INTERVJU ZA 60. ROĐENDAN NAVIJAČKE LEGENDE: 'Nije mi žao što sam mladost dao Hajduku, da se opet rodim isto bih napravio!'

Hajdukova navijačka legenda Branko Grbeša Kele danas slavi 60. rođendan. Njegova iskrena izjava prije finala Kupa između Crvene zvezde i Hajduka, 1990. godine, jedna je od najupečatljivijih u povijesti splitske navijačke skupine, a Torcida je se prisjetila tijekom dvoboja s Istrom. Razgovor s Kelom otvorili smo upitom je li tada uistinu mislio da neće dočekati 60 godina...

- Bio sam siguran da neću doživjeti ovaj rođendan. Tada sam imao 30 i čovjek u ovim godinama mi je izgledao star. Živio sam takvim životom da nije bilo realno da dočekam starost.

Kako ste tada provodili dane, narkomanija je bila velik problem navijačkog svijeta...

- Moja droga je bio alkohol. Pive, žestoka pića, vino. Pio sam, pušio...

U snimci kažete i 'krao'...

- Ma gledajte, nema onoga tko kao mulac nešto nije ukrao. Barem bombone i čokoladu. To se radilo onako iz đira, usitno.

Jeste li bili pritvarani?

- Jesam. Bilo je toga zbog Hajduka.

Može li neki primjer?

- Meni je bio đir uletjeti u teren, ali ne da prekinem utakmicu, nego prije početka. Godine 1984. su na Maksimiru igrali Dinamo i Hajduk, a ja sam, dok su se naši zagrijavali, utrčao na travnjak, kleknuo na centar, prekrstio se i poljubio Hajdukovu zastavu. Kad sam se htio vratiti na tribinu, zaustavili su me policija i redari, pa sam cijelo prvo poluvrijeme proveo u marici. Kad su me pustili, već je bilo 2:2, tako da nisam vidio niti jedan gol. Već sam se bio vratio u Split, kada mi je stigla presuda da zbog toga moram 10 dana u zatvor. I odležao sam kaznu.

To nije bio jedini put da ste utrčali?

- Jesam još u Sarajevu i Mostaru, a, naravno, i na Poljudu. To su mi lijepe uspomene. Kada je Baka Slišković zabio gol Sparti pri kraju produžetaka za plasman u polufinale Kupa UEFA, pričekao sam da sudac svira kraj, a onda odmah uskočio na teren. Bila je to velika fešta. Bilo je upečatljivo i kad sam utrčao na poluvremenu utakmice Hajduk - Partizan. Njihov rezervni vratar Pandurović je stao da će mi braniti penal. Kaže on: 'Ti pucaj desno, ja ću se baciti lijevo'. Zabio sam gol uz ovacije oko 40.000 ljudi, a onda otrčao natrag na tribinu.

Ne izgleda baš lako preskočiti ogradu?

- Prije je to bilo lakše jer je bila niža. Inače, ondašnja milicija bi me znala zatvoriti uoči derbija sa Zvezdom i Partizanom bez ikakvog objašnjenja. Nas nekolicinu su računali za ekstremne navijače i da ćemo raditi nerede. Nekad bih upitao: 'Zašto?', ali nikad nisam dobio objašnjenje.

Kako je počeo Vaš život s Hajdukom?

- Pomalo i nesretno. Moj otac Ante je bio skladištar i beskrajno volio Hajduk. I on je znao otići na gostovanje, a počeo me voditi na Stari plac na prijelazu u zlatne sedamdesete. No, kad se igrala ona čuvena utakmica Hajduk - Olimpija 1971. godine, on je procijenio da je opasno ići u gužvu za mene kao dijete od 11 godina. Ja sam tada pobjegao od kuće i došao na Stari plac. Sve sam pokušao, molio ljude da me uvedu, ali ostao sam izvan. Drago mi je što sam makar i tako osjetio atmosferu s tog povijesnog susreta, ali ostao je žal što me nije poveo. Nisam vidio teren, ali osjetio sam navijanje.

Na snimci kažete da ste završili četiri razreda...

