NAVIJAČ HAJDUKA NAKON IZLASKA IZ PRITVORA: Izvukli su nas iz auta, dobio sam po prsima, bedrima, teško je i opisati taj horor

U Vodicama je puštanje četvorice njihovih mještana, navijača Hajduka, iz pritvora i dalje glavna tema. Ništa nisu napravili, a proveli su u pritvoru 17 dana.

- Spasila nas je snimka na kojoj se vidi da smo bili baš daleko od mjesta sukoba. Poslao sam je mojima i sva sreća da sam to napravio jer bismo i dalje ni krivi ni dužni bili zatvoreni - priča nam jedan od njih na prvoj jutarnjoj kavi u Vodicama.

Potom se prisjetio svega što im se dogodilo na autocesti.

- Vraćali smo se u koloni nakon što nismo ni ušli na derbi u Maksimiru. U jednom trenutku smo čak počeli trubiti i pjevati, većina nas je mislila da se slavi gol Livaje, koji je poništen. Prijatelj mi je gledao utakmicu na mobitelu dok smo se vozili. U jednom trenutku smo došli do mjesta s kojeg se nije moglo dalje. Izašao sam iz automobila, oko mene su letjeli meci, to je frcalo na sve strane. Brzo sam, možda nakon minute, sjeo natrag u automobil i u tom trenutku snimio snimku koja me na kraju spasila i zbog koje sam danas na slobodi. Na njoj se jako dobro vidi koliko smo daleko bili od poprišta sukoba.

Tek tada je počela njihova drama.

- Čekao sam u autu da se stanje smiri i da se krene, ali tad su počeli policajci prema nama dolaziti u koloni, njih po dvadesetak. Svaki automobil su otvarali. Ispred mene je bio kombi s momcima koji su spavali u gepeku. Otvorili su vrata i udri po njima. Ja sam tada svojima u autu rekao: 'Mi smo idući'. Tako je i bilo. Izvadili su nas iz auta, bacili na travu punu suzavca, počeli su nas udarati pendrecima i nogama. Dobio sam po prsima, bedrima i nogama. Držali su nas sat vremena po kiši da ležimo u travi. Teško je opisati taj horor. Onda su nas polako počeli stavljati u marice. Potrpali su nas u njih i odveli u pritvor Jastrebarsko. Tamo nam nisu dali ni vode, ni da se javimo svojima. Oduzeli su nam mobitele. U ćeliji, gdje smo proveli prvu noć, bilo je nas 12, a jedan krevet.

Još pamti rečenice nekih policajaca na autocesti.

- Dok su nas tukli, vikali su: 'Tovari, zapamtit ćete dolazak u Zagreb' i 'Bolje vam je da iduću utakmicu u Zagreb ne dolazite'. Također je jedan kazao: 'Ne znam kako je završila utakmica u Maksimiru, ali ovu smo mi dobili 3:0'. Još je kazao kolegi da pazi da nitko ne snima što nam rade.

Iskustvo iz pritvora ne pamti po dobrome...

- Tek sljedećeg jutra u 10 sati smo dobili hranu i vodu. Raštrkali su nas po raznim zatvorima, psihički nas maltretirali dobacivanjima tipa 'ne gine vam do pet godina' i slično. S nama je bio i jedan momak kojemu je to bilo prvo gostovanje, više je promijenio zatvora, nego što ima Hajdukovih utakmica, s obzirom da smo bili u četiri različita pritvora. Kad bismo rekli da baš ništa nismo napravili, dobili bismo odgovor: 'Svi ste vi odjednom nevini, nitko nije ništa napravio'. Htio bih dodati i da smo u jednom od ta četiri zatvora imali baš normalan, dobar tretman.

Naš sugovornik bi stavio 'ruku u vatru' i za još neke hajdukovce koje je upoznao u zatvoru...

- Zatvorili su momke koji su došli iz Njemačke samo radi ove utakmice i finala Kupa, zatim momka kojemu su potrebne fizikalne terapije na ruci i zbog ovoga bi mogao postati invalid. Zatim jednog koji se iskrcao s broda...

Tu smo ga malo prekinuli jer ipak nije mogao vidjeti gdje je netko bio...

- Ovako ću vam reći, a navijači to dobro znaju. Ako zatvore momka koji ima na sebi Hajdukov dres, kojega je negdje kupio, već je to razlika u odnosu na navijačku jezgru, odnosno način kako se oblače. Ljudi su jednostavno došli navijati za Hajduk.

Naš sugovornik nakon svega zaključuje:

- Najprije, grozna je spoznaja da bismo i dalje ni krivi ni dužni bili u zatvoru da nije bilo te snimke. Drugo, svakako je potrebno spomenuti ponašanje Antolića i Dinama jer loše stanje je zapravo počelo od trenutka kada smo ostali ispred stadiona jer nam nije dozvoljeno unijeti transparente, bubnjeve i megafone, zapravo osnovne navijačke rekvizite. Zatim je neobjašnjivo zašto navijačima Hajduka nije bilo dozvoljeno stati na odmorište Desinec, koje je ipak petnaestak kilometara od Zagreba. Najprije, kolona je krenula još dok se utakmica igrala, što je značilo da su BBB na stadionu, a u našoj koloni je osim gladnih i žednih, bilo i onih koji su trebali točiti gorivo. 

Dodao je još da je posebno emotivan bio povratak kući, odnosno doček najmilijih, a potporu u Vodicama dobivaju koga god da sretnu. Kada smo dogovarali ovaj razgovor, jedino što je tražio je da mu iz Splita ponesemo majicu 'sloboda navijačima'. Žao mu je što je propustio finale Kupa na Poljudu jer baš voli Hajduk. U vrijeme osvajanja zadnjeg prvenstva je imao samo sedam godina i već dugo živi za veliku hajdučku feštu, a baš kad se napokon događala, bio je pritvoren.