INTERVJU Roko Ukić: Moj povratak u Split nije nemoguć, ali nije baš toliko ni blizu

INTERVJU Roko Ukić: Moj povratak u Split nije nemoguć, ali nije baš toliko ni blizu

Kada pogledam što sam napravio u karijeri, iz koje startne pozicije, mogu samo biti ponosan

Roko Ukić se vratio u Split. Sezona u Francuskoj prije nekoliko je dana i službeno poništena, te će Antibes i iduće sezone biti drugoligaš. Koronavirus zaustavio je sport, no Ukić se zbog toga nije previše uzbudio. Korona stanku u Francuskoj iskoristio je za obiteljska druženja. 

- Igrao sam sa sinom basket, svirao bubnjeve, zezao se u okviru mogućnosti koje su se nudile. Ne volim se žaliti na vrijeme koje nikome nije ugodno, a što bi meni bilo pretjerano bolje ili lošije nego drugima. Hvala Bogu imam zdravu i normalnu familiju, odlično se slažemo i u četiri zida možemo boraviti dovoljno dugo da nam nije problem - priča nam Ukić kojeg stanka i nije baš obradovala s obzirom da se i dalje s 35 godina na leđima raduje svakoj utakmici. 

- Da je to pitanje bilo prije sedam-osam godina rekao bih da mi je trebala pauza. Međutim, sada sam u fazi karijere u kojoj sam zadnje dvije godine u Francuskoj dosta spustio ritam igranja. Igram jedanput tjedno, baš se osjećam odmorno. Imao sam dva slobodna ljeta nakon 20 godina 'peglanja'. Nisam bio umoran da bi me rani kraj sezone obradovao. 

Antibes je u trenutku prekida sezone bio na četvrtom mjestu s realnim ambicijama za ulazak u viši rang.

- Puno sam toga prošao u karijeri da bi mi borba s Antibesom za prvu ligu bila nešto posebno. Sigurno je da uvijek želiš pobjeđivati gdje god igraš, ali nije to izraženo na način da ću plakati što je sezona završena i stvari vraćene na početak.

Više ga boli činjenica da je korona odgodila kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. U lipnju je Hrvatska u Spaladium Areni trebala hvatati vizu za odlazak u Japan, no turnir je odgođen za ljeto 2021. 

- Nećemo se lagati, sve je bilo podređeno tome. Cijelu sezonu sam bio usmjeren na kvalifikacije za Eurobasket koje smo uspješno odradili i na kvalifikacije za Olimpijske igre koje nismo dočekali. Ali, u cijelom svijetu ljudima su poremećeni planovi. Veliki postotak stanovništva se bori za egzistencijalne probleme da bih ja sad plakao za kvalifikacijskim turnirom. Igrao sam na dvije Olimpijade. Sigurno bi bilo lijepo igrati u Splitu. Ako se ostvari dogodine to će biti super, a ako se ne dogodi tako je očito trebalo biti.

Mnogi odlazak u drugu francusku ligu smatraju spuštanjem na niži košarkaški nivo.

- Kada god spuštaš nivo bez obzira s koje je to razine, uvijek je to korak unazad. Kada ideš iz NBA u Euroligu to je korak nazad, kada ideš iz Eurolige u Eurokup isto...Kada ideš iz prve ligu u drugu to je također korak unazad. Lani sam igrajući za Pariz imao super brojke. Međutim, u Francuskoj su stvari drukčije posložene. U prvoj i drugoj ligi većina klubovima ima sličan budžet za prva dva igrača, a onda se kasnije stvari razlikuju. Ima 25 ekipa koje za prva dva igrača mogu podnijeti slične cifre, razlika je hoće li sljedećih deset biti u tom rangu ili će drastično padati. Imao sam prošlog ljeta financijski bolje ponude, ali zbog familije i ljepote regije izabrao sam Antibes. Imao sam ponude šest francuskih prvoligaša, ali to su bili mali gradići koji me nisu zadovoljavali u obiteljskom smislu. Imao bih i puno veću potrošnju na parketu, a ništa specijalno ne bi dobio. Nisu to bile ekipe koje igraju neka europska natjecanja, već klubovi iz sredine tablice.

