TAKO JE GOVORIO BOGDAN KRAGIĆ: Kao perspektivni igrači smo primali i po pola kila mesa svaki tjedan. Oni standardni su imali cilo kilo

U 92. godini života preminuo je Bogdan Kragić, najstariji nogometaš Hajduka, posljednji igrač iz trofejne generacije pedesetih godina prošlog stoljeća. Njemu u čast još jednom objavljujemo razgovor kojega smo radili prije točno šest godina, povodom 100 godina Hajdukove škole:

'Hajduk obilježava 100 godina organiziranog rada s mlađim uzrastima, a tom prigodom smo popričali s Bogdanom Kragićem, jedinim živim igračem 'bijelih' iz sezone 1954/55 kada je osvojeno prvenstvo. Šjor Bogdana je otkrio barba Luka Kaliterna, čije će Hajdukova škola nositi ime...

- Nisam se ja upisao u Hajduk, nego me barba Luka vidio i pozvao u klub. On je imao običaj gledati djecu kako igraju po livadama. Tako je i mene zapazio iza Starog placa, gdje je danas parking, a nekad je bila livada na kojoj smo igrali balun - priča nam Kragić pa nastavlja:

- Pitao me kako se zovem i tko mi je otac. Odgovorio sam mu da se on zove Stipe. Barba Luka ga je poznavao jer su zajedno igrali na cone, što je imalo presudnu ulogu. Naime, mene otac nije pustio da idem trenirati, pa ga je barba Luka nagovorio da se predomisli. Imao sam tada nešto manje od 17 godina, što je i u ono doba bilo kasno za početak. Za juniore sam igrao jako kratko, brzo sam debitirao za prvu momčad.

Dogodilo se to 1953. godine. Hajduk je bio na turneji u Južnoj Americi, gdje je produžio boravak na zahtjev predsjednika Perona, te uz odobrenje jugoslavenskog državnog vrha. No, to nije utjecalo na odluku tadašnjeg Saveza koji nije htio odgoditi prva dva kola nastavka. Hajduk je tako s juniorima i igračima koji su se već ostavili igranja nastupio protiv BSK-a i Spartaka, te osvojio samo jedan od četiri moguća boda. Jedan od juniora koji je nastupio u ta dva susreta je bio i Kragić...

- Od BSK-a smo izgubili, a u Subotici smo odigrali 1:1. Osvojili smo jedan od moguća četiri boda, a za dva je Crvena zvezda postala prvak. Bila je to nepravda, kad su se naši vratili iz Južne Amerike dobili su Zvezdu usred Beograda sa 4:1, toliko su bili bolji. Nas je u obje utakmice vodio Ivo Radovniković, a s njim je bio Vojko Andrijašević. U Suboticu je putovao i barba Luka. Dobro se sjećam jedne zanimljive situacije. Ubacio sam loptu s desne strane, išla je prema Joli Vidoševiću, ali natrčao je Šime Ivanišević i pucao preko gola. Barba Luka je zavikao: 'Šime, pusti je, bolje da mi Jole falije, nego da ti daš gol'. I to je bio barba Luka, imao je igrače koji mu nisu bili po guštu i one koje je volio. A obožavao je Jolu Vidoševića, Biću Mladinića i mene.

Kragić pamti i 'odgojnu'...

- Baš u to doba sam bio zakasnio u hotel, a on mi je zalipio pest. Ja ga pitam. 'Barba Luka, zašto ste me udarili?' A on meni: 'Udrija san te jer te volin'. Bio se opasno zabrinuo što nisam došao do 22 sata, kada je bilo predviđeno.

Hajduk je 1952. godine osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije, ali Kragić nije puno sudjelovao...

- Bio sam kažnjen. Uoči juniorske utakmice protiv Maribora mi je jedan Slovenac počeo nešto kontrirati. Komentirao je nešto suprotno od onoga što sam ja rekao. Tada sam ga više gurnuo nego udario, a netko je to vidio i prijavio. Najprije sam kažnjen doživotno, a onda su tu odluku preinačili u godinu dana neigranja. Pokojni Plazibat je igrao centarfora umisto mene.

Upitali smo ga i zašto je barba Luka otišao s klupe nakon osvajanja prvenstva bez poraza 1950. godine, te preuzeo juniore.

- Izbila je svađa. Nije se slagao s Vukasom jer je barba Luka govorio da je on krilo, i to najbolje na svitu, ali Vukas je htio igrati centarfora. To je bila prestižna pozicija, svi su se tukli za nju igrati. Zna se i da je barba Luka stavija Franu Matošića igrat sa 16 godina da ne bi došlo do tuče između Ljube Benčića i Lea Lemešića ko će igrat centarfora. Inače, Frane je nama na terenu bio Bog, što bi on rekao, to je bilo amen. On je bio rođeni lider, autoritet, to se ne može naučiti, s tim se čovjek rađa.

Kragić se dosta družio s Vukasom, a najduže je poznavao Vladimira Bearu:

- Znao sam ga od moje šeste godine jer smo živjeli 22 metra jedan od drugoga. On je bio fenomenalan, neponovljiv vratar. Jedanput me pitao da zašto ja više volin Vukasa nego njega, a ja sam mu odgovorio. 'Ne mogu ja nikoga više volit nego tebe jer se znamo od kad san se rodija, ali Vukas voli izać vanka, a ti ne' Naravno da se i meni izlazilo, s Vukasom sam se dosta družio, njega je naša publika puno volila.. 

Zanimljivu je anegdotu Kragić ispričao s juniorskog turnira u Viareggiju...

- Utakmice su pratili menadžeri klubova, te zapazili Miloša Milutinovića iz Partizana i mene. On me upitao hoćemo li ostati, a ja sam mu odgovorio: 'Ako to napravimo, nećemo se više nikad moć' vratit u državu'.

Kragićeva je generacija osvojila prvu Kvarnersku rivijeru 1953. godine, u to vrijeme najjači juniorski turnir na ovim prostorima. Vodio ih je barba Luka Kaliterna, a na slici slijeva stoje: Bogdan Kragić, Milivoj Petković, Joško Vidošević, Stipe Čelan, Josip Ribarević, Stjepan Jukić Peladić, Zdravko Meštanek, Davor Benčić, Blaž Granić, Frane Ivančić i Leo Dadić.

Kragić je na kraju zaključio:

- Imali smo na juniorskom treningu jedan balun i čuvali ga ka' Boga. Kad bi otišao preko zida odmah smo trčali da ga ne bi netko ukrao. Treninzi su bili utorkom i četvrtkom, a ne kao danas svaki dan. Za vikend se igrala utakmica. Godine 1955. sam odigrao prve četiri utakmice, a onda me skupilo u vojsku. Premija za nas mlade igrače je bila otići s momčadi na turneju pa bi ti dalo četiri dolara na dan. Za osvojeno prvenstvo smo dobili otprilike ka današnjih 2.000 kuna, a Jole i ja smo kao perspektivni igrači primali i po pola kila mesa svaki tjedan. Oni standardni su imali cilo kilo. Eto, to su u ono doba bile premije.'