine jer mi je profesor tjelesnoga tamo bio trener. Jednom zgodom smo igrali protiv Hajduka, koji nas je nakantao, ali je nakon utakmice trener Ante Grgić tražio mog oca i rekao mu da me želi u Hajduku. Imao sam tada 12 godina i preselio se u Split. Praktički sam cijelu mladost proveo u omladinskom pogonu Hajduka. Želio bih spomenuti trenera Gorana Šušnjaru koji je sa mnom odradio stotine treninga u dvorani na Poljudu. Da, imao sam nešto urođeno, ali taj rad je donio neki poseban 'klik'.

Vratimo se na ovaj dio nakon odbijanja Dinama. Na Poljudu si napokon dobio pravi ugovor.

- Da, ali toliko me glava bolila od tog ugovora da mi je prisjeo. Imao sam negdje 5 tisuća eura plaće i svake nove pripreme su počinjale tako da bi me posjeli i rekli da imam velik ugovor za mladog igrača i da bi bilo dobro da se smanji. To me smetalo jer mogao sam puno bolje financijski proći da sam otišao. 

Gdje misliš da je napravljen pogrešan korak?

- Nakon osvajanja juniorskog naslova prvaka Hrvatske i one čuvene utakmice protiv Hrvatskog dragovoljca, gdje sam zabio drugi, a Pašalić treći gol, otišao sam u Solin na posudbu, što je bila smiješna odluka kluba. Kao najbolji junior lige sam trebao negdje u 1. HNL, u Zadar, Šibenik, možda čak i dobiti priliku u prvoj momčadi Hajduka, ali otišao sam u kaljužu Druge lige boriti se za ostanak. I onda se ti čupaj od tamo. 

Dijelom si se iščupao, imaš nekoliko nastupa za prvu momčad 'bijelih'.

- Da, odigrao sam pet utakmica. Ali ne zamjeram nikome ništa.

Bila je i konkurencija na tvojoj poziciji...

- Da, na početku Anas Sharbini, poslije Bencun, Mujan. Kod Miše Krstičevića nisam imao šanse, on voli borce.

Poput Ante Rebića? I on je tvoje godište, bi je s vama na jednom turniru u Italiji, ali nije prošao.

- Rebić ima silinu, a ja sam više to rješavao potezima. Što se tiče tog turnira u Firenzi, Rebić je bio s nama. Prije toga smo trenirali na Dalmatinca, pamtim kad je ušao u svlačionicu, bio je povučen, tih. Poznavao sam ga iz Imotskog i rekao mu: 'Reba, tu sam ako bilo što treba'. Nije prošao u Hajduku, bilo je tada puno igrača koji su dolazili i probali pa otišli. Nitko nije znao da će on postati sadašnji Ante Rebić. No, uspio je preko RNK Splita, kluba u kojemu sam i ja sad. Mene su u Parku mladeži također sjajno prihvatili.

Zanima me ovaj inozemni dio karijere.

- Bio sam u Italiji kod trenera Ivana Jurića. Poslao me tamo Igor Tudor, to je bila Seria C, Mantova. U Italiji mi je bilo super, ne žalim što sam tamo otišao.

Jurić?

- On je čudo. Ima fenomenalnu energiju i pristup, jako se puno daje u trening i igrači ga slijede da je to čudo. Izvan terena je super, al u radu ima nešto one naše prgavosti, znao bi me poslati u neku stvar da sve ori, a Talijani oko nas gledaju. Imao je ogroman autoritet među igračima i veliki je znalac.

Tudor?

- Super trener i čovjek. Tudor se zna i našaliti, nakon razgovora s njim nekad i ne znaš na čemu si. Mene je, primjerice, zvao CR 20 jer sam nosio taj broj. Ali također je imao jako velik autoritet.

Kakvo ti je generalno iskustvo s inozemstvom?

- Kako gdje. Na Malti nisam htio ostati jer mi je bio mali ugovor, bio sam sa Schildenfeldom i Pranjićem na Cipru, ali sve to skupa više nije toliko ni vrijedno spomena.