Važnu je ulogu u cijeloj priči imala i obitelj. Supruga Tamara, kćer Sara i sin Luka

- Želja nam je bila ostati još godinu dana u Francuskoj u kojoj, što si duže, imaš određene povlastice. Željeli smo i da djeca nauče jezik. Znam da je to ljudima teško razumjeti. Toga sam bio svjestan i nije me bilo puno briga. Kada zamisliš nekog igrača bilo kojeg ranga ne pamtiš ga iz njegove zadnje godine ili dvije, već ga pamtiš kada je bio u najboljim godinama. Nije da se uspoređujem, ali npr. nitko ne zna da je Patrick Ewing igrao u Seattleu. Ljudi slabo znaju i da je Scottie Pippen igrao u Portlandu. Kada sve sagledam odluka je bila odlična, nemam za čim žaliti. U fokusu mi je bila reprezentativna akcija u veljači koji sam želio odraditi na najbolji način, to je super ispalo. Mogu reći da sam sezonom iako je bila polovna na kraju zadovoljan.

Iako će za pola godine napuniti 36 godina i dalje se ne osjeća staro.

- Osjećam se super, najviše iz razloga što sam imao teško razdoblje između 29. i 32. godine. Tri sezone sam fizički bio užas. Kada se pogleda moja karijera treba biti realan i kazati da sam razliku u svojoj igri radio na svoje noge, na brzini, eksplozivnosti, ritmu. Probijao bi prvu liniju i nalazio rješenja.To je ekstra kvaliteta koja mi je pružila nivo koji sam imao. To je visoki euroligaški nivo dugi niz godina. Kada to izgubiš, teško se preko noći adaptirati na nešto drugo. Dvije-tri godine sam se jako tražio. Imao sam lošije sezone i kroz klubove i kroz reprezentaciju. Međutim, onda sam se uspio adaptirati na drugu košarku. Na puno više šutiranja s vanjskih pozicija, dodavanja i puno manje probijanja te tako zadržao dobar europski nivo preko druge godine u Cedeviti, zatim preko AEK-a i Pariza lani. Iskusio sam ono loše i sada se osjećam puno bolje nego što je to bio slučaj prije pet godina. 

Priznao je kako je u prošlosti razmišljao o kraju karijere. 

- Bile su dvije situacije u kojima sam razmišljao o kraju karijere. Prva je bila s 30 godina kada sam prvu godinu igrao u Cedeviti. Nisam imao dobru sezonu, bio sam na putu prema dolje. Do tada sam isključivo igrao osam godina Euroligu, a kada se uzme cijela moja karijera tome se mogu dodati i dvije godine NBA lige. Tada je prošlo cijelo ljeto bez ikakvih visokih ponuda, a doživjeli smo i debakl na Europskom prvenstvu 2015. kada smo izgubili od Češke. U tom trenutku sam ušao u sezonu bez kluba. Bio sam i ozlijeđen, nisam htio prihvaćati loše ponude. Dva mjeseca sam bio nigdje, te sam onda otišao u Varese. Ne znam ni ja zašto. Da sam imao koju godinu više ne bih otišao, ali po nekoj inerciji sam otišao. Prvi i zadnji put u životu otišao sam negdje bez familije. Nisam mogao podnositi da budem odvojen od njih. Vratio sam opet doma u Split dva mjeseca, totalno izgubljen. Kasnije sam potpisao za Cantu, samo da odigram sezonu do kraja. To je već bio trenutak da sam gotov. Onda su se dogodile Olimpijske igre u Riju gdje sam odigrao dobro i gdje je ekipa igrala dobro. Ponovno sam počeo dobijati ozbiljne ponude. Dogodio se Jure Zdovc koji me zvao u AEK i pod čijim sam vodstvom počeo ozbiljno mijenjati igru. On je bio moj vizionar kako bi igrač u mojim godinama na mojoj poziciji trebao izgledati. Prihvatio sam njegov način razmišljanja o košarci. Malo ljudi zna da sam u AEK-u potpisao ugovor na tri mjeseca. Da nakon tri mjeseca nisam zadovoljio opet bi bio nigdje i spreman za završetak karijere. No, igrao sam super, bio sam tamo prvi igrač. To je bila uzlazna putanja na malo nižem nivou, ali i dalje dovoljno dobrom da mogu igrati ozbiljnu košarku. 