- Imam osam razreda osnovne škole iza sebe. Dalje mi se nije dalo. Malo iza te Olimpije sam počeo sam ići na stadion. Hibernians, Leeds, to je bio početak... Ocu sam rekao da ne želim u srednju školu zbog utakmica. On mi je kazao: 'Onda ćeš raditi'. I zaposlio me u bloketaru. Dok su moji vršnjaci išli u školu, ja sam već radio. Kasnije u Prehrani, u trgovini.

Prvo gostovanje?

- Rijeka s 15 godina. Autostopom ja i Ovca iz Solina. Stariji je od mene tri godine. I te 1975. godine bili smo prvaci, tukli smo ih 4:1, sve je bilo puno naših autobusa koje su organizirale firme Jugoplastika, Škver, DC... Ako je na stadionu bilo 15.000 ljudi, naših je bilo 12.000. Armada, naravno, nije ni postojala, mi smo i tada i osamdesetih bili najjača navijačka skupina.

Armada je osnovana za finala Kupa Hajduk - Rijeka 1987. godine?

- Točno. Negdje u to vrijeme. Mi smo došli u Beograd, izašli na stanici na Topčideru, a oni na glavnom kolodvoru. Po gradu nije bilo incidenata, ali su se oni na stadionu udružili s Delijama na Sjeveru. Do nas je s druge strane došla skupina od dvadesetak navijača Partizana. Rekli su nam da su se oni udružili pa da i mi to napravimo. Potjerali smo ih. Onda su oni išli na Zapad i nisu se više ni vratili. Nas je bilo na tisuće, to je po meni najviše navijača Hajduka u Beogradu. I osvojili smo Kup. Torcida nikad nije primila nikakve druge navijače na tribinu da s nama navijaju. Čak su i dinamovci na finalu Kupa 1976., kad je Šurjak zabio u produžetku, bili sa strane Istoka sa zvezdašima. A mi po sredini - sami. Inače, s navijačima Dinama smo imali odlične odnose, zajedno bismo šetali po gradu.

Kad spominjete Torcidu, kad je ona dobila današnje ruho?

- Torcida je osnovana 1950., ali je se dugo nije smjelo spominjati. Ja bih rekao da smo preseljenjem na Poljud udarili pečat Torcide kakva je danas. Tada su počele i bengalke, kojih nije bilo na Starom placu. Sjećam se tek da bi se sedamdesetih upalila koja dimna.

Kako ste unosili bengalke? Pamtim da su derbiji osamdesetih zbog dima na pola sata prekidani...

- Unosili smo ih i na glavni ulaz. Pita mene Geza Šenauer: 'Kele, koliko ih danas nosiš?' A ja njemu otvoreno: '56 komada'. Baklje sam dodavao poznatim navijačima na Sjeveru. Kad njima dodate i one koje su drugi sami unosili, onda vam je sve jasno. Radili smo daleko veće bakljade nego što su danas, ali tada to nije bilo kažnjivo. Inače, desetak utakmica sam proveo s navlakom na tartan-stazi. Šenauer bi nas obukao u fotoreportere da sami gasimo baklje. Ne sjećam se da su tada tamo bili vatrogasci.

A kako ste ih nabavljali?

- Krali s brodova. Dakle, na Starom placu je najžešća grupa bila na Istoku, a dominirali su transparenti 'navijači iz Kaštela, Solina, Imostkog, Sinja, Zadra...', a na Poljudu smo se odmah smjestili na Sjeveroistoku kao Torcida. Kasnije smo neko vrijeme išli na Sjeverozapad pa se onda opet vratili. Sve je gorilo i dimilo.

Možete li spomenuti neka imena iz osamdesetih?

- Nezgodno je nekoga zaboraviti, ali ajmo probati: Kula, Dugi, Šuki, Boka, Trepča, Slija, Joke, Čube, Vele, Ušo, Jale, Valenta, Prle, Bosna, Šogun, Jela, Čola… moji iz Solina Ovca, Moca, Kebo, Džefro, Bane, Zuzle, Krojf… Ispričavam se onima koje sam zaboravio, nije moguće nabrojiti cijelu tribinu.

(Poželio se slikati i pomoliti kraj spomenika članovima Torcide preminulim u Domovinskom ratu nap. a.) Vaše ratne godine?

