NAJPORTSKIJI GRAD NA SVITU: 'Ju - es - ej!'

Osim po ljepoti, kulturnom i povijesnom bogatstvu, Split je po još mnogo čemu jedinstven  grad. Hajduk je samo jedna perla u ogrlici, a mnogi drugi sportaši dokaz su činjenici da kad se Splićani nečega uhvate onda to rade najbolje na svijetu. Tako je i naš košarkaški klub tri puta zaredom bio prvak Europe te je proglašen najboljim košarkaškim klubom 20. stoljeća.

Redovito smo pohodili Gripe tih 80-ih godina i nismo bili svjesni koje košarkaške veličine gledamo. Sve je naša Jugoplastika osvojila - i prvenstva države i Kup Radivoja Koraća i triple krune, a naposlijetku i tri uzastopna naslova europskog prvaka. Na moju žalost nisam bio na niti jednoj od te tri mitske utakmice, a i danas je moje mišljenje kako je Jugoplastika pod Božom Maljkovićem igrala najbolju košarku na svijetu. Pritom mislim na košarku kao kolektivni sport 5 na 5, a ne ovaj današnji NBA 'run&gun'. On može zabaviti uglavnom probrane konzumente s one strane bare koji tri četvrtine tuku po kobasicama i Coca Coli i onda se u zadnjoj vrate u dvoranu i viču 'De-fence!!!'. Nisam mogao doći sebi kad sam čuo u osvrtu na jednu NBA utakmicu kako je MVP bio Le Bron James s nekih 30-ak postignutih koševa, s tim što je trice u prve dvije četvrtine šutirao 0-11. Razmišljao sam o tom mentalnom sklopu i bahatosti koja ti dopušta da nakon sedam promašenih trica ispališ osmu, pa devetu, desetu... Mislim da bi Duško Ivanović (da mu se to ikada u životu dogodilo) nakon sedme promašene trice skinuo tenisice i objesio ih o klin.

Atraktivnost naše Jugoplastike često je rezultirala skandiranjem punih tribina 'Ju - es - ej!', a sjećam se i kako smo po Italiji nabavili nekoliko američkih zastava te smo ih počeli donositi na utakmice 'žutih'. Pritom smo uvijek bili pažljivi zbog spremne jugo milicije koja nije imala razumijevanja za našu sklonost 'dekadentnom' zapadu. Imali smo razrađen sistem dojava, pa kad bi vidjeli pandure koji se penju prema nama, zastava se odmah spuštala i zaklonjena tijelima navijača brzo transportirala na drugi kraj tribine, po mogućnosti u torbu neke od navijačica. Ponekad bi se uz uske i prepune stepenice prema nama penjali i agenti u civilu, ali sistem dojava je funkcionirao odlično i zapuhani, neobrijani loše odjeveni likovi s takvim glavetinama i brkovima naprosto su morali biti locirani i prijavljeni.

Velike simpatije svi smo uvijek imali prema prijateljskom KK Zadru i često se po objavi njihovog rezultata u našoj dvorani znalo čuti skandiranje 'Za-dar!'. Isto tako podržavao se i naš splitski Dalvin koji je u prvoj ligi nažalost plesao samo jedno ljeto, ali mnogi se slažu kako atmosfera s Dalvinovih utakmica nikada nije bila nadmašena na onima starijeg splitskog brata. Mnogi žestoki torcidaši isključivo su navijali za Zadar ili Dalvin, a Jugoplastiku uopće nisu doživljavali, zbog nekih poteza tadašnjih funkcionara koji su nekako bili neskloni stvaranju jake navijačke jezgre na Gripama. No i bez njih atmosfera je bila odlična, a tome su doprinosile odlične igre i rezultati te super jaka i atraktivna konkurencija.

