KOLIJEVKA NOGOMETA: O Fulhamu, Bišćanu i još nekim događajima

Čim je obavljen ždrijeb 1. kola Kupa UEFA, u kojemu je Hajduk izvukao Fulham, nas petorica skočili smo na internet i za 30-ak eura kupili povratnu avionsku kartu Klagenfurt - London. Nažalost nada je ubijena već na Poljudu, Englezi su pobijedili 1:0 i put u London činio se samo ugodnim izletom, bez velike nade.

Uzvrat se igrao na Loftus Roadu, inače domu QPR-a, jer je stadion Fulhama - Craven Cottage tada bio u fazi renoviranja. U zaista lijepoj atmosferi i pravom nogometnom ugođaju uživali smo i u nogometu. Hajduk je odigrao iznenađujuće dobru utakmicu i golovima Đolonge i Vejića u finišu imao 2:2, uporno napadajući i pokušavajući izboriti prolaz. Nakon utakmice u Splitu Englezi su imali dosta primjedbi na ponašanje naših navijača. Sve im je smetalo, od karusela, bengalki, pjevanja prigodnih pjesmica ('Good kill the queen'), transparenata ('Wiliam Wallace' i 'IRA'), do navodnog hukanja crnoputim igračima Fulhama koje su samo oni čuli.

Prednjačio je u tome senzacionalistički Daily Mirror, pa smo na uzvratu u Londonu nosili bijele majice na kojima je bio apliciran kontejner za smeće s imenom tog lista. Na samoj utakmici bili smo smješteni iza gola i navijanje je bilo vrlo dobro, a fascinirala me činjenica da smo se nalazili cca 2 metra zračne linije od vratara, dok nas je od ulaska na travnjak dijelila barijera visoka svega 60-ak centimetara. Doduše, iza nje su bili tzv. stewardi, u stvari trokrilni ormari, koji bi po svakom komešanju ili slavlju postizanja pogotka dolazili na mjesto gdje je prijetilo da masa prodre u teren te bi oni tijelima zatvarali taj prostor. Istina je da nisu imali previše posla jer je kod nas ipak postojao određeni respekt, a nažalost nismo došli do trećeg pogotka koji bi nas odveo u sljedeće kolo, a neke koji bi to proslavili trčanjem po travnjaku vjerojatno i u zatvor.

Po povratku u Split dugo sam razmišljao o smiješnoj barijeri visokoj svega 60-ak cm koja sprječava engleske huligane da uđu u teren i takvi ekscesi vrlo su rijetka pojava. Razlog je u upozorenju koje kaže da se ‘prelaskom ove linije krši zakon po članku 'tom i tom'. Ćelavim, tetoviranim i nabildanim Englezima to je dovoljno da krotko stoje iza linije i ljubav prema klubu ili pak frustriranost nakon napornog radnog tjedna u čeličani iskažu na druge načine. Znaju te lude glave da ulazak u teren znači promptni odlazak na sud i neodgodivu zatvorsku kaznu. To opet implicira otkaz na radnom mjestu, samim tim nema primanja, aktivira se hipoteka, gubi se nekretnina i u nekoliko koraka stiže se do statusa beskućnika. U Lijepoj našoj zatvorska kazna (ukoliko do nje uopće dođe) najčešće podrazumijeva jedino besplatan smještaj i tri obroka o trošku države.

Hajduk je, dakle, na Loftus Roadu  još jednom tijesno eliminiran, ali posjet Otoku ostao mi je u lijepom sjećanju zbog jedne druge utakmice. Dan prije Hajduka u Liverpoolu se igrala utakmica Lige prvaka Liverpool - Spartak (M). Jedan od nas petorice uspio je doći do broja mobitela Igora Bišćana koji je igrao u Liverpoolu te mu objasniti kako pet navijača Hajduka ide u London bodriti bijele, ali bi rado dan ranije pogledali spektakl na Anfield Roadu, ukoliko bi nam on bio voljan nabaviti ulaznice koje ćemo, naravno, platiti. Bišćan je odgovorio da nema problema te da ulaznice (bez plaćanja) možemo predignuti na glavnom šalteru na dan utakmice. Kada je to čuo, susjed prijatelja kod kojeg smo bili smješteni na periferiji Londona gorko je zaplakao priopćivši kako cijeli život navija za Liverpool i još nije bio na Anfieldu, a mi smo došli iz nekog Splita i usput kao privjesak glavnom događaju idemo nakratko u hram nogometa pogledati utakmicu Lige prvaka.