- Torcida je dala puno hrvatskih branitelja. Mnogo je preminulih koje ja pamtim. Osobno sam bio u gardi od 1991. godine pa do kraja rata. Južno bojište, 114. brigada. Tada sam napravio pauzu od navijanja...

Zašto sada podmeću da je Hajduk bio Titov klub?

- Gledaj, ne znam ja što je bilo u Drugom svjetskom ratu, ali dobro pamtim sedamdesete i osamdesete. Mi smo bili izrazito hrvatski orijentirani. Godine 1987. smo putovali u Marseille. To je bilo prije suzavca. Tamo su se u Francuskoj pojavile ustaše s obilježjima. Na povratku smo odmah završili na ispitivanju, gdje se istraživalo postoji li poveznica između njih i nas. Nisu to bila laka vremena.

Znači, pauza od Hajduka u Domovinskom ratu?

- Da, ali vratio sam se na tribinu u Ligi prvaka, vodio navijanje protiv Anderlechta.

Bili ste i u Lisabonu?

- Točno. Išao je navijački avion i tu smo uspostavili most prijateljstva s navijačima Benfice. Njihovih troje navijača je stradalo na putu s utakmice na Poljudu, a mi smo na stadion donijeli vijenac. Na teren su se spustili Nedžo iz Makarske i Jela. Cijeli stadion Benfice je pljeskao. Bilo je da ti suze krenu na oči...

Pamtite li još neki lijep događaj?

- Direktno s bojišta sam išao u Rijeku na Panathinaikos. Kažimiru Vuliću je slomilo nogu, a ja sam ga dan poslije posjetio u bolnici. On se toliko oduševio gestom da mi je darovao svoj dres. Jedan od rijetkih koje sam dobio jer se mi navijači nikad nismo miješali s igračima... 

Najdraži igrač?

- Jurica Jerković, a od onih sa strane Blaž Slišković. Volio sam znalce, također i Mikija Rapaića. Jure je bio čudo od igrača i čovjeka. Jednom smo, nedugo prije njegove smrti, zajedno pili u 'Oće li kiša' pa se sjećali starih vremena. On iz igračke, ja navijačke perspektive. Nikad nisam prebolio titulu 1976. godine, kada smo na Karaburmi, poslije utakmice Beograda i Hajduka, čekali ishod susreta Olimpija - Partizan, koji se igrao sve dok gosti nisu dali gol. Sve mi je bilo jasno kada je Buljan tranzistorom tresnuo o pod. Bilo nas je iza branke barem 5.000. Bio sam i na legendarnoj utakmici kada smo Partizana usred Beograda pobijedili 6:1. Nas negdje 300 je guštalo na punom stadionu JNA. Uoči tog susreta mi je otac doma skinuo patike, a ja sam na put otišao bos. U Beogradu sam pozvonio na neka vrata i rekao čovjeku da mi ih je ukralo u vlaku. On mi je darovao tenisice svog sina, s kojima sam se vratio u Split.

Je li bilo fizičkih napada?

- Jednom mi je razbilo glavu bocom u Titogradu. Onda sam bio sam, išao sam autobusom Split - Bar, a od tamo vlakom do Titograda. Ušao sam u kafić blizu stadiona, tu počeo piti i pričati s konobarom koji je u Divuljama služio vojsku. Kako se utakmica približavala, njihovi navijači su okupirali kafić, a prepoznali su me po tetovaži Hajduk Split. Odjednom me jedan udario s leđa bocom u glavu. Šivao sam 15-16 punata, potom se vratio na zapadnu tribinu, a u Split sam išao s autobusom s igračima Hajduka. Kapetan je bio Zlatko Vujović, iz Splita sam znao Zorana Vulića, a u mom Solinu su ranije igrali Miljuš i Ćelić.

I uz Jadro je bilo problema...

- Jednom. na utakmici Solin - Segesta je pomoćni sudac donio krivu odluku, a ja u teren pa za njim... Susret je prekinut.

Je li bilo problema u vlaku?