Zanimljiva je poveznica Ukića i Zdovca. Zajedno su na parketu 2003. Splitu donijeli prvenstvo Hrvatske, a godinu kasnije Zdovc je bio trener 'žutih' koji su najviše zahvaljujući u Zadru osvojili Kup.

- Pamtim ga iz igračkih dana dobro, a u Splitu je to 2003. bila njegova zadnja sezona. To nije bio Jure Zdovc iz svojih najboljih dana u fizičkom smislu, ali i tada se vidjelo da ima kompjuter u glavi, brzinu ruku na svjetskoj razini. Razmišlja o košarci vizionarski, moraš ga pratiti što ti govori. Kao trener je u Splitu bio vrlo sličan kao što je i sada. Mi smo se baš našli. Uvijek mi je vjerovao. To mi je najbitnije. Kada osjetim povjerenje od strane trenera onda mi je lakše. Kasnije mi je oživio karijeru, angažmanima, ali i njegovim prijedlozima za promjene u igri koje sam prihvatio vjerujući mu. Inače, to međusobno povjerenje je najbitnije u cijeloj priči.

Trenutno mu kraj karijeri nije u planu.

- Prolazio sam svakakve faze. Ljudi kod nas imaju tendenciju rano otpisivati igrače. Čim u svom najboljem trenutku ne napraviš nešto, čim kreneš dolje hoće te maknuti i žele novoga. To nekad utječe na igrače da s 30 godina dignu ruke od sebe i fizički i mentalno, prestanu trenirati i onda kao posljedica toga nestanu. I ja sam upao u to neko razmišljanje, ali sam napravio zaokret u poimanju košarke i sada se nakon 20 sezona osjećam svježije nego nakon 14 ili 15 godina karijere. Sada je to meni samo broj, a neko moje stanje mi diktira koliko će to još trajati. Ne znam hoće li to biti još godina, dvije, tri ili četiri.

U dosadašnjih 20 seniorskih sezona promijenio je 14 klubova.

- Previše, to uvijek govorim. Kao mlad sam bio nestrpljiv. U prvih pet sezona nakon odlaska iz Splita sam promijenio šest klubova. Nisam nikad znao čekati svoju šansu. Kada mi se ne bi svidjelo odmah bih išao dalje. U jednu ruku to pokazuje ambiciju i želju za igrom i napretkom, a s druge strane nezrelost. U najboljoj fazi karijere sam promijenio samo dva kluba, Fenerbahče i Panathinaikos. U kasnijoj fazi sam mijenjao dosta klubova. Spustio sam nivo i bio bih razočaran s tim što bih zatekao. Očekivao bih nešto više i ne bih se mogao pomiriti kako ti klubovi funkcioniraju. Rado se sjetim pet vrhunskih sezona u Feneru i Panathinaikosu. Tek sad kad više nemamo igrača tog ranga na toj poziciji vidi se koliko je bilo ozbiljno imati startnog playmakera na euroligaškoj razini u ekipama koje napadaju Final Four. Osvojio sam u spomenutih pet sezona četiri duple krune. Od tih osam trofeja sam četiri puta bio izabran za MVP-a. Tada sam dao pečat na velikoj razini. Naravno da mi je prva sezona u NBA ligi prirasla srcu. To je nešto za što sam radio cijeli život i žao mi je što nije duže trajalo, ali ima trenutaka na koje sam ponosan. Svaka faza karijere ti daje nešto svoje. U svakoj sezoni je bilo lijepih momenata.

Ukupno je do sada osvojio 17 trofeja, a posebno mjesto u njegovom srcu imaju dva trofeja sa Splitom. Prvo 2003. prvenstvo Hrvatske, a zatim godinu kasnije i Kup.

- Meni je sa Splitom draži Kup nego prvenstvo jer sam imao veću ulogu. Kada smo 2003. osvojili prvenstvo igrao sam 20-ak minuta u prosjeku, ali ipak sam bio iz drugog plana. Godinu kasnije sam bio kapetan i nositelj. Mi smo na temelju dotadašnje sezone bili tri koraka ispod Cibone i Zadra. Cibona je bila euroligaška ekipa, a Zadar je bio visoki Eurokup. To iz današnje perspektive izgleda kao znanstvena fantastika, ali to je tako bilo. Naš klupski nivo se otada dosta srozao.

