SARAJEVO ZA PAMĆENJE: Gotovo polovica naših navijača završila je u terenu
Knjiga 'Kup je naš!' Piše: Frano Grgurević

SARAJEVO ZA PAMĆENJE: Gotovo polovica naših navijača završila je u terenu

'U tom trenutku naših 20 se zatrčalo i počelo bacati skupljene boce i kamenje'

Donosimo novi izvadak iz knjige 'Kup je naš', autora Frane Grgurevića:

'Samo spominjanje Koševa i 1979. opet budi divne uspomene. Gostovanje u Sarajevu, uz finale Kupa s Rijekom je nesumnjivo pobudilo najdublje emocije u mojoj navijačkoj karijeri.

Razlog leži u činjenici što smo ostvarili trostruku pobjedu - Hajduk je slavio s 2:1 i osvojio titulu, mi smo ostvarili pobjedu na tribinama i nadglasali domaće navijače, a sretni smo bili i samom činjenicom da smo se u ‘najlipši grad na svitu’ vratili s glavom na ramenima (iako su mnogima glave bile zašivene uslijed ponešto ekstremnije izražene dobrodošlice domaćina).

Imao sam nepunih 18 godina i cijelu noć nisam spavao. Pripremio sam bijelu majicu, navijački šal i vrtio se po krevetu čekajući da sat zazvoni točno u šest sati. Pokupio sam stvari i krenuo šetnjom prema trajektnoj luci. Kako mi je majka bila zaposlena u ‘Dalmacijavinu’, uplatio sam putovanje kod njih i trebao sam se javiti na portu poduzeća radi ukrcaja.

Živio sam (kao i danas) u centru grada, tako da sam šetnjom stigao do rive za desetak minuta i onda preko Lučke kapetanije krenuo prema trajektnoj luci. Nikada neću zaboraviti koji sam šok doživio kada sam na početku ceste koja vodi prema Bačvicama vidio gomilu autobusa i to poredanih u dva reda. Dvostruka kolona protezala se od malog parka nadomak pazaru, preko taxi stajališta, željezničkog i autobusnog kolodvora i trajektne luke, sve do upravne zgrade ‘Dalmacijavina’. Uspio sam pronaći svoj autobus, živci su bili napeti, ali dočekao sam konačno i taj polazak i svakom minutom bosanska metropola bila nam je sve bliža.

To su bila vremena kada je autocesta bila tek sanak pusti, pa je putovanje do Sarajeva bilo sve samo ne ugodno. Put je trajao prilično dugo, ceste su bile grozne, a krajevi uglavnom nenaseljeni. Istina je da je priroda mahom bila predivna i nedirnuta, ali nekako bih se ljepše osjećao uz više dokaza o ljudskom postojanju. Više se ne mogu sjetiti je li to bila ova utakmica u Sarajevu, ili se radilo o jednom gostovanju u Mostar, ali ostala mi je slika u sjećanju. Autobus se zaustavio u nekoj gostionici u imotskom kraju, a ekipa masovno krenula vani gladna i bez kune, točnije dinara u džepu. Namjerili su se na gazdu gostionice i krenuli sa žicanjem. On im je dobrohotno sa stražnje strane objekta donio dva kilograma kruha i jedan duboki tanjur, te im je dozvolio da u tanjur hvataju masnoću s janjčića koji se vrtio na ražnju i umaču kruh u nju. Tako je i bilo prvih pet minuta, a kako je gazda imao nekog posla i u gostioni, krenulo je lagano čupanje janjeće kožice, zatim paprčnjaka, pa nekoliko rebara i dok se gazda vratio, od još uvijek nedopečenog janjčića ostalo je jedva malo više od polovice.

Naravno da se i danas sjećam svih detalja utakmice, asistent kod oba pogotka bio je Nenad Šalov, ‘desetka’ koja je godinama od splitske publike bila podcijenjena. Prvi gol djelo je Boriše Đorđevića u 20. minuti, a vrijedni Zoran Vujović odmah na početku drugog poluvremena postigao je i drugi pogodak. Zoran je igrao u napadu, jer je brat Zlatko vukao ozljedu, a zahvaljujući brzini našao se u još nekoliko šansi, međutim propustio je priliku da osigura Bijelima pobjedu puno prije kraja utakmice.

Zakompliciralo se 15 minuta prije kraja, kada je sudac Mađoski iz Prilepa nakon Krstičevićeva igranja rukom u šesnaestercu dosudio jedanaesterac za domaće. Lukić je pogodio mrežu i do kraja utakmice smo se pekli na laganoj vatrici. Kada je službeni spiker dvije minute prije kraja javio da je Dinamo poveo u Novom Sadu malo smo problijedili, pogotovo što je  baš onda Sarajevo stvorilo šansu koju je Simić propustio realizirati. Razbranio se Ivan Budinčević, a mini pritisak domaćih u finišu završio je kornerom, ali je Mađoski tada odsvirao kraj i počelo je ludo slavlje.


Gotovo polovica naših navijača završila je u terenu, ali ja poučen ranijim iskustvima na ovoj ‘desnoj’ strani geofgrafske karte nisam želio komplicirati i ostao sam na tribini. Čim je utakmica završila pozdravili smo igrače pljeskom, međusobno se izgrlili i izljubili, a onda krenuli niz ulicu prema autobusima.

Iako nisam imao niti punih 18 godina, ispravno sam procijenio kako uz obveznu bijelu majicu s Hajdukovim grbom na toj utakmici uza se ne bi bilo loše imati i jednu bordo kišnu kabanicu, u Splitu je zovemo pjoverica. Odmah po izlasku sa stadiona upali smo u veliku gužvu, mnogi su trčali, a u jednom trenutku mi se najpametnijim učinilo preko majice navući bordo pjovericu. To sam i učinio te produžio nizbrdo laganim korakom i bez izazivanja pažnje. Na ovaj način uspio sam izbjeći brojne ‘head huntere’ koji su upravo u punom trku dopilotali s druge strane stadiona i dali se u lov na usamljene navijače Hajduka ili manje grupice u bijelim majicama.

Osim ovog trijumfalnog koje je donijelo titulu, pamtim još jedno gostovanje na Koševu. Bili smo malobrojni i sjedili u blizini stadiona, kad nam je počela prilaziti grupa od 70-ak navijača Sarajeva. Imali su respekta i sporo su prilazili, pa sam na brzinu izbrojio koliko nas ima i stigao do brojke 22. Dolazili su sve bliže, a ja sam primijetio kako se naši prave nezainteresirani, ali lagano oko sebe prikupljaju boce i kamenje. U jednom trenutku počeli su na nas bacati kamenje. Jedan od naših je preuzeo ulogu vođe koji će procijeniti kada se ide u napad. Gledao je kako nam se približava bačeno kamenje i dirigirao ‘Čekaj, čekaj, čekaj, ne još, ne još... sad. U tom trenutku naših 20 se zatrčalo i počelo bacati skupljene boce i kamenje, a junaci u crvenom su se okrenuli i dali u trk. Protrljao sam oči u nevjerici, ali naši veterani nisu iskazivali veliki entuzijazam, bilo je očito da su im ovakve situacije postale rutina.

Kasnije mi je jedan prekaljeni torcidaš ispričao da nema te sile koja će ostati i mirno čekati, kada vidi 20 odlučnih likova koji se približavaju punim trkom.'

Sarajevo - Hajduk 1:2 (0:2)

Split, 17. lipnja 1979. – Stadion Koševo. Gledatelja: 30 000. Prvenstvena utakmica 34. kola Prve savezne lige: Sarajevo - Hajduk 1:2 (0:2). Sudac: Mađoski (Prilep)

SARAJEVO: Đurković, Vidović, Lukić, Milak, Rajković, Hadžibegić, Sušić, Simić, Repćić, Savić, Bošnjak.

HAJDUK: Budinčević, Primorac, Krstičević, Luketin, Peruzović, Rožić, Zo. Vujović, Mužinić, Šalov, Đorđević, Šurjak.

STRIJELCI: 0:1 Đorđević (20), 0:2 Zo. Vujović (47), 1:2 Lukić (75 – 11 m)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(62653, "");
Pregledaj komentare