Šamaralo se tih kasnih osamdesetih prilično redovito jaku Cibonu i super jakog Partizana koji bi u nekim drugim okolnostima osvojio veliki broj trofeja, na naše zadovoljstvo ipak pohranjenih u vitrinama te naše, prejake i nepobjedive Jugoplastike. Žestoko je bilo na tribinama i zbog suđenja koje je nerijetko bilo na štetu žutih, ali i zbog 'partizanovaca' kojima su svjesnima vlastite snage, teško padali ti kontinuirani porazi. Slično je bilo i na tribinama, a pamtim da bi redovito po glavi i kostima dobio jedan navijač Partizana, sin vojnog lica, koji je živio u mom kvartu. On bi redovito dolazio na utakmice s crno bijelim šalom, upuštao se u tuču s brojčano nadmoćnim protivnicima te bi uvijek bio iznesen iz dvorane za vrijeme utakmice. I, naravno, opet bi se pojavio na sljedećoj.

Na košarkaška gostovanja moja ekipa nije išla često, sjećam se finala Kupa u Nišu na kojem sam doživio razočaravajući poraz u polufinalu od IMT-a. Bio sam još na jednoj, zaista ludoj utakmici 1988. u Zagrebu. Jugoplastika je pobijedila s 87:86, a utakmica je odlučena tricom Sretenovića tri sekunde prije kraja. Znam da su 'žuti' bili u bezizlaznoj situaciji i onda je netko od navijača u dvorani upalio bengalku, a žestoki protesti trenera Cibone Mirka Novosela rezultirali su tehničkom greškom koja je 'žute' vratila u život. Navijanje je bilo fenomenalno, više od pola dvorane u ekstazi je skočilo nakon trice Sretenovića, a nakon posljednjeg zvuka sirene parket je bio pun navijača sa žutim šalovima. Ova utakmica u stvari je najavila smjenu na vrhu jugoslavenske košarke, nakon one jake Cibone na tron je stigla još jača Maljkovićeva Jugoplastika, koja je u Zagrebu ostvarila četrnaestu uzastopnu prvenstvenu pobjedu.

Ogroman broj navijača splitskog kluba poslije utakmice je otišao u Klub Medicinskog fakulteta 'Koma', na veliku feštu dalmatinske pisme. Osim košarkaša, slavu Splita širom svijeta pronijeli su brojni jedriličari i veslači, tu je zlatna Blanka Vlašić, pa sestre Zaninović, a mnogo radosti donijeli su nam i zlatni vaterpolisti. Čovjek koji je osvojio sve najviše planinske vrhove svijeta dolazi iz Splita i zove se Stipe Božić, a samo jedan rukometaš na svijetu dao je tom, meni ne baš omiljenom sportu jednu drugu, kozmičku dimenziju. Mnogi su ga igrali dobro i bolje, brzo i brže, jako i jače, ali Ivano Balić igrao je svojim, jedinstvenim načinom. Bio je neponovljiv i jednostavno – najbolji. 

U Ulici Put Firula, u svega nekoliko stotina metara rođena su četiri tenisača koja su dospjela u svjetski TOP 10 te su bili osvajači Grand Slam turnira ili Davis cupa (Nikola Pilić, Željko Franulović, Goran Ivanišević i Mario Ančić). Osim toga, Goran Ivanišević, jedini je pobjednik Wimbledona s pozivnicom, jedini je (do tada) finalnu pobjedu ostvario u ponedjeljak, kiša je u polufinalnom meču protiv Henmana počela baš u trenutku kad je izgledalo da je gotov i dala mu prigodu da se u sutrašnjem nastavku vrati u meč. Sto puta smo ga poslali k vragu, a onda svi plakali od sreće nakon završetka meča i priredili mu  nevjerojatan doček u Splitu. I danas se sjećam svih detalja finalnog meča, onog grča pri svakom skraćenom servisu, iščekivanja i hladnog znoja na čelu, kao i onog lupanja po spuštenoj roleti po završetku meča. I suza po završetku meča. Ne sjećam se kada sam zadnji put tako plakao.