Mnogi će reći da od njegovog odlaska s Gripa, Split nije stvorio ozbiljnog igrača.

- Ne bi htio to tako postavljati. Što to znači ozbiljan igrač?  Izašao je Luka Babić koji je reprezentativac. Gdje ćemo podvući crtu na ozbiljnog igrača. Je li to euroligaški igrač, je li to reprezentativac, NBA igrač? Ili su to samo Toni Kukoč, Dino Rađa i Dražen Petrović. Ima i takvog razmišljanja. 

No, kada bi bili blagonakloni jasno je kako je proteklih godina proizvodnja igrača u Splitu, ali i Hrvatskoj jako loša.

- Definitivno ih nema puno. Takva je situacija. Bilo je puno igrača koji su obećavali, ali ne samo u Splitu nego i u Hrvatskoj nismo imali pravu realizaciju talenta u klase. Svatko bi u principu napravio najmanje 20% manje od onoga što se očekivalo. 

Pitanje playmakera u Hrvatskoj već je godinama aktualna tema. Mnogi su se u toj ulozi okušali, no Ukić je i dalje broj jedan. Koliko god to neki osporavali...

- Nije to počelo niti će završiti sa mnom. To je krenulo davno prije mene. Kada sam ulazio u reprezentaciju startni play je bio Damir Mulaomerović, a zamjena mu je bio Zoran Planinić. To su dvije europske klase u svakom pogledu. Svi su govorili sad će doći Ukić jer nemamo playa. Onda je došao Ukić i opet nismo imali playa. Razmišljanje naših ljudi je takvo da je Pino Giergia jedini play koji je ikad bio dobar. Ljudi imaju pravo na tako razmišljanje. Ja imam svoje rezultate i CV iza sebe, napravio sam najbolje što sam mogao, a kako će netko gledati na tu situaciju se ne može utjecati. Kada smo malo išli eksperimentirati na poziciji playmakera vidjeli smo kako je to završilo i kako stvari stoje. To su konkretne činjenice, a na osobne afinitete prema nekom igraču ne možeš utjecati.

Ukić je često bio označen kao 'pedro' za lošiji rezultat reprezentacije.

- To su bile isključivo stvari temeljene na nekim afinitetima. Igrači uglavnom budu kritizirani zbog nečeg konkretnog. Dražen Ladić je kritiziran jer je primio pet smiješnih golova. Uvijek se pitam mogu li ljudi iz glave naći utakmicu u kojoj će reći da je Ukić kriv. Nema je, nije se dogodila. Sam sebi sam uvijek bio najveći kritičar. Nikome od mene nije više krivo što nismo s reprezentacijom osvojili medalju. Međutim, neke kritike temeljene na ničemu me ne pogađaju, a neki lošiji turniri koje bi odigrao su bili generirani mojim ozljedama. To nitko nije znao jer nisam nikad želio alibi. Poginuo bih ozlijeđen, ne bih igrao dobro, pojeo bih go...na, a onda bi klub najviše izgubio jer bih došao ozlijeđen. To mi se dogodilo čak četiri puta. Malo sam bio glup u neku ruku. Da mi je ova pamet sigurno se ne bi toliko izlagao. Ali, u drugu sam ruku bio nepopravljivi optimist. Sebi ne bih oprostio da sam mogao igrati, da se ostvario uspjeh, a ja nisam bio dio toga. To mi je bio motiv da stalno budem tu. Češće je to bio kriv potez nego dobar. 

Jedna je činjenica neoboriva. Ukić je za reprezentaciju uvijek bio spreman igrati za razliku od nekih koji vole slobodna ljeta. 