Okrenimo se sadašnjosti. Vijest da prestaješ s igranjem je snažno odjeknula.

- Od prekjučer me zvalo masu klubova, naravno, niželigaša, žele da dođem, da nastavim. Nisam ni znao da sam toliko popularan. Zahvalio sam svima. Također sam primio toliki broj poruka da je to nevjerojatno.

Možeš li koju izdvojiti.

- Bivši suigrači, dosta njih i iz današnjeg Hajduka. Ali zanimljivu mi je poslao jedan momak iz Siska. Piše 'kao klinac sam te gledao u Segesti, to nikad neću zaboraviti'. Kad se sjetim te epizode, ja bih u Segesti prošao pa se vratio natrag i opet driblao. Samo što nisam prolazio i one igrače na klupi. Bila je to lijepa epizoda, igrao sam za publiku.

Pronalaziš li se u stihovima Zabranjenog pušenja 'Tko igra za raju i zanemaruje taktiku...'?

- Pa može se reći. Da sam igrao prije 20 godina, zbog mene bi se kupovale ulaznice. Nogomet se u međuvremenu promijenio, ja sam tehničar i znalac, no bez trke i agresije to ne prolazi, tako da sam se spustio u niželigaški nogomet. U Splita sam igrao i 1. HNL, svi bi mi rekli 'uvali koji tunel'. Mene su potezi uvijek hranili. No, tada sam rekao da ću se podrediti ekipi, to je tražio i trener Lokica. Zabio sam i gol Hajduku na Poljudu, ali nisam slavio.

Već neko vrijeme si i u trenerskim vodama.

- Završio sam Akademiju za UEFA C licencu. Sad idem dalje. Nogomet gledam drugačijim očima, volim analizirati neke stvari. Preksinoć sam gledao film 'La Masia'. Malo slabije spavam, mijenjam život, a film o Barceloni i Pepu me toliko inspirira da bih najradije u četiri ujutro otišao na igralište i radio. Volim učiti, čuti savjete, pogotovo od starijih trenera koji su imali tu žicu mangupstva. Trenutno radim sa Splitovim 2008. godištem, uz trenera Lea Jakovčevića. Za sada imam pozitivan feedback.

Imaš li kao bivši reprezentativac olakšice na trenerskom putu?

- Nemam. Imaju ih samo A-reprezentativci. Ja sam igrao sve selekcije od U-14 do U-21. Zadnji me u mladu reprezentaciju zvao Niko Kovač, bili su tamo još Livaja, Caktaš i Mikanović, a kapetan je bio Brozović. No, život ide i nakon igračke karijere. Imam dva sina, Tomu i Juru, jednome su tri i pol godine, drugi ima šest mjeseci. Donijeli su mi neku novu snagu i sada sam pun ambicije pred novim izazovima. Okrenuo sam novu stranicu i nadam se uspjehu u trenerskom poslu.

Kad sve odvrtiš, jesi li ikad zažalio što kao tinejdžer nisi prihvatio onu ponudu Dinama?

- Nikad mi nije bilo žao. I opet ne bih otišao. Tako bi trebao razmišljati svatko tko igra i voli Hajduka. Ne žalim ni jedan posto za tim.

Imaš li neku poruku na kraju?

- Imali smo fenomenalne trenere u Hajduka. Ti točno prepoznaješ igrača koji je prošao Hajdukovu školu. Sada  mogu demonstrirati djeci nešto što imam u malom prstu i na tome sam im zahvalan. Prije to nisam cijenio, ali danas svakako. 

Igračku karijeru zaključuješ, a trenersku nastavljaš u RNK Splita. Danas je na programu utakmica 3. HNL protiv biogradskog Primorca.

- U Splita se osjećam kao doma. Kapetan sam mlade i talentirane ekipe, a svima u klubu sam zahvalan na pruženoj prilici. Danas će biti fešta, počastit ću ekipu za kraj karijere. Dosta ljudi je najavilo dolazak, nadam se da nam kiša neće sve pokvariti. Mislim da će mi ponedjeljak biti najteži, kad shvatim da sam se stvarno ostavio i da sljedeći vikend za mene više nema nove utakmice.