Na svim tim gostovanjima je trebalo imati i sreće, jednom smo skoro dobili batine

Kad se danas mislima vratim nekoliko desetljeća unazad vidim da je na svim tim gostovanjima trebalo imati i sreće. Imam dojam kako je i dragi Bog tu dao malo ruke, u krajnjem slučaju nije mi se na nešto više od 80 gostovanja nikada dogodilo da sam se našao ‘na krivom mjestu u krivo vrijeme’. Točnije, jednom u Maksimiru smo kolega i ja koji smo tada pratili utakmicu za jednu splitsku radio postaju skoro dobili batine. Radilo se o jednoj od najvećih lakrdija u povijesti ne samo hrvatskog nogometa. Kada kažem da je utakmica na Maksimiru završila rezultatom 1:1, svečana loža bila je u punom sastavu, a sudio je Ivan Novak, mislim da svi znaju o kojoj se utakmici radi. Stipe Pletikosa imao je desetak nevjerojatnih obrana, a Hrvoje Vuković je pogodio protivničku mrežu u jedinoj situaciji u drugom dijelu u kojoj je Hajduk prešao na protivničku polovicu.

Čupavo je bilo u Rijeci kad je policija s psima krenula na nas, ali je na kraju ugrize pretrpio samo policijski pas, a i nekoliko puta sam u Beogradu igrom slučaja za dlaku uspio izbjeći opasne situacije, prema pričama bilo je tu i pištolja i mačeta i trčanja za gradskim autobusima, ali sam uvijek srećom bio na nekom drugom mjestu, a istina je i da nevolju nikada nisam samoinicijativno tražio. U ovu kategoriju izrazito opasnih svakako spada i već ranije spominjano Koševo ‘79. kada smo pobjedom nad Sarajevom osvojili titulu prvaka. Za vrijeme utakmice bili smo zasipani kamenjem s obližnje željezničke pruge, a po završetku susreta i proslavljene titule na tribinama trebalo je sretno doći do autobusa na parkingu otprilike kilometar udaljenom od stadiona.

Možda u najvećoj opasnosti ipak sam bio na našem vlastitom sjeveru na utakmici protiv Sparte, kada je zahvaljujući glupoj jugo miliciji nastala velika gužva na ulazima, krenuli su nekontrolirani valovi, pa smo na tribinu ušli uz dosta problema, usput spašavajući nekoliko navijača i navijačica krhkije građe koji se nisu mogli nositi s valovima.

Ne pamtim dakle (srećom) tu crnu stranu gostovanja, ali nikada neću zaboraviti kako sam u kolijevci nogometa dva puta do zaista bitnih ulaznica došao na nevjerojatne načine. Prvi put je to bilo 1996. godine na Wembleyu u finalu EURA.  U Englesku sam išao preko agencije koja mi je osigurala prijevoz, smještaj i ulaznice za polufinale i finale. Iako se na Wembleyu igrao klasik Engleska - Njemačka, ja sam svjesno izabrao slabije polufinale Češka - Francuska na Old Traffordu, jer sam želio u četiri engleska dana biti na oba kultna stadiona, a finale se naravno igralo na Wembleyu . Let Zagreb - London prošao je bez problema, brzinski sam promijenio avion i utrčao u jumbo jet gromadu British Airwaysa koja me trebala prebaciti do Manchestera. Bio sam vrlo uzbuđen, jer su moje prve spoznaje o nogometu vezane uz finale Kupa prvaka Manchester United - Benfica, kao dijete bio sam očaran Georgeom Bestom, njegovom dugom kosom, golovima i načinom proslave istih. Uz to, kada sam počeo čitati sportske časopise, a to su bili SN revija i Tempo (poznat je bio reklamni slogan ‘Čitajte Tempo da biste znali sve o fudbalu’), neizbježno sam se morao susresti s pričom o Busbyjevim bebama i njihovoj avionskoj katastrofi, što je dodatno pobudilo moje emocije prema tom klubu.

Nažalost, u Manchesteru sam doživio razočarenje koje je smanjilo moj doživljaj tog grada i kluba, a u međuvremenu se Benfica iskristalizirala kao prijatelj i to onaj pravi, iskreni, zbog kojeg su brojni torcidaši putovali na njene utakmice i davali podršku klubu - prijatelju.