- Ljudi pričaju, nađu ti raznorazne mane i kritiziraju te. Ne mislim da je moj najveći uspjeh što sam uvijek bio na raspolaganju reprezentaciji ili što imam najveći broj utakmica. To je splet okolnosti. Da smo imali pravog mladog playa ja sigurno ne bih bio ovoliko dugo u reprezentaciji. Da smo imali starog dobrog playa ne bih rano ušao u reprezentaciju. Najbolji sam asistent svih vremena, treći sam najbolji strijelac. Pretekao me nedavno Bojan Bogdanović, a Dina Rađu ću nadam se stići, ako budem igrao, ne bježi mi puno. To su neke stvari i konkretni učinci. Jedno vrijeme sam bio glavni igrač reprezentacije, 2009. i 2010. godine. Kao takav sam bio sposoban dovesti reprezentaciju do petog, šestog mjesta. Nisam bio ta klasa ili se nije poklopilo da u tim godinama kada sam bio najjači dovedem reprezentaciju do medalje. Nemam ništa protiv mišljenja ljudi, ali volim biti kritiziran radi nečeg, a ne na temelju dojma da ti se netko ne sviđa jer pričam splitski, jer imam takve patike, ili što lamatam rukom. Na temelju toga te neko 'hejta' i kritizira. Dosta je kritika bilo i zbog toga što sam od malih nogu imao previsoko postavljenu ljestvicu. Slična se stvar događala sa Šarićem, Hezonjom. Očekivanja su da moraš uhvatiti Dina, Tonija i Dražena, a ako u tome ne uspiješ automatski si razočarao. Koliko god oni bili veliki njihova sjena je ogromna i nije lako izaći iz nje. Često to bude prevelik teret za igrača. Ne uspiješ ispuniti očekivanja koja su ti drugi nametnuli.

Posebno ga peče poraz od Slovenije 2009. u četvrtfinalu Europskog prvenstva koje se igralo u Poljskoj.

- Mene osobno najviše boli taj poraz. Vodili smo 15 razlike u posljednjoj minuti druge četvrtine dok Popović nije dobio tehničku. Dvanaest sekundi prije kraja imali smo loptu i sve se okrenulo u 30 sekundi. Bez obzira što mi tada kao reprezentacija nismo igrali sjajno, ja sam igrao odlično, nosio sam tu reprezentaciju, a u četvrtfinalu sam odigrao vjerojatno najbolje poluvrijeme života, bez promašaja, zabio sam 18 poena. Toga mi je jako žao, a žalim i za četvrtfinalom na Olimpijskim igrama u Riju 2016. Bili smo blizu protiv Srbije. Igrali smo dobro, bili smo super ekipa. 

S Gripa je otišao 2005. godine u Tau Ceramicu. Bilo je to vrijeme kada je financijska situacija na Gripama bila takva da zaposlenici nisu znali kako izgleda novac.

- Ne znam detalje, ali koliko znam po svjedočanstvima ljudi iz kluba u tom je trenutku klub kasnio s plaćama 13 mjeseci. Znamo kad čovjek ne dobije 13 plaća da može zatvoriti butigu. Tadašnje vodstvo kluba je mene moralo prodati. To je za klub financijski bilo fenomenalno, ali iz ove perspektive gledajući za mene je igrački to bilo prerano. Iako, treba biti pošten i reći da sam ja tada želio ići u inozemstvo. Mislio sam da trebam ići stepenicu više. Plaća koju sam tada mogao dobiti je 100 puta veća od onoga što sam imao u Splitu. Financijska strana mi nije bila presudna koliko činjenica da iz Splita idem u euroligaša. Tau Ceramica se tada borila za Final Four. Da sam imao možda godinu ili dvije dobar program bio bih vjerojatno spremniji za odlazak i ne bih u hodu prebolijevao neke dječje bolesti. 

Sada kada se Split vratio u ABA ligu mnogi će reći da je idealno vrijeme za povratak.

- Ljudi su me zvali, nema tu nikakvih tajni. Ne mogu dati odgovor, ni da, ni ne.  Više bi mi teoretski značilo da opet osvojim nešto sa Splitom, nego da osvojim prvenstvo Francuske koje je 30 puta priznatije u nekim globalnim okvirima. Emocije koje me vežu za Split nikad neće proći. Imam ugovor s Antibesom koji ne mogu iskidati i ostaviti na stolu. Moj povratak u Split nije nemoguć, ali nije baš toliko ni blizu. Nije stvar moje želje, već raznih okolnosti koje se moraju poklopiti da se to dogodi. 