- Ne baš jer nije bilo protivničkih navijača. Jedino u Kninu, gdje su nas tamošnje Delije gađale s mosta. Najjači vlak i najbolja organizacija je bila 1990. godine, par dana poslije nereda u Maksimiru. Velik ispraćaj, tisuće ljudi. 'Di ćete u Beograd, počinje rat', svi su se opraštali s nama. Nakon te utakmice je izbila tučnjava, ali mi smo dobro prošli. Što se Splita tiče, često smo nas pedesetak  napadali protivničke navijače, koji nisu dolazili u velikom broju. Delije, Grobari, oni bi ulaznice slavili kao trofeje ako bi došli u Split. 

Poljud?

- Na stadionu nije bilo problema. Ne mogu se više sjetiti je li jugoslavenska zastava 1990. zapaljena po dogovoru ili spontano, ali dobro pamtim kad smo zviždali rudarima preminulim u Aleksincu. Nakon toga sam išao u Niš, Renaultom 4, ja, Džefro i Bane. Preko Bosne su mi se svi potpisivali na zastavu. U Nišu je bio snijeg, a do nas je došao popularni Radojica, navijač Hajduka iz Smedereva. (pamti se njegova izjava: 'Maradona igra susret Zvezda - Barcelona, a ja sam na Poljud otišao gledati Šušnjaru nap.a.)… Gubili smo 1:0, on kaže: 'Sad će preokret'. Na 2:0: 'Ništa se ne tresite'. Kod 3:0: 'Ali nismo ovako preokrenuli Partizanu usred Beograda?'. A kod 5:0: 'Molim vas, zabijte više počasni gol!!!' I zabili smo ga, ostalo je 5:1, a mi smo ga poslije susreta odveli u Smederevo.

Koji još zanimljiv trenutak pamtite?

- Prvi sam u Zagreb vodio tovara. Kula iz Vranjica mi je dao ideju, a ja sam posudio tovara od čovjeka iz Svetog Kaja. Obukli smo ga, stavili mu štucne, šal Hajduka, zastavu... Bila je to 1983. godina u svibnju, kraj prvenstva. Prvo smo prošli centar Splita, na Gripama je Torcida igrala mali balun, pa smo prošli Radunicu, Marmontovu pa na Kopilicu na vlak. Doveli smo ga u Zagreb, na glavni trg koji je bio pun naših navijača. Mi smo u Zagrebu bili kao doma. U Dubrovnika smo mu davali pive, na što je počeo revati, a onda smo ga ukrcali na tramvaj za stadion. U Maksimiru smo pitali upravu Dinama mogu li nas pustiti da s njim napravimo krug oko igrališta. Nisu htjeli, pa smo ga za vrijeme susreta ostavili vezanog u maksimirskoj šumi. Potom opet tramvaj, vlak i vratio sam ga čovjeku u Solinu.

Idemo u sadašnjost, jeste li znali da će vam Torcida razviti transparent protiv Istre?

- Nisam. Zvali su me da dođem u 60. minuti i povedem navijanje. Osjećao sam se odlično i uzbuđeno, preplavile su me emocije. Hvala Torcidi što su to napravili, Lekiću, Rabi, svima ostalima, te mojim Solinjanima. Kad sam se popeo na ogradu, onda sam tek vidio transparent. Gubili smo 0:1, a onda je nastao preokret. Poveo sam stare pjesme: 'Na Staroj plinari zastava vijori...', te: 'Bacit ćemo suzavac i na Marakani'. Uslijedio je preokret, dva gola Caktaša, najljepši mogući scenarij.

Je li Vam na kraju žao što ste cijelu mladost dali Hajduku?

- Nije. Otac mi je s milicijom dolazio pred vlak za Beograd i par puta me skinuo, ali ja bih se ukrcao na onaj putnički Split - Perković pa tamo presjeo u ovaj gdje sam znao da će me on tražiti. Imao sam sreću pratiti jaki Hajduk, bio sam pet puta na finalima Kupova u Beogradu, 1976., 1977., 1984., 1987., i 1990. godine, od čega smo četiri osvojili. U sezoni 1984/85 sam bio na svim gostovanjima, osim protiv Željezničara, kada sam bio pritvoren, a to je valjda opravdan razlog. Al' nije mi žao, da se opet rodim isto bih napravio.