Prijateljstvo Torcide s navijačima Benfice ‘No Name Boysima’, počelo je 1994. godine kada je ždrijeb smjestio Hajduka i Benficu u istu skupinu Lige prvaka iz koje su suvereno produžili prema četvrtfinalu. Navijači Benfice stigli su u Split kombijem. U Splitu su dočekani vrlo prijateljski, a osim njih emocije splitske publike na prvu je osvojio i legendarni napadač lisabonskoga kluba Claudio Caniggia. Nažalost, ‘No Name Boysi’ su na povratku u Lisabon doživjeli prometnu nesreću u kojoj su poginuli Rita, Gullit i Tino. Torcidaši su na uzvratu u Lisabonu postavili  vijenac za stradale navijače, a 'No Name Boysi' su na utakmici razvili transparent ‘Freedom for Croatia’. Bio je to početak prijateljstva koje i danas traje, a tijekom njega uspjeli su zajednički pročeprkati po rani navijača Manchester Uniteda, postavivši na utakmici Manchester United - Benfica transparent kojim su ih podsjetili na najteži poraz Manchester Uniteda u povijesti izvan Velike Britanije - 0:6 protiv Hajduka na Poljudu 27. siječnja 1980. godine, utakmicu sam naravno gledao sa sjevera, po završetku fotografirao semafor i .... izgubio fotografiju.

Ogromni avion zapeo je na pisti Gatwicka, nikako nismo mogli dočekati da se uputimo prema Manchesteru. Iako sam imao dovoljno vremena za promijeniti avion i stići na Old Trafford do početka polufinalne utakmice, neplanirano kašnjenje u polasku poremetilo mi je planove. Bio sam ljut, ali i iznenađen kako je to moguće u jednoj razvijenoj europskoj zemlji. U tada još mladoj hrvatskoj državi nismo imali takvih problema, prvih nekoliko godina činilo se velikim iskorakom u odnosu na period do 1990. u kojem je tadašnji nacionalni prijevoznik JAT dobio i duhoviti produžetak svog imena 'Joking About Time'. Sporo smo milili po pisti i nakon nekih 40-ak minuta kapetan je opravdao zakašnjenje, a ispriku je započeo rečenicom 'Sometimes life is not so easy!'.

Usput je pojasnio kako je velika gužva na uzletnoj stazi i trenutno smo 23. na redu za polijetanje. Hladni Englezi ovu vijest su primili poprilično mirno, a u meni je sve ključalo i od tog trenutka pa do slijetanja pogledavao sam na sat u prosjeku svakih pet minuta. Kada smo konačno dotaknuli pistu u Manchesteru, brže bolje sam pokupio stvari, uzeo taxi i zaputio se prema Old Traffordu. U međuvremenu mi je javljeno i kako me agencija preveslala za ulaznice, tako da mi se koeficijent da ću uživo vidjeti makar jednu utakmicu na EURU vrtio oko 8,50. Na Old Traffordu ipak - ugodno iznenađenje.

Stigao sam u 15. minuti utakmice i čim sam izašao iz taxija, golemi švercer afričkih korijena uskočio mi je u lice s ponudom koju nisam mogao odbiti: 'Ticket, do you need a ticket?'. Shvatio sam da mi nudi ulaznicu po cijeni 30% nižoj od regularne, što mi je bilo malo sumnjivo, ali sam to povezao s engleskom prepotencijom i odbijanjem domaćih navijača da napune stadion na utakmici koju ne igra njihova reprezentacija. Kasnije sam se uvjerio, a to su mi u budućnosti potvrdili još neki od Hrvata koji su bili u Manchesteru kao turisti, kako je gornja negativna karakterna crta Engleza naročito izražena u Manchesteru, pa je malo splasnulo moje dječačko oduševljenje Manchesterom i Unitedom. Prihvatio sam nemoralnu ponudu i s nikad jeftinijom ulaznicom ušao na mitski Old Trafford. Srce se naglo povećalo, osjetio sam tisuće mrava koji šetaju po mom tijelu, više sam uživao u činjenici da sam na Old Traffordu, nego u samoj utakmici. Česi su pobijedili na penale i plasirali se u finale. Te večeri doživio sam dosta neugodnosti u hotelu, gdje mi arogantno nisu dozvolili da iz sobe telefoniram kući u Split bez prethodnog novčanog pologa na recepciji. Objasnio sam im kako je to glupo, ponižavajuće i frustrirajuće te da to nisam doživio u nijednoj drugoj zemlji, na što mi je ćelavi, pjegavi, antipatični recepcioner, prozirnoga lica koje se nije u životu nagledalo sunca odbrusio - ‘This is Manchester!’. Imao sam spreman odgovor ali sam ga zadržao za sebe, što ću ovom prigodom i ponoviti.

Već sutra ujutro napustio sam Manchester i odletio za London, ovaj put bez kašnjenja. Iskoristio sam dva sunčana dana za razgledavanje Londona unaprijed pomiren s činjenicom da neću vidjeti finale Njemačka - Češka kao ni Wembley, što mi je posebno teško padalo. To se ipak nije dogodilo. Pred samo finale vrtio sam se oko Wembleya pokušavajući naletjeti na nekog milostivog švercera, baš kao u Beču 1990. kada sam nevjerojatnom srećom naletio na švercera iz Istočne Njemačke koji mi je kartu za finale Lige prvaka prodao po cijeni samo 25%  višoj od regularne. Bilo je to moje prvo europsko finale, Igrali su Milan i Benfica, a u Beč je doputovalo dvadesetak tisuća navijača Milana, koji su u tom jednom danu poželjeli vidjeti sve gradske znamenitosti. Najbolji način prijevoza bila je naravno podzemna željeznica u kojoj se u Beču tradicionalno ne čuje niti muha, a hladni snimljeni spikerski glas koji kao da stiže iz koncentracijskog logora jednolično najavljuje svaku sljedeću stanicu.