Split se nakon sedam godina vratio u regionalnu ligu.

- ABA liga je super i zamka. Klub mora biti spreman se nositi s ABA ligom, to nije baš lako. To je jako zeznuto natjecanje. Igrao sam nedavno s Cedevitom dvije godine to natjecanje, to je teška liga za igrati u svakom pogledu. Moraš imati status, izboriti se za njega. Utakmice su tvrde. Nekad igraš protiv nekih momaka za koje nikad nisi čuo, a svi su talentirani, mladi, nabrijani. Puno je interesa unutar lige koji vladaju. Trebaš se kao klub izboriti za svoje mjesto pod suncem u toj ligi. Ako dođeš nespreman bit ćeš topovsko meso. Uvijek se kroz tu ligu traže dva kluba na kojima će se svi kaliti. Biti stabilan u toj ligi nije lako.

Iako je otišao prije 15 godina njegov duh s Gripa nikad nije. Zbivanja u omiljenom klubu uvijek prati. 

- Pratim ja sve i sve znam. Ima tu štofa i za što se uhvatiti. Velika je razlika između prve i druge ABA lige. Igrači moraju biti spremni napraviti individualni iskorak, fizički i igrački. Dovoljno je vremena, četiri-pet mjeseci, tu je mladim igračima moguće napraviti iskorak u smislu vještina, ali i fizički i taktički. Moraju se svi dignuti da bi što prije uhvatili taj nivo. Inače, neće biti lako. Ulazak u ABA ligu je bio za zelenim stolom, ali je zaslužen. Split je bio drugi, zna se da prva dva ulaze i nije ih nitko nagradio. 

Iako s Antibesom ima ugovor još godinu dana, nije mu poznato hoće li korona smanjiti budžet kluba za iduću sezonu. 

- Sigurno je utjecala korona jer su klubovi u Francuskoj u privatnim rukama. Ni moj gazda u Anitbesu nije pošteđen krize. Imam informacije da će budžet biti u sličnom okviru kao i do sada. Tek su krenuli razmišljati o ekipi, prije nekoliko je dana stigla odluka kako je sezona poništena. 

No, osim Antibesa i Splita moguće je da se otvori i neka druga mogućnost.

- Nikad ne znaš koju ponudu možeš dobiti u određenom trenutku koja ti može biti interesantna. Igrao ja ili ne za Split, ja obožavam klub, ali se ne osjećam ništa dužan. Bez obzira što sam kao mlad igrač igrao tu. Ostavio sam trag i igrački, jedina dva trofeja koja smo osvojili u ovom stoljeću, ali i financijski. Bez ikakve lažne skromnosti daleko sam najveći sponzor kluba. Od svih ljudi koji su uložili u Split ja sam klubu donio najviše novca.

I dalje sanja veliki rezultat s reprezentacijom.

- Imam vječnu ambiciju iz više razloga. Otkad sam počeo igrati, svaki neuspjeh, iako mrzim tu riječ, ti povećava glad. Kod nas je neuspjeh četvrto ili peto mjesto. Sada smo malo promijenili ploču. Koliko god šanse bile male za osvajanje medalje, pet ili deset posto kao sportaš uhvatit ćeš se za to i pokušat ćeš. Gary Payton je otišao na kraju karijere u Miami osvojiti naslov. Karl Malone je otišao u Lakerse. Netko uspije, netko ne, ali kad si sportaš pokušavaš doći do najvećeg uspjeha koji možeš ostvariti, a nema većeg od onog s reprezentacijom, pogotovo na Olimpijskim igrama. Iz ove perspektive to izgledao nerealno, ali sjetimo se gdje smo bili prije Rija 2016. i koliko smo blizu došli  da tamo nešto napravimo. Nije nemoguće, ali se trebaju neke stvari posložiti. Dobro smo krenuli u ciklus kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Ne znam jesu li ikad bile pozitivnije kritike nego nakon utakmica s Nizozemskom i Švedskom. Ljudi su napokon spustili kriterije, prestali smo biti bahati kao prije. Ovo je tek početak. Sada to treba nadograditi s našim najboljim igračima koji su u NBA, spojiti u pravu cjelinu i onda krenuti u borbu. 

