UPISAO DOKTORAT Franko Bilić: Hvala Nacionalu što su me potjerali na okrutan način, okrenuo sam se učenju, a onda se dogodio Diplomus

Trenutno je magistar morskog ribarstva. Upisao je doktorat, student je poslijediplomskog studija primijenjene znanosti o moru. Uz to je već godinama uspješni sportaš. Njegovo ime je Franko Bilić i trenutno je vratar splitskog Universitasa, kluba koji je ove sezone prvi put ušao u najviši rang hrvatskog futsala.

- More i sport su mi dvije najveće ljubavi u životu. Fakultet sam završio gurajući futsal paralelno relativno lagano s izvrsnom ocjenom. Morao bih se zahvaliti profesorima koji su imali strpljenja i sluha za sve moje sportske obveze - priča nam Franko, a zatim se dotakao svog akademskog puta.

- Nakon što sam se prestao profesionalno baviti futsalom odlučio sam nastaviti svoje školovanje i postići nešto više od magistra morskog ribarstva. Logični korak je bio upisati doktorat, to sam napravio, sada sam student. Uz to radim pri rektoratu na sveučilištu, bavim se studentima, aktivnostima, udrugama i sportom. Prije toga sam godinu radio u uredu za znanost.

Koji je bio glavni razlog završetka profesionalne karijere?

- Futsalom sam se prestao baviti nakon Nacionala, gdje me tadašnji predsjednik Ivica Đolo potjerao iz kluba na ružan i okrutan način. Međutim, ovim bi mu