TORCIDA, UVIJEK I SVUGDJE: Rim!

Ne mogu se oteti dojmu kako smo 1987. godine upravo mi, navijači s južne tribine uvelike doprinijeli osvajanju Kupa. Navijalo se zdušno i glasno i to svih 150 minuta uključujući jedanaesterce. Važna je i činjenica da se osim srcem navijalo i mozgom. Nije bilo onog, nekoliko desetljeća kasnije opće prihvaćenog redanja pjesama i brojalica bez obzira na događaje na terenu. Jedan moj prijatelj kaže kako navijači danas na tribini imaju kajdanku, otvore je na početku utakmice i do završetka odvrte sve pjesme po redu, bez obzira na zbivanja na travnjaku.

Na finalu s Rijekom svako uklizavanje naših igrača nagrađeno je hukom s tribina, svaki oštriji start protivnika zviždukom, a svaka odluka (inače odličnog) suca Zorana Petrovića u korist Rijeke histerijom. Gurao nas je dišpet, a mi smo gurali igrače. Ruku na srce, nije to bila spektakularna utakmica, ali osjetili smo mi na tribinama stadiona JNA, a izgleda i igrači na terenu kako smo sami protiv svih, znali smo kako su se mediji ponašali tih dana i kolika je bila opća zavist i ljubomora u kompletnoj državi od 25 milijuna stanovnika prema velikom klubu iz (u tim okvirima) ipak malog grada. Ako je Kup maršala već morao u Hrvatsku, nekako je svima bilo prihvatljivije da onda ide u Rijeku. Bili smo izuzetno brojni i ako Zagreb, u kojem nas je 70-ih i 80-ih godina znalo biti i više od navijača Dinama ne računamo stranim teritorijem, ovakva brojnost i navijanje može se usporediti samo s onim u Rimu.

A Rim svakako spada u jedno od onih gostovanja na kojima te podilaze trnci i osjećaš kako ti sve dlake na tijelu prkose sili teže. Doduše, tog dana dogodilo se i nešto zbog čega smo ostali posramljeni. Netko od naših pametnjakovića sprejem je išarao povijesne spomenike grada Rima. Takozvano 'zapišavanje' teritorija popularno je u navijačkoj populaciji, ali nije mi bilo na kraj pameti da ljudskom biću to može pasti na pamet. Ostali su tako u predivnom, jedinstvenom i povijesno neprocjenjivo bogatom Rimu sramotni tragovi nas barbara koji smo došli s istoka (primjećujem da barbari uvijek dolaze s istoka), a nama malo normalnijima je ostao osjećaj srama. Znam da su se kasnije u onim sukobima oko stadiona i uzajamnim raketiranjima bengalkama čule i rečenice tipa 'Ko vas j..., vas i vaš Foro Romano', ali činjenica je da smo se još jednom osramotili i dali Talijanima povoda za često korištenu jezičnu konkurenciju ‘Zingari Slavi’, a zatim smo nekoliko sati kasnije na Olimpicu zablistali i ostavili domaće navijače u čuđenju i s razjapljenim čeljustima.

Malo gdje se pjevalo tako skladno i glasno kao na Curvi Nord na rimskom Olimpicu. Orilo se 'Torca e, Torca o, Torca voli samo Hajduk Spalato ….' i tako unedogled, a svaka sljedeća strofa bila je za nekoliko decibela jača, pa je u jednom trenutku naša tribina bila u totalnom transu, a ostatak stadiona je poludio od bijesa i počašćeni smo jednim od najžešćih zvižduka ikad.

Stvarno je scena za pamćenje kad mi na sjeveru urlamo bez prestanka, a onda suha usta vlažimo flaširanom vodom koju nam s ograde koja dijeli sjevernu i zapadnu tribina Olimpica dobacuje naš bivši vaterpolo reprezentativac. Po povratku iz vječnoga grada, točnije na trajektu kojim smo iz Ancone putovali prema ‘najlipšen komadiću kugle zemaljske’ s ponosom su se pregledavale i preslušavale snimke grandioznog navijanja na Olimpicu, pa nismo ni primijetili da je svanulo jutro i brod akoštaje u splitskom portu.

Roma – Hajduk 1:0 (0:0)

Rim, 6. studenoga 2003. – Stadion Olimpico. Gledatelja: 20 000. Prva utakmica 2. kola Kupa UEFA: Roma - Hajduk 1:0 (0:0). Sudac: Luis Medina Cantalejo (Španjolska)

ROMA: Zotti, Mancini, Lima (od 60. Chivu - od 70. Zebina), Dellas, Samuel, Panucci, Emerson, De Rossi, Carew, D’Agostino (od 46. Cassano), Montella.

HAJDUK: Runje, Blatnjak (od 89. Rački), Đolonga, Miladin, Rukavina, Neretljak, Andrić, Vejić, Krpan, Grgurović (od 66. Skočibušić), Bule (od 84. Ćaćić).

STRIJELAC: 1:0 Cassano (92)