Pitanje je i što će biti s NBA ligom. Spominje se mogućnost da iduća sezona u najjačoj ligi svijeta krene u prosincu, a to bi moglo negativno utjecati na reprezentativnu košarku.

- Nitko to ne zna, to su sve špekulacije. Sigurno da bi bili jako osakaćeni kada bi se to dogodilo. Onda pričamo o kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre koji bolje da bude U18. Meni to onda nije to. Volio bih da za protivnike igraju svi najbolji. Ne bih se osjećao dobro da ostvarim neki uspjeh, a nema 200 najboljih igrača na svijetu.

I dalje se raduje svakom treningu i utakmici, a to je s 35 godina jako važno.

- Ideš iz mjeseca u mjesec. Sada kada treniram, to je iz tjedna u tjedan. Ideš pomalo, nemaš velike planove, ali respektiraš svoje iskustvo, znanje i sve što si u karijeri napravio. To mi daje samopouzdanje za dalje. Neostvareni san mi je reprezentacija. U klupskoj košarci nisam nikad bio prvak Europe, ali igrao sam i Final Four, igrao sam u pravim ekipama, osvojio 17 trofeja i u svim tim uspjesima sam bio bitan igrač. Jedini put u životu kada nisam igrao, u Milwaukeeju sam skupio kofere i otišao. Uvijek sam volio igrati. Krenuo sam kao mulac s basketa, nisam imao košarkaški background. Nisam bio plan nečega. To je moj put. Na taj način razmišljam i danas. Kada pogledam što sam napravio u karijeri iz koje startne pozicije mogu samo biti ponosan. To je i odgovor na kritike. Što se to meni dalo da ja to moram opravdati nečim posebnim? Nije to bio neki master plan, pa sam ja bio lijen i potratio svoj potencijal. Nisam igrač koji leti metar iznad obruča, nisam netko tko ima urođeno 100/100 za tricu. Imam određene vrhunske kvalitete, ali sve sam izbrusio sam svojim entuzijazmom. 

Ukić baš živi s košarkom, ali još uvijek nije siguran hoće li ona biti njegov izbor i nakon karijere.

- Baš intenzivno živim košarku. Pratim i volim, mali mi isto igra, pa gledam razvojne stvari pokušavajući da ne upada u zamke u koje sam ja upadao. Da se ne dogodi da u 24. godini mora ispravljati šut ili nošeni dribling u 19. Da s deset godina nauči fundamente kako treba. Baš sam unutra, i sad jednom kad stane pitanje je hoću li biti prezasićen da odem u trenerske vode i kopam iz nule. Ne znam hoću li imati motivaciju za to. Financijski mi to neće biti privlačno. Nemam kompetetivnost da dokazujem kako sam bolji trener od nekog. Kako sad vidim stvari mislim da neću uskočiti u neki posao vezan za košarku.

Mnogi bivši igrači uskoče u fotelje sportskog direktora.

- To su sve poslovi koji se u nas shvaćaju neozbiljno. Završio si karijeru, stavit ćemo te u klub. Postavlja se pitanje koje su to reference da se to dogodi. Sportski direktor, tehniko, tim menadžer, na temelju čega? Da možeš imati plaću zbog starih zasluga. Za mene su to gluposti. Trebala bi postojati škola za svaki taj posao. Ljudi koji me znaju svjesni su koliko sam unutra i poznam materiju, ali to ne garantira uspjeh nakon karijere. Sada kažem da ne bih uskakao na neke funkcije odmah nakon karijere, ali moguće je da promijenim mišljenje.

Za sina Luku mnogi kažu da je jako talentiran.

- Dobar je, ne mogu reći da nije. To je još malo dijete. Sad će proslaviti deseti rođendan. Talent ima, to se vidi, ali ima i 35 kilograma. Ne možeš znati kako će se dijete razvijati fizički i psihički. Imat će normalnu brigu u svakom pogledu. Ali, neka završi on školu pa će sve biti lakše. Talentiraniji je nego što sam ja bio u toj dobi. Sigurno je 30% bolji. To ne mora ništa značiti, svatko ima drukčiju krivulju napretka. Nezahvalno je išta prognozirati - zaključio je Ukić.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(66607, "");
Pregledaj komentare