Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
ONO KAD TE ISKRCAJU ISPRED KRIVE TRIBINE: 'Šuti i hodaj iza Mede'
Knjiga 'Kup je naš!' Piše: Frano Grgurević

ONO KAD TE ISKRCAJU ISPRED KRIVE TRIBINE: 'Šuti i hodaj iza Mede'

Put na utakmicu protiv Ferencvarosa

Nekakvo nepisano pravilo kad su u pitanju bila moja nogometna gostovanja govorilo je da put uvijek vodi na karti lijevo, prema zapadu, uljuđenoj civilizaciji i ako je ikako moguće da u itinerer budu umetnuti Rim ili Amsterdam. Putovanja na desnu stranu geografske karte nikada nisam naročito preferirao. Kada malo bolje pogledam malo što dobroga tamo se čovjeku i moglo dogoditi. U Sarajevu sam istina proslavio titulu 1979. ali uz već opisane grčevite manevre spašavanja glave, u Zenici sam završio u policijskoj postaji zbog bačenog novčića, Beogradi su bili gušt zbog redovitih pobjeda nad Crvenom zvezdom, ali si uvijek morao biti budan i koncentriran. I mimo nogometa, nisam baš dobro stajao s Balkanom, kao niti sa zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza ili istočnog bloka.

U Ćupriji sam bespotrebno u kasarni JNA ostavio 14 mjeseci života, na Kosovu proveo srednjoškolsku ekskurziju uz klasična natezanja s lokalcima, u Makedoniji jedno ljeto (propustio sam sjajni gol Van Bastena u finalu EURA) svakodnevno noću vozio gljive nekom planinskom cestom između Kumanova i Gnjilana (kasnije su mi rekli da je to krijumčarska ruta) gdje sam desetak puta sam sebe uhvatio kako vozim i – spavam.

I ono malo turističkih putovanja na istok nisu mi ostala u najljepšem sjećanju, pejzaži Poljske i Češke zaista nisu nešto za čime žudite, a nekako sam uvijek u tim krajevima imao osjećaj da iz prikrajka vreba naoružani Rus, mirisi i boje nikako mi nisu bili po guštu. Ono što je bilo lijepo tih davnih 80-ih je činjenica da je u Češkoj i Poljskoj sve bilo gotovo besplatno, pa si i sa studentskim džeparcem u Krakowu mogao ručati poput kralja u kraljevskom restoranu, a u Bielsko - Biali su se pive naručivale tako da prekriju šank. Sjećam se i situacije kad su u jednom češkom hotelu tri ferijalca sjela za stol i na upit konobara što će im donijeti kao iz topa ispalila: '21 pivu!'.

Kada spominjem tu desnu stranu geografske karte, moram se dotaknuti i Mađarske. U 2. kolu kvalifikacija Lige prvaka Hajduk je 25. srpnja 2001. gostovao u Budimpešti kod Ferencvarosa. Vodio sam tada sportsku emisiju na jednoj radio postaji i uspio privoliti sponzora da organiziramo nagradnu igru u kojoj ćemo napuniti jedan minibus i krenuti prema Budimpešti. Krenulo je tako nas 14 na dug put. U sjećanju mi je ostalo ono što se zove mađarskom autocestom, kao i pejzaži, a posebno sam bio zapanjen gužvom na Balatonu.

Nepregledne kolone (uglavnom debelih i pjegavih) Nijemaca u groznom okruženju - oblaci, vjetar, tmurno vrijeme, jezero sive boje iz kojeg viri šaš, a na 200 metara od obale voda je kupačima malo iznad koljena. Tisuće kamp kućica, parkiranih automobila, jedan nevjerojatan moving, a onako realno gledajući 15 dana valjanja po tom blatu ne bih mijenjao za dva dana na Korčuli ili Hvaru uz miris bora, pjesmu cvrčka i onaj pravi ljetni zvizdan i šušur. Posebna priča je tzv. autocesta koja je totalno izrovana gusjenicama tenkova, pa od buke u vožnji nema šanse da čuješ muziku s cd playera.

