PET VELIKIH U VELIKOJ: Noć kada je Jugoplastika ostala bez 'glave obitelji', 'heroja radničke klase', kapetana, a Kukoč bez najdražeg suigrača

Većina pratitelja, kroničara, navijača, simpatizera kluba iz Splita u vremenu kada je Jugoplastika harala Jugoslavijom i Europom gotovo pa konsenzusom će se složiti u jednoj stvari - najbolju košarku i najuvjerljivije 'žute' gledali su u sezoni 1989./1990. Ionako moćna družina Božidara Maljkovića bila je pojačana za dva važna kotačića u novim pohodima - iz Rijeke je stigao Aramis Naglić, dok je iz Čelika Jugoplastika pokupila Zorana Savića Ciboni ispred nosa.

Baš te sezone gledali smo najdominantniju Jugoplastiku, ta 'žuta' generacija je osvojila prvi Kup nakon 13 godina pobjedom protiv Crvene zvezde, u najjačem europskom natjecanju blistali su s 11 pobjeda i tri poraza u regularnom dijelu, da bi na Final Fouru pobijedili francuski Limoges, a potom i Barcelonu u finalu. Drugu trostruku krunu (prva je bila u sezoni 1976./1977.) u povijesti kluba valjalo je zaokružiti osvajanjem prvenstva Jugoslavije.

Splićani su uvjerljivo došli do prvog mjesta u regularnom dijelu prvenstva, uslijedilo je polufinale u kojem su s ukupnih 2:1 slavili protiv Cibone, da bi im na putu do treće uzastopne titule stajala Crvena zvezda predvođena trenerom Zoranom Slavnićem. Popularni 'Moka' četiri sezone ranije bio je na klupi Jugoplastike, polako je uvodio Kukoča i Rađu u seniorsku košarku.

Neposredno pred početak finalne serije, Slavnić je podgrijavao svojim izjavama atmosferu i 'ložio' svoje igrače na najbolju momčad Europe. Kako bi rekao 'izbornik svih izbornika' Ćiro Blažević, utvarao si je da poznaje Kukoča i društvo, a samim time i da zna recept kako prekinuti dominaciju 'žutih'. Ni prvi ni zadnji tih godina koji je to pomislio.

A recept koji je tada nudio jugoslavenskoj košarkaškoj javnosti i svojim igračima bio je baš - sirov - smatrao je za Splićane da su mekani, te da će im pred 'snažnim i oštrim' Beograđanima klecati koljena. Za lepršavost, snagu i disciplinu tadašnje Maljkovićeve momčadi nije bilo lijeka. Međutim, Slavnić, nije posustajao ni nakon što je u prvoj utakmici na Gripama potučen do koljena s 28 poena razlike, pa je poručio:

- Splitskoj publici smo ostali dužni, ako se dogodi da opet u finalnoj seriji igrama na Gripama - vratit ćemo im dug!

Da bi se to dogodilo, 'zvezdaši' su morali pobijediti bar jednu od sljedeće dvije utakmice u Beogradu. I uspjeli su, najprije su slavili s minimalnih 67:65, potom je Jugoplastika bila još jednom uvjerljiva i to usred Beograda s 30 poena razlike 93:63, da bi ova priča završni epilog morala imati u Velikoj dvorani na Gripama.

Split je tu imao dvije meč lopte, a iskoristio je odmah prvu. I to opet na briljantan način, s još jednim uvjerljivim slavljem, utrpali su 113 poena Beograđanima i svojoj publici dali razloga za još jednu feštu u gradu pod Marjanom, tko zna koju po redu tih godina. Teško je opisati koja je euforija vladala u Velikoj dvorani, orilo se Gripama 'Marjane, Marjane...', 'Večeras je naša fešta...'

Međutim, miješale su se emocije, svi su znali da je to posljednji ples velike momčadi, znalo se da Gripe napušta Božidar Maljković, i tri člana prve petorke 'žutih'. U posljednjoj minuti utakmice trener Jugoplastike je izvukao Rađu s parketa, pa ga zagrlio uz 'standing ovation' krcate dvorane, a potom je centar 'žutih' pripremio šampanjac. Posljednje poene, iako bolestan, na utakmici je zabio kapetan Duško Ivanović, i to tricu u njegovom stilu, a posljednje sekunde u žutom dresu je proveo Goran Sobin. Tri nezamjenjiva, tri kotačića koja su se činila nenadomjestiva, a malo tko je mislio te noći kako Jugoplastika bez njih opet može osvojiti trostruku krunu sljedeće sezone.

