Prije deset godina umro je Tomislav Ivić: Hajdukov put je stvaranje, a ne kupovanje igrača!

Ne znam što sam Onome gore skrivio, pa da me ovako kažnjava. Ma, najradije bih da me uzme k sebi, pa da se prekine ova agonija. Teško govorim, a još teže hodam. Pa, komu ovakav trebam... -  s gnjevom nas je u svom stanu na splitskim Mejama dočekao Tomislav Ivić (77), ministar Hajdukovih veterana, Braco kojemu se već više od četrdeset godina puk klanja kao Šjor Ivanu, Napoleon koji je osvojio svijet bez ispaljenoga metka i civilnih žrtava.

No, kad se kotač povijesti zakotrlja unatrag, pa kad se vratimo u dane kad je ambiciozni stipendist splitske SOFK-e (Savez organizacija fizičke kulture) u Beogradu briljirao na Višoj trenerskoj školi, gnjeva nestaje, Tomislav Ivić ponovno postaje Šjor Ivan, desnica se uvlači pod prsluk, a Napoleon još jednom kreće u osvajanje svijeta...

Godina je 1967...

- E, bio sam najbolji student... Toliko dobar da su meni jedinome, a profesor mi je bio Rajko Mitić, dopustili da odmah nakon zadnjeg položenog ispita branim diplomski rad. I obranio sam ga za devetku od mogućih deset. Poslije su mi rekli da me nisu htjeli ocijeniti s desetkom jer sam diplomski napisao na ikavici.

Teorija, naravno, bez prakse ništa ne znači. Znao je to i Ivić kojega je, sukladno stipendiji, po povratku pod Marjan čekalo trenersko mjesto u RNK Splitu ili posao u – škveru. Ili – ili. Ili jesi ili nisi...

- Barba Luka Kaliterna je Splita iz zonske lige uveo u drugu ligu i rekao mi da je njemu dosta i da ja nastavim dalje. Pod mojim vodstvom Split je bio peti u drugoj ligi i svi su to slavili kao veliki uspjeh. I uprava i igrači i navijači bili su zadovoljni, ma svi osim mene. Bio sam i ja svjestan dobroga rezultata, ali sam još više bio svjestan da je moj rad bilo najobičnije kopiranje onoga što sam naučio u školi. Nije tu bilo nadgradnje, to je bio štreberski, a ne pravi trenerski posao.

A onda...

- A onda je Hajduk raspisao natječaj za trenere u omladinskom pogonu jer je Biće Mladinić otišao raditi s reprezentacijom. E, što se čudite, natječaj je bio raspisan. Javio sam se te dobio posao trenera juniorske momčadi.

A Hajduk najvećeg trenera u svojoj povijesti. Možda takve sreće, dopustite digresiju, 'bijeli' budu i s aktualnim natječajem, pa dobiju i najvećeg predsjednika u povijesti. Ili su ga možda već imali...

- Pet sam godina bio trener Hajdukovih juniora, a sa šjor Titom Kiriginom sam za to vrijeme razgovarao samo tri puta. Prvi put se to dogodilo u trećoj godini moga rada kad je tadašnji trener seniora Slavko Luštica pozvao Mićuna Jovanića da zaigra za prvu ekipu, pa kad je ovaj bio najbolji igrač na terenu svi su shvatili da se u omladinskoj školi nešto događa. Pa je onda sljedeću nedjelju bio pozvan Ivica Šurjak, pa nakon njega Dražen Mužinić, pa kako je koji dolazio, tako više ne bi odlazio, a u klubu su shvatili da je to put kojim Hajduk treba ići. Dakle, stvaranje, a ne kupovanje igrača.

A stvarati igrače, velike igrače, na smiješnom terenu pod murvom bilo je ravno čudu. No, Šjor Ivan je ih je stvarao... Uzimao je špare, a puk hranio zubacima.

- Naslijedio sam dobru Bićinu selekciju, a iz nižih uzrasta su mi dolazila djeca koju su trenirali Vojo Kačić i Mili Buterer tako da nitko nema pravo reći kako sam ja jedini zaslužan za uspjeh. A stvarno smo bili uspješni. U tih pet godina moji su juniori osvojili tri prvenstva i dva kupa. A sve to u praktički nemogućim, sirotinjskim uvjetima. Vježbali smo u dvoru, kad bi to netko vidio mogao se samo smijati. No, meni nije bilo do smijeha, nego do rada. Morao sam se samo prilagoditi. I onda sam počeo izučavati barba Lukin rad u Hajdukovim počecima te sam razvio metodologiju tehnike automatizma. Dakle, sve sam bazirao na ponavljanju jer bez ponavljanja nema ni učenja. Plod takvog rada su i rezultati. Prvo s juniorima, a kasnije i sa seniorima.

Kod Šjor Ivana nema lažne skromnosti, bez zadrške uvjerava sugovornika kako 'veliki Hajduk' iz sedamdesetih, bez obzira na sjajne igrače, bez njega ne bi bio moguć.

- Nakon što su se uvjerili u funkcionalnost moje metodologije rada čelnicima kluba su se otvorile oči. Prije, a i poslije mene, sve se uglavnom svodilo na kupovinu, a Tito Kirigin je shvatio da Hajduk može biti velik samo ako stvara igrače. I to je bio naš osnovni imidž kroz sedamdesete godine prošloga stoljeća. I moji nasljednici su nastavili takav rad, pa smo dobivali klasne igrače poput, recimo, Gudelja, no s vremenom je to jenjavalo i skoro se sasvim izgubilo, tako da je danas pojava pravoga igrača iz Hajdukove omladinske škole, kao što je recimo Srna, više stvar slučaja, nego sustavnoga rada. Meni se čini da se preseljenjem na Poljud Hajduk nije snašao. Dok je bio sirotinja bio je bogat, a kad je postao bogat, preko noći je osiromašio.

Drugi Ivićev razgovor s predsjednikom Kiriginom bio je mnogo zanimljiviji. I konkretniji...

- Kad je šjor Tito vidio što sam napravio s juniorima došao je do mene i pitao me: 'Ivane, što želiš?'. Rekao sam mu: 'Šjor Tito, samo tri stvari. Da budem pomoćnik treneru prve momčadi, da upišem tečaj engleskoga jezika i da upišem tečaj njemačkoga jezika'. Odgovorio je: 'Može! A tečajeve stranih jezika klub će ti platiti'.

No, Kirigin obećanje nije održao. Tečajevi su, istina, bili plaćeni, no tog proljeća 1972. godine Hajduku nije bio potreban pomoćni trener. Trebao im je bilo kakav trener!

- Četiri kola prije kraja prvenstva i pred finale kupa s Dinamom nazvao me klupski tajnik Gojko Škrbić i dramatično mi priopćio kako su se trener Slavko Luštica i predsjednik Kirigin žestoko pokarali te da je uprava odlučila da preuzmem momčad do kraja sezone. Došao sam tako u priliku osvojiti svoj prvi seniorski trofej. Pobijedili smo Dinamo, no ta je medalja i Lušticina, on je doveo momčad do finala...

Bio je to trenutak razgovora u kojemu je Šjor Ivan ponovno postao Braco. Niz Napoleonove obraze potekle su suze...

.....................................................................

- Ajmo dalje. Nakon osvojenog kupa mi je opet prišao Kirigin i pitao me: 'A šta sad?'. 'A, ništa', ja ću njemu. 'Sve ostaje isto. Ako može, ja bi bio pomoćnik prvome treneru i da me klub pošalje na specijalizaciju u Arsenala'. 'Može, ionako smo za iduću sezonu sve dogovorili s Brankom Zebecom, kad se vratiš iz Engleske bit ćeš mu asistent', odgovorio mi je.

Ali, sudba se opet poigrala s Ivićem. Onaj gore znao je da nije on za pomoćnika...

- Nakon dva i pol mjeseca u Londonu vratio sam se u Split i saznao da nisam Zebecov pomoćnik, da je uzeo Andriju Ankovića. Nije mi bilo svejedno, no nisam se bunio. Slučaj je htio da su baš u to vrijeme iz Šibenika zamolili hajdukovce da im pošalju nekog trenera kako bi uspjeli ući u jedinstvenu drugu ligu koja se tada bila formirala. I poslali su im mene. Kad sam preuzeo Šibenik bilo smo pretposljednji u svojoj skupini, a trebali smo se dokopati sedmoga mjesta. Na kraju smo bili peti!

Iz Krešimirova grada Ivić se već bio spremao za Bežigrad, u Ljubljanu, no samo dan prije početka priprema Tito Kirigin se bio posvađao s još jednim 'svojim' trenerom.

- Sve sam bio dogovorio s Acom Obradovićem, tehničkim direktorom Olimpije. U ponedjeljak sam se trebao pojaviti na pripremama, a u nedjelju mi je doma zazvonio telefon. Opet Gojko Škrbić. Obavijestio me da hitno dođem u klub jer je Zebec Kiriginu zalupio vrata i rekao mu da se više nema namjeru vraćati u Split. I, eto, tako sam postao trener Hajduka. A možda i ne bi da mi Aco Obradović, kad sam ga obavijestio o razvoju situacije, nije kazao: 'Uzmi Hajduka i neka ti je sretno!'.

I bilo je. I njemu i Hajduku. S nekoliko nesretnih epizoda. Onih europskih... 

- Naravno da me i danas bole porazi od PSV-a, Saint Etiennea i HSV-a, ali oni su naprosto bili neizbježni. Mi smo kod kuće bili moćni, gotovo nepobjedivi, no u gostima smo bili naivni, a to je sve posljedica neiskustva. Odgovorno vam tvrdim da bi Hajduk, samo da je ustrajao na putu kojega sam ja bio zacrtao, dvije godine nakon ispadanja od HSV-a bio europski prvak. Na žalost, sve je otišlo u nekom drugom smjeru...

U prvome mandatu Ivić je tri godine vodio 'bijele', a onda je dobio poziv koji se ne odbija. Zvao je Ajax, kao da vas danas zove Barcelona...

- Ajax je bio vrh vrhova, svi treneri svijeta dolazili su u Amsterdam učiti i pratiti što se događa. Nakon dvije godine ponudili su mi novi trogodišnji ugovor, no tada me nazvao Tito Kirigin i rekao mi kako dolazi sezona u kojoj Hajduk seli sa Staroga placa na Poljud te kako moramo biti prvaci. Istovremeno, kćerka, koja je taman bila pred diplomom, ostala je trudna, tako da smo supruga i ja donijeli odluku: 'Idemo doma, čuvat dite!'.

Ustvari, dva diteta. Jer i Hajduk je dite kojemu treba njega...

- Je, ali ne ovakva kao danas. Evo, čitam da su sad za pripreme u Turskoj potrošili 85.000 eura. A bili su tamo već, koliko, barem pet, šest puta. Pa, znate li vi koji je to novac?! Umjesto da svake godine idu na skupe zimske pripreme taj su novac mogli uložiti u infrastrukturu za omladinsku školu, čudo su mogli napraviti. Mi smo se u dvoru pripremali i cijelu smo Europu dovodili u taj naš dvor, bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom što postoji, a to je znanje. Pa, moje su treninge špijunirali i najveći svjetski treneri. Nisu imali obraza sami doći, pa su slali svakakve ljude da gledaju i prenose im što radim. A mogli su slobodno doći do mene i sve bih im rekao. Neka slušaju i uče. To je moja poruka i današnjim trenerima, slušajte i učite, obrazujte se, pa ja sam pet godina krvavo radio u s juniorima prije nego što sam dobio priliku voditi prvu momčad. Naša je zemlja čudo, mi i Katalonci imamo najtalentiranije sportaše na svijetu, ali ako te mlade ljude ne bude imao tko učiti, oni će propasti. Kao što su već mnogi propali.

I ni Onaj gore im nije mogao pomoći...

U ime svih ostalih – hvala Šjor Ivane!      

UČIO IZ TENISA I RUKOMETA

- Crpio sam znanje iz raznih sportova. Recimo, od slavnoga tenisača Roda Lavera sam učio 'kako se pripremiti za meč od pet setova', iz rukometa sam 'pokupio' transformaciju i presing na loptu, velika je stvar bila naučiti igrače da trče za loptom, a ne za protivnikom. Usavršio sam i fazu ofsajda te neumorno promatrao do kakvog je automatizma u akcijama koje prethode golovima svoju Borussiju iz Moenchengladbacha doveo Hennes Weisweiler. Upijao sam, kopirao i nadograđivao. Slušao i učio te to znanje prenosio na igrače koji su bolji od drugih bili ponajprije stoga što su taktički bili uvijek nekoliko koraka ispred konkurencije.

ZNAO SAM OŠAMARITI IGRAČA

- Nikad nisam bio strog trener. Iako sam znao i ošamariti igrača. E, što se čudite, znam da je danas vrijeme u kojem igrači šamaraju trenere, ali tada je bilo drugačije. Uostalom, pitajte Mužinića ako ne vjerujete. Jednom je, čini mi se da je to bilo na 'Kvarnerskoj rivijeri', pet minuta prije kraja utakmice napravio glupost i dobio crveni karton. Poslije mi je u svlačionici počeo nešto odgovarati, a ja njemu šamar da se okrenuo oko sebe. I onda se mali Vušković, a otac mu je bio čunka u klubu, pobuni i kaže: 'A šta je, oli ćete nas sad poć i tuć?!', a ja i njemu šamar, samo što se ovaj dva puta okrenuo oko sebe. Nakon svega me ispred stadiona čekao Mužinićev otac koji je isto bio na utakmici i vidio što mu je sin učinio. I pita me on: 'Šjor Ivane, jeste li stvarno opalili šamar mom sinu?'. A ja mu kažem 'jesam' i sve čekam kad će me sastaviti sa zemljom. A on će meni: 'I neka ste, samo, tribali ste mu jedan šamar odvalit i po drugom obrazu'. Eto, takva su to vremena bila. Ti momci su bili odgojeni u svojim obiteljima, a to je odgoj koji se ničim ne može nadomjestiti.

STOP ODLASKU MLADIH

- FIFA i UEFA rade veliku grešku što dopuštaju mladim igračima da praktički bez odštete mijenjaju klubove. Dok sam bio šef omladinske škole u Standardu iz Liegea pet najboljih momaka su nam oteli Francuzi. I, znate što se dogodilo? Niti jedan od njih nije postao igrač, svi su se 'izgubili'. A od onih što su ostali kod mene trojica su sada belgijski reprezentativci. Onoj petorici prekinut je kontinuitet rada te, premda su bili najtalentiraniji, nisu uspjeli, dok su ostali, samo zahvaljujući radu, napravili karijeru. Ma, mene i danas iz Belgije zovu, pitaju za zdravlje i čestitaju mi blagdane i rođendan.

BRANE OBLAK JE BIO POSEBAN

- Najbolji igrač Hajduka kojega sam trenirao? Kojega sam najviše volio? Uf, teško je reći. Svi su oni davali maksimum. Ipak, jednoga moram izdvojiti, on nam je donio dimenziju više i omogućio da izgradimo prepoznatljivi stil igre. A to je Brane Oblak. Doveli smo ga iz Ljubljane da igra nešto što nikad nije igrao. U Olimpiji je bio lijevo krilo, a Boškov i Miljanić su ga u reprezentaciji koristili kao veznog igrača. A kod mene je bio klasični centar s potpunom slobodom igre. Odvlačio je pozornost protivničkih obrambenih igrača i omogućavao nam da nakon akcije Jerković - Šurjak - Žungul zabijemo gol s prve stative. Dok bi suparnici shvatili što se događa mi smo već osvojili prvenstvo. E, ta prva stativa je bila naše najjače oružje. A do savršenstva smo je doveli upornim ponavljanjem na treninzima, bio je to čisti automatizam, a protiv automatizma nema obrane. Gotov si, prije ili kasnije. A meni je automatizam u Hajduku, što s juniorima, što sa seniorima, donio 12 titula, šest prvenstava i šest kupova.

DVA KUPA U JEDNOM DANU

- Prvi moj osvojeni seniorski kup s Hajdukom ujedno je i zadnji s juniorima. Kako? A, lipo! Kako sam iznenada postao trener prve momčadi nije bilo vremena da se imenuje novi voditelj juniora. A i oni su bili u finalu kupa. Juniori su prijepodne igrali protiv Budućnosti, a seniori popodne kontra Dinama. A ja sam vodio obje utakmice. I obje dobio!

MODRIĆ IGRAČ BUDUĆNOSTI

- Za mene nema prošlih i sadašnjih igrača, postoje samo igrači budućnosti. A to su oni koji trče. Mene ne zanimaju nogometaši koji su fantastični, pa makar se zvali i Ronaldo, ali za koje netko drugi treba trčati. Pa, to je kao u životu, jadni su oni ljudi koji očekuju da netko drugi za njih trči. Za Luku Modrića nitko ne treba trčati i zato je on tamo gdje jest.

(autor je Vinko Vuković, intervju je objavljen 13. veljače 2011. godine)