Vozač koji očito nije imao iskustva s prijevozom navijača, a tek na ulazu u Mađarsku je skužio da idemo na utakmicu, doveo nas je do stadiona i iskrcao tik pred ulazima. Izašli smo iz minibusa onako zgužvani, u Hajdukovim majicama i sa šalovima, a oko nas je bilo more navijača Ferencvarosa. Krenuli smo u koloni jedan iza drugoga, a ovi su nas čudno gledali. Prijatelja do sebe upitao sam ‘Šta sad?’, a on je odgovorio ‘Šuti i hodaj iza Mede, ako bude agresivnih Medo će ih opizdit šakon u glavu!’.

Hodali smo tako iza Getanina Mede, dobrog čovjeka opakog izgleda koji je malko raširio ionako široka ramena i probijao nas prema ulazu. Tada nas je uočila i policija, brzo nas okružila i odvela prema ulazu za gostujuće navijače. Interesantno, dok nije bilo policije ‘fradijevci’ su nas samo promatrali,  a čim nas je policija okružila postali su agresivni, prijetili su i podizali stisnute šake uz pogrdno skandiranje. To me podsjetilo na pseću filozofiju, ono kad se dva puštena psa nijemo promatraju, a čim ih vlasnici vežu za povodac počinje lajanje, režanje i skakanje prema onom drugom. 

Ukratko, sretno smo ušli na stadion, dosta dobro navijali, a Hajduk je izvukao 0:0, remi koji je u Splitu nakon penala pretvorio u prolaz u sljedeće kolo. Naročiti gušt bilo je navijanje zadnjih 10-ak minuta utakmice, kada je cijela naša tribina himnički urlikala Fe- renc – varos  Auf Wiedersehen, Auf Wiedersehen, Auf Wiedersehen !!!!!!

U Budimpešti smo proveli gotovo tri dana, obišli smo povijesne znamenitosti, a onda se lijepo izguštali u zabavnom parku. Radi se o jednoj malo dekadentnijoj verziji Gardalanda, ali ovdje su zbog dosta nižeg standarda sve atrakcije bile mnogo dostupnije i nešto što smo u Gardalandu znali čekati po dva sata ovdje se moglo obaviti odmah po ulasku i to po nekoliko puta zaredom. Jedini problem bio je sam ulaz u zabavni park, nakon dugog traženja nekako smo se (s plaćenom ulaznicom) uspjeli ugurati unutra balansirajući između željezne ograde i  bodljikave žice, pa je jedan od mojih prijatelja upitao ‘A da mi je znati kakav je ovdje ulaz u vojnu bazu!.

Kada smo se izguštali u zabavnom parku i krenuli prema centru grada rečeno nam je kako moramo probati Gundel palačinke koje su autohtoni specijalitet i odmah smo to povezali s Gundulićevom ulicom u Splitu kako ne bismo zaboravili. Naravno kad smo sjeli u restoran nitko se nije mogao sjetiti kako se palačinke zovu, a onda je naš kvisko radosno uzviknuo ‘Znan. Getaldić palačinke!’. Zapamtio je da se zovu po jednoj splitskoj ulici, ali je pomiješao Gundulićevu i Getaldićevu.

Ferencvaros – Hajduk 0:0

Budimpešta, 25. srpnja 2001. – Stadion u Ulici Olloi. Gledatelja: 10 000. Prva utakmica 2. pretkola Lige prvaka: Ferencvaros - Hajduk 0:0. Sudac: Mikko Vuorela (Finska)

FERENCVAROS: Szuch, Nagy (od 57. Gyepes), Szkukalek, Lipscei, Gera, Kriston (od 65. Aruda), Pinte,  Dragoner, Szabo, Hrutka, Cheregi.

HAJDUK: Pletikosa, Butorović, Rendulić, Štimac, Sablić, Đolonga, Carević (od 71. Miše), Bošnjak (od 81. Andrić), Deranja, Musa, Bilić.

Vaša reakcija na temu