Malo smo se preispitivali isplati li se krenuti na put od nekoliko sati samo na račun usmene potvrde bivšeg igrača najvećeg rivala kako će nam osigurati ulaznice. Procijenili smo da se rizik isplati, jer je utakmica Liverpoola na Anfieldu vrh u navijačkom miljeu, a znajući karakter Bišćana kao igrača pretpostavljali smo kako će obećano i izvršiti. Iako je bilo dosta dugo, putovanje od juga do sjevera Engleske brzo nam je prošlo, pamtim kako sam zaustavljanjem autobusa u Birminghamu bio neugodno, a u Stokeu izuzetno ugodno iznenađen. Po dolasku u Liverpool sa zanimanjem smo pratili sve insignije koje su nas podsjećale da smo u gradu Beatlesa, a iako pretežno lučki, ovaj grad svojom poviješću i značajem neosporno impresionira i vjerojatno nikada bivšem hrvatskom reprezentativcu nećemo moći adekvatno zahvaliti za ovo neprocjenjivo iskustvo.

Utakmica je bila odlična, Liverpool je pobijedio s 5:0, a ono himničko pjevanje prepunog 'Copa' pjesme 'You’ll never walk alone' prije samog početka nešto je čega se čovjek prisjeća cijelog života. Utakmica je zaista bila nevjerojatno iskustvo, a osim navijačkog skandiranja 'Sa - mi Hyy – pia!', u sjećanju mi je ostala i činjenica da nikada u životu nisam pokisnuo kao na putu od Anfielda do autobusne stanice. Kiša je padala jednolično i pravocrtno ('u ritmu tam - tama kroz noć'), a mi smo hodali, hodali i hodali do stanice koja je u odnosu na Poljud negdje u razini Stobreča.

Fascinantna je činjenica da cijelim putem nije bilo niti jednog mjesta na koje bi se čovjek mogao skloniti od kiše (portun, balkon, nadstrešnica, volat...). Ako je Padova pojam grada u kojem ne možeš pokisnuti, jer je pun natkrivenih prostora poput splitskih Prokurativa, u Liverpoolu jenostavno nemaš šanse. Može ti pomoći samo dobar kišobran, ali Splićanima staviti kišobran u putnu torbu nije lako. Sunčane naočale da, ali lumbrela...

Među uspomenama s otoka svakako je i nevjerojatan način telefoniranja u Londonu s govornica British Telecoma. Naime, za vrijeme EP 96. sam se u Londonu družio sa splitskim novinarima koji su odmah po akreditiranju dobili kodove za upotrebu javnih govornica British Telecoma, a kasnije se za potrošeni iznos teretila njihova redakcija. Englezi su to odlično osmislili, bili su avangarda i miljama ispred ostatka Europe, ali su zaboravili da kada dolaze gosti s Balkana treba biti malo oprezniji. Kako su svi novinari imali ograničeni budžet za korištenje telefona, već nakon prvog dana, ekipa 's ovih prostora' nabadala je po govornicama i pokušavala ubosti važeći, ali tuđi kod. Tako bi nositelj koda 424716 pokušavao s malim izmjenama dok npr. nakon ukucavanja 425718 ne bi začuo kukavicu, što je značilo da može ostvariti poziv. Zvala se tako Hrvatska, supruge, majke i prijatelji, pričalo se o zgodama u Londonu na tuđi račun, ali je vrijedio 'etički' kodeks da se na svaki 'otključani' kod obavi maksimalno jedan razgovor, kako se ne bi jednoj osobi ili redakciji nabio veliki trošak.

EP 1996. donijelo je i jedan marketinški biser, Nike je otok zatrpao jumbo plakatima sa fotografijama njihovog modela Erica Cantone i popratnim tekstom: '66 was a great year for English football, Eric Cantona was born!'. Naravno, aludiralo se na godinu u kojoj su Englezi osvojili jedinu titulu svjetskog prvaka, ali neponovljivi Cantona stavljen je iznad toga. Savršeno! 

Fulham  – Hajduk 2:2 (2:2)

London, 3. listopada 2002. – Stadion Loftus Road. Gledatelja: 20 000. Uzvratna utakmica 1. kola Kupa UEFA: Fulham - Hajduk 2:2 (2:2). Sudac: Stefano Farina (Italija)

FULHAM: Van der Sar, Ouaddou, Breett, Davis, Knight, Melville, Legwinski, Malbranque, Sava (od 74. Hayles), Boa Morte (od 67. Inamoto), Marlet.

HAJDUK: Pletikosa, Miladin, Đolonga, Vuković, Veić, Neretljak, Srna, Andrić, Deranja (od 71. Računica), Carević (od 84. Miše), Bule.

STRIJELCI: 0:1 Davis (6-ag), 1:1 Marlet (20), 1:2 Vejić (40), 2:2 Malbranque (43-11 m)