PRETPLATNIK S ISTOKA: Maloča kao primjer drugima, uz puno simbolike u činu Livaje i Krovinovića

Maraton SuperSport HNL-a polako ulazi u finiš prvog dijela sezone, a bijeli brod samostalno plovi na čelu prvoligaškog društva. Međutim, prije nepunih mjesec dana situacija nije izgledala baš najbolje. Po završetku utakmice s Rudešom snovi o tituli munjevito su postali noćna mora koja je izgledala potpuno realna, a buđenje iz nje tada nije bila opcija. 

Ipak, ovo je neki novi Hajduk koji ne plače kad posrne, nego samo otrese prašinu sa sebe i ide dalje s malo jačim pobjedničkim gardom od onog iz nekih drugih vremena.

Razlog zašto je Hajduk sada takav je kompleksan, a opet prilično jednostavan. Ovaj kompleksniji dio je već ispričan do najsitnijih detalja. Od tradicije i rezultata koji su ponos kluba, preko dobrog upravljanja, do jedinstvenog navijačkog pokreta u ovom dijelu Europe, što klub po tom pitanju gura među velikane.

Jednostavniji razlog ovog hrabrog i sve jačeg Hajduka je vjera u konačni uspjeh svih ljudi koji su na bilo koji način povezani s klubom. Čak bih rekao da je opipljiva vjera u naš uspjeh i kod onih koji nam nisu skloni, te nam ona daje izniman osjećaj moći. 

Mislim da je red posebno se zahvaliti Mariju Strahonji i Brunu Mariću jer oni svakim svojim javnim nastupom pokazuju koliko vjeruju u uspjeh Hajduka, a svakako treba cijeniti mišljenje iz 'neutralnog' kuta koje nas značajno motivira da ostanemo tu gdje smo sada.

Među onima što vjeruju su i neki naši bivši igrači s kojima se Hajduk susreće u prvenstvu, međutim s različitim poštovanjem prema klubu i navijačima. 

Mario Maloča je na neki način mogao biti zlurad prema Hajduku jer nije dobio nikakav mig s Poljuda nakon što je otišao iz Splita. Na koji način se postavio na utakmici protiv svog bivšeg kluba u Gorici!? Odigrao je vrhunski, kako dolikuje pravom profesionalcu, pobijedio sa svojim sadašnjim klubom, a onda je došao ispred Torcide dati joj  podršku jer je ipak jedan od nas. Pokazao je da imati traku na ruci nije ukrasni detalj niti dio marketinga za budući transfer, također može mnogima poslužiti kao primjer da pravi kapetan Hajduka nikad ne prestaješ biti, ni nakon što više ne nastupaš za najdraži klub. 

Usput treba spomenuti da je Ante Erceg ponio po meni drugu najvažniju titulu u klubu, a to je trofej Hajdučkog srca. Šta je on zauzvrat učinio!? Doslovno i figurativno nam je okrenuo leđa zbog načina na koji je početkom godine slavio dva postignuta gola u Puli.  Poslije tog čina više ništa što bi učinio na terenu i van njega nije bilo iznenađujuće. 

Čak mi se čini da je i ova posljednja utakmica bila odigrana više pod utjecajem punog mjeseca nego zbog (ne)sportskih motiva.

Kad već spominjem kapetane, ne mogu se ne nakloniti 'lupeškim skalama' kojim su Livaja i Krovinović s još nekim suigračima pomogli vratiti navijače na tribinu. Puno je simbolike u tom činu koji će vjerojatno biti dobar i za nastavak teme u petom mjesecu iduće godine. Za početak ćemo se zadovoljiti da nam trener i igrači kao poklon za Božić ostave Hajduka na vrhu prvenstvene tablice.