Talijanska okupacija bečke podzemne željeznice kratko je trajala, ali je ostavila duboke traume na austrijskom življu, koji je za vrijeme ove torture u vagonima bespomoćno kolutao očima, a kasnije mjesecima prepričavao talijansku nepristojnost, dovikivanje, gestikuliranje i pjesmu. Naravno da je najluđe bilo nakon utakmice koju je Milan dobio pogotkom Rijkaarda, sa zadovoljstvom sam se Talijanima pridružio u pjesmama čija je najčešća tema bio omrznuti gradski rival i jedan od njihovih tada vodećih ljudi, odvjetnik Prisco. 

Talijanski nogomet 80-ih godina bio je svjetska atrakcija, zahvaljujući antenama 'riblja kost' i raznim pojačalima uspijevali smo u Dalmaciji biti dio tog spektakla. Barem u Splitu običaj je bio da svatko izabere ‘svoju’ ekipu u Serie A, ja sam se zbog Engleza Hateleya i Wilkinsa, a i dječačkih uspomena na Giannija Riveru odlučio za Milan što se pokazalo pravim potezom jer je kasnije stigla još atraktivnija pošiljka iz inozemstva. U Milan su došli Gullit, Rijkaard i Van Basten, dok se istovremeno omraženi Inter gušio u Nijemcima za koje ne znaš je li im bilo teže provariti grozan outfit ili izgovoriti prezimena – Matthaus, Klinsmann, Brehme.

Nije ova sklonost prema talijanskim klubovima bila prava ljubav, srce je kucalo samo za Hajduka i sasvim sigurno bismo tri titule europskog prvaka nekakvog Milana, Napolija ili Juvea svi mi istog trena mijenjali za jednu državnu titulu Bijelih. Bila je to pomalo i šminka, donio bi se kakav šal ili dres iz Italije, kupila bi se i Gazzetta i s guštom bi se pogledala ‘Domenica sportiva’ ili ‘90 minuto’ s legendarnim voditeljima kao što su bili Bruno Pizzul, Giampiero Galeazzi, Giorgio Tosatti ili Sandro Ciotti. Naravno da je u Splitu bilo najviše navijača Napolija, a i sam moram priznati kako mi je bilo žao što se upravo tada preklapa era sjajnog i nepobjedivog Milana s najboljim danima Napolija u čijim redovima je igrao za mene najveći igrač svih vremena – Diego Maradona. Znam da ima mnogo onih koji ne dijele moje mišljenje, ali iznijet ću samo činjenicu da je čovjek osvojio Serie A, Kup UEFA i bio svjetski prvak. Znam da su trofeje osvajali i drugi, ali Diego je to praktički uradio sam, nikada u svojim ekipama nije imao znalce kao ostali igrači koji po nekima više od njega zaslužuju epitet najvećeg. Kazat ću samo da je prvu titulu Napoliju Maradona donio uz asistenciju Carnevalea, Bigliardia, Volpecine..., a titulu svjetskog prvaka osvojio je uz ‘veliku’ pomoć Burruchage, Valdana, Olarticoechee... Neponovljivo!

Finale Njemačka - Češka bivalo je sve bliže i sasvim sam izgubio nadu u sretan ishod potrage za ulaznicom. Naletio sam na splitske sportske novinare od kojih sam s nekima bio i prijatelj i zajednički smo tražili najbolju lokaciju na kojoj bih finale u gradu ili okolici stadiona mogao odgledati na velikom ekranu. U jednom trenutku iz službenog ulaza stadiona je izašao reporter HRT-a Drago Ćosić očito tražeći neku osobu. Jedan od sportskih novinara s kojima sam bio dobar više onako kurtoazno ga je upitao. ‘Drago, ovdje je naš prijatelj iz Splita. Agencija ga je preveslala za ulaznicu, imaš li ti možda jednu?’. Njegov odgovor bio je ‘Naravno!’, izvadio je ulaznicu iz džepa i pružio mi je ne želeći odgovarati na moje pitanje koliko sam dužan!!! Opet nisam mogao povjerovati, nakon kašnjenja uspio sam ući na Old Trafford, a sada ću vidjeti i (onaj pravi) Wembley. Čovjeku ću biti zahvalan do kraja života, pa sam smatrao pristojnim godinama kasnije redovito apstinirati u onim ne baš rijetkim napadima s juga na neke njegove prijenose utakmica.