Splitski navijači uletjeli su na parket, našli su se u zagrljaju sa svojim ljubimcima, stavili su medalje oko vrata podignuli pehar, a kada je gužva oko njih malo splasnula, četiri čovjeka na odlasku smogli su snage i u eter reći ono čega su se tih tjedana i mjeseci svi pribojavali.

Prvi je riječ uzeo 'glava obitelji'...

- Mi nismo ljudi od velikog slavlja, ja sam svoju riječ davno rekao svojim igračima prije četiri godine kada sam stigao u Split. Radi se o posebnoj skupini mladih momaka, koja je zaslužila sve ovo što joj se dogodilo. Pored toga što ova momčad odlazi sa scene nepobijeđena, što je jedinstven slučaj u sportu, uvijek smo se pristojno ponašali. Bili smo avangarda jugoslavenskog sporta - poručio je najprije Maljković, vjerojatno ni ne sluteći da će ga baš njegova Jugoplastika sljedeće sezone poraziti u finalu Eurolige kada je već sjedio na klupi Barcelone.

Bez okolišanja, jasan je bio kapetan Duško Ivanović:

- Meni je ovo bila posljednja službena utakmica za Jugoplastiku, proveo sam tri divne, nezaboravne, neponovljive godine u ovom gradu. Vrlo rado ću se svega sjećati, neporaženi se povlačimo - poručio je.

Posebno je emotivna večer to bila za Gorana Sobina, navijači su možda i najčešće uzvikivali njegovo ime. Bio je njihov ljubimac. Nije to nikakvo čudo, čovjek iz sjene, skromna gromada pod koševima, bio je 'heroj radničke klase', odnosno 'proleter iz treće smjene, trostruki udarnik, najveći na najvećim utakmicama, heroj svih Jugoplastikinih finala' kako ga je u oproštaju nakon prerane smrti nazvao Boris Dežulović. 

Simbolično, baš će Sobinov sin Josip u ponedjeljak predvoditi Splitovog protivnika Cedevitu na povratku u Veliku dvoranu na Gripe nakon 30 godina. Nije pravedno, njega smo ove sezone morali gledati u 'žutom' dresu...

Samozatajni Kaštelanin podmetao je leđa kada je bilo najvažnije, a njegova utakmica života je ujedno i najvažnija u povijesti kluba, kada je 7. svibnja 1988. godine, u košarkaškoj dvorani na Gripama izneredio Partizanov 'dream team' i Vladu Divca. Zabio je 20 poena i pokrenuo 'žutu lavinu'.

- Koliko god sam sretan zbog svih ovih trofeja, toliko mi je i žao, jer je ova utakmica protiv Zvezde bila zadnja ove generacije. Ljudi će nas pamtiti po fer ponašanju i atraktivnoj igri - rekao je na oproštaju Sobin.

Dino Rađa je sezonu ranije već bio na pragu odlaska iz Jugoplastike. Ipak, ostao je u Splitu, na maestralan način odradio godinu, a onda na koncu sezone zaključio:

- Da se mene pita, možda bi se i dalo razmišljati o ostanku. Međutim, mene se tu više ništa ne pita, moj put je određen i potpisan. Ja sam od 1. lipnja igrač Boston Celticsa.

A na koncu, u nekoliko riječi je tada Kukoč dao optimizam navijačima Jugoplastike, nadu koja je sljedeće godine baš zahvaljujući Kukoču pretvorena u još jednu sezonu za pamćenje.

- Sigurno ću sljedeću sezonu ostati ovdje, a dalje ću vidjeti. Nisam siguran hoću li ikada otići u NBA, a što se tiče moje nesebičnosti - između koša i asistencije, uvijek izabirem dobru asistenciju - legendarne su riječi Tonija Kukoča, netom nakon završetka legendarne utakmice u Velikoj dvorani na Gripama.