Foto: Miro Gabela / hajduk.hr Pročitajte što Saša Bjelanović kaže o svom radu u Hajduku i razlozima odlaska

Pročitajte što Saša Bjelanović kaže o svom radu u Hajduku i razlozima odlaska

Nazvali smo ga zbog priče o periodu njegova rada na Poljudu

Hajdučku priču Saše Bjelanovića otvorit ćemo anegdotom. Igrao je Hajduk II na jednom od najtežih trećeligaških gostovanja u Hrvacama, gdje se po blatnjavom terenu odvijala rovovska bitka, a s tribine svašta dobacivalo prema sucu i igračima. Bjelanović je dugo mirno sjedio, a onda se u jednom trenutku okrenuo prema jednome od najgrlatijih pa mu rekao da se stiša jer očito ne razumije što je prekršaj, a što nije.

- Ajde, šuti, ka' da si ti ikad igdi igra nogomet - odgovorio mu je zajapureni domaći navijač.

Točno, Bjelanović nikad nigdje nije igrao, osim u Zadru, Varteksu, Istri, Dinamu, Comu, Chievu, Genoi, Lecceu, Ascoliju, Torinu, Vicenzi, Cluju, Atalanti, Veroni, Vareseu, Messini... Za sve njih skupa zabio je 145 službenih pogodaka, od čega pet u Hajdukovu mrežu, s tim da mu do danas nisam oprostio onaj gol glavom 'bijelima' za 2:2, u utakmici između Varteksa i Hajduka koja je odlučivala o naslovu prvaka (ostalo je 2:4, 'bijeli' su te 2000/01 osvojili titulu). Bjelanović nije slavio pogodak, ali bio je to stres za sve nas koji smo jedva dočekali novu titulu nakon pet godina dominacije privilegirane Croatije.

No, nismo ga zvali zbog razgovora o igračkim danima već radi priče o njegove dvije godine rada u Hajduku iz kojega u svibnju odlazi. Bjelanović je smiren, pomalo samozatajan, nikad se ne gura u prvi plan. Kako ga onaj navijač trećeligaškog kluba ne prepoznaje kao nogometaša, tako smo stekli dojam da ga i navijači 'bijelih' nisu baš doživjeli kao klupskog djelatnika, nisu upoznati s njegovim radom. Krenuli smo od početka...

- U Hajduk me pozvao Goran Vučević, a od prvog kontakta do realizacije dolaska prošlo je određeno vrijeme, tako da sam službeno počeo raditi od travnja 2016. godine, a taman tada je smijenjen predsjednik Marin Brbić - priča Bjelanović.

Vučević je podnio ostavku, čime su se okolnosti bitno promijenile?

- Točno. Funkciju sportskog direktora je preuzeo trener Damir Burić, kojega sam već ranije bio upoznao. U klub je tada došla predsjednica Marijana Bošnjak, a odlučeno je da budem Buriću pri ruci, tako da sam mu do kraja sezone pomagao u svemu što je trebalo.

Možete li malo konkretnije?

- Pa Burić je slagao momčad za sljedeću sezonu, tada se nije znalo da će doći do promjene. Razmatrala se mogućnost dovođenja određenih igrača, bio sam u Portugalu zbog jednog posla, gdje je zapravo bilo predviđeno da ode Vučević, no sad to više nije ni bitno. Uglavnom, o imenima koja su se tada, a i kasnije vrtjela, ne želim govoriti, ali posla je bilo napretek.

Kakav je bio Vaš status nakon dolaska novog klupskog vodstva i predsjednika Ivana Kosa?

- Novi sportski direktor Mario Branco je izrazio želju da mu ja budem pomoćnik, što sam prihvatio. Osnovna Vučevićeva ideja kada sam pozvan u Hajduk je bila da budem glavni skaut prve momčadi, što ja zapravo nikad nisam postao. Bio sam Brancu na raspolaganju za sve što je trebalo glede igrača, ali njegova je uvijek, što je i logično, bila zadnja.

Možete li dati kakav primjer?

- Pa, eto, uputio me da uspostavim kontakt s Barijem, glede Savvasa. To je ta logistička potpora, s obzirom da znam jezik i dosta ljudi po klubovima. No, puno više ovlasti sam imao glede druge momčadi, gdje su jasno postavljeni zahtjevi i cilj da se uđe iz Treće u Drugu ligu, što nije bilo nimalo lako, ali to ne može znati nitko tko nikad nije s nama bio na gostovanjima po trećeligaškim terenima. U tu svrhu smo angažirali nekoliko igrača koji su imali iskustvo igranja te lige, te smo smatrali da zajedno s našim mladima mogu ostvariti cilj. Trener je bio Marko Lozo, koji je odradio dobar posao, te smo svi zajedno, igrači i stožer ostvarili što nam je zadano.

