PROLAZAK KROZ KNIN: 'Tamo bi nas u gluho doba noći dočekala gomila lokalnih probisvijeta koji su rado provocirali'

Sedamdesetih i osamdesetih na gostovanja se uglavnom putovalo vlakom, a neuralgična točka putovanja bio je uvijek neprijateljski nastrojeni Knin, Tamo bi nas u gluho doba noći dočekala gomila lokalnih probisvijeta koji su rado provocirali, pa onda crnomanjastim brkatim pandurima prokazivali one koji su na njihove šovinističke provokacije odgovarali istom mjerom. Jednom prigodom, na proputovanju na utakmicu u Zagreb, onako mladog i naivnog, ‘kršni brkajlija u plavom’ pokupio me s prozora kupea i odveo u milicijsku stanicu, gdje je iskazao nezadovoljstvo veličinom socijalističkog obilježja na mojoj navijačkoj zastavi. Imao sam crveno-plavu zastavu, na čijoj je sredini bio zakačen mali Hajdukov bedž s onim ‘Zvijezda majoneza’ grbom.

Brkin nadređeni (valjda je zbog toga imao još veće brkove) pitao me zašto nosim zastavu bez socijalističkog obilježja, a na moje pokazivanje bedža uslijedio je udarac pendrekom po prstima, uz opasku da je to ‘...govno, a ne socijalističko obilježje’. Imao sam spreman odgovor za morona kojem jedna druga zvijezda iz jednog drugog grba jamačno ne bi smetala, ali sam ga zadržao za sebe nestrpljivo cupkajući i plašeći se kako bi vlak mogao produžiti prema Zagrebu, a ja ostati 'in the middle of the nowhere' okružen državnim službenicima koji nisu pretjerano koristili britvice, a pomalo se počelo osjećati kako im niti dezodorans ne spada u svakodnevni ritual.  Na kraju su me ipak pustili, te sam sav zadihan stigao do svog kupea nadajući se kako je mojim mukama došao kraj.

Ali... po polasku vlaka sa stanice počela je druga runda sukoba i otvorenog čašćenja uvredama s onim probisvijetima na kolodvoru, a kako je on bio pun milicije, naši topnici su se lukavo prebacili na desnu stranu vlaka i onda preko vagona izgranatirali željezničku stanicu praznim bocama. Nakon toga svi smo hitno polijegali po kupeima, jer se vlak promptno zaustavio, a u njega utrčala uvijek spremna narodna milicija oboružana pendrecima. Ovo nadmudrivanje ponovilo se još pokoji put, a kada je vlak konačno napustio opskurni i prljavi kninski kolodvor, uslijedile su pripreme za kanonadu s mosta.

Naime, nekoliko kilometara iza Knina vlak je prolazio ispod mosta na kojem su često vrebali 'cigani' i 'grobari' naoružani pomno odabranim kamenjem, a kompozicija našeg vlaka bila im je na dlanu baš kao i Sarajevo njihovim bosanskim sunarodnjacima dvanaestak godina kasnije. Vidjevši mene, neiskusnog i zbunjenog tinejdžera, neki stariji torcidaši dobronamjerno su mi savjetovali da se nakratko sklonim u prostor između dva vagona, a nekoliko minuta kasnije kad se čuo zvuk razbijenog stakla, bilo mi je jasno i zašto. Uz malo propuha, ali ipak s olakšanjem jer napuštamo (tada) neprijateljski teritorij, nastavili smo put prema glavnom hrvatskom gradu.

Ni ovo putovanje na finale Kupa 1987. godine nije bilo izuzetak kada je Knin u pitanju, ali moram priznati kako je činjenica da smo bili u kušet kolima ipak poprilično smanjila doživljaj. Ruku na srce osjećali smo se pomalo izdajnički i penzionerski, lišeni onog stalnog osjećaja opasnosti od upada neprijateljski raspoloženih 'drugova plavih' u kupe i mogućih komplikacija. Ipak bili smo svjesni da je sve podređeno višem cilju, a to je da na stadionu JNA sljedećeg dana budemo u punoj formi svih 90 minuta i damo podršku voljenom klubu. Kasnije se ispostavilo da se planiranih 90 pretvorilo u 150 minuta.