Ispada zapravo da je sve bilo idealno?

- Što se mene tiče, smatrao sam sebe čovjekom zadatka koji nije tu da vodi politiku kluba. Hajduk II je prve godine, još dok je Pušnik bio trener, bio sastavni dio prve momčadi. Kasnije je otišao pod Akademiju. Načelno mogu reći da niti jednom treneru nije lako voditi drugu momčad jer nikad ne može točno znati koga ima na raspolaganju. Sve je, što je i logično, podređeno prvoj momčadi. Za suradnju s aktualnim trenerom Sinišom Oreščaninom također mogu reći sve najbolje.

Zašto ste onda otišli? Ostaje dojam da ste, što je vrijeme odmicalo, sve više ostajali po strani...

- Ono 'privatni razlozi' uistinu nije floskula. Imam troje djece, od kojih blizance od dvije godine i najmlađeg od dva mjeseca. Stalno živim na relaciji Split - Zadar, te sam se odlučio na ovaj potez u dogovoru s klubom. Do isteka ugovora u svibnju Hajduk me više neće ni plaćati, a ostat ću pri ruci kao predstavnik druge momčadi. 

U redu, nikad niste bili Hajdukov skaut, ali ste po potrebi sve odrađivali što Vam je zadano. No, često smo se sretali po utakmicama, što ste radili kao predstavnik Hajduka u loži Zrinjskoga? Išla je tada priča da ste na Poljudu preporučili Marijana Ćavara, a zna se i da ste barem četiri-pet puta gledali Luku Menala...

- Rekao sam da ne želim o imenima.

Pa dajte barem nešto o ovoj dvojici, sad je ta priča ionako završena, a ipak je zanimljivo...

- Pa dobro, Ćavar je bio '98. godište, igrač Zrinjskog. Preporučio sam ga na Poljudu. I to je to. On je kasnije otišao u Eintracht Frankfurt, a Zrinjskome je pripalo 400.000 eura odštete. E, sad, Nijemcima to nije ništa platiti za igrača 'koji će možda biti, možda neće', a Hajduk ipak nije u takvoj situaciji. Za Menala sam smatrao da je igrač za Hajduk, te uspostavio prvi kontakt. Dalje nije moje bilo ni da djelujem ni da komentiram.

Navodno je za njega ove zime trebalo platiti previsoku odštetu...

- Ne bih dalje. Priča svakog igrača je posebna, a BiH tržište je posebno zahtjevno. Tamo se može pronaći kvalitetnog igrača, ali liga je slabija od HNL-a i lako te nečiji učinak može zavarati. Zahtjevi Hajduka su puno veći i tu su procjene jako delikatne.

Kakvo je generalno Vaše mišljenje glede skautinga?

- Smatram da je najbitnije skautirati djecu do 16-17 godina, te u tom dijelu imati razrađen i precizan sistem. Što se prve momčadi tiče, on je, pogotovo u Hrvatskoj, manje bitan. Hajduk igra protiv svakog prvoligaša četiri utakmice, a Hajduk II je sada u Drugoj ligi. Treneri tu sve vide, nema puno filozofije. A u prijelaznom roku novi prvotimci uglavnom stižu ako je prava prilika ili na preporuku. Tada je važno imati prave informacije o igraču jer obično nema vremena za ozbiljan skauting.

Kako na kraju ocjenjujete iskustvo rada u Hajduku?

- Kao dijete sam sanjao da ću zaigrati na Poljudu, čekao Sportski pregled i slušao prijenose na radiju. Mi u Zadru smo gorili za Hajduk. Kao dječak od 15 godina sam čak bio na Poljudu na probi. Živio sam na Splitu 3, ostao tu desetak dana, ali nije bilo reakcije. Bio sam im samo broj, nisu me angažirali i vratio sam se u Zadar. Sad vidim da u Hajduku nije nimalo lako raditi, ali odlazim s velikim iskustvom i činjenicom da sam doprinio ostvarenju cilja s drugom momčadi. I smatram da sam s predsjednikom Kosom, Brancom, te svim trenerima i osobljem imao kvalitetnu komunikaciju. Sad ću malo odmoriti, posvetiti se obitelji. U Italiji sam ranije stekao diplomu sportskog direktora, te imam UEFA A trenersku licencu. Istina je da po naravi nisam osoba koja se gura u prvi plan, ali imam izražene ambicije u ovom poslu. I gdje god da me budućnost odvede, za ljude iz Hajduka ću uvijek imati otvorenu liniju. Što god bude trebalo.      

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(29500, "");
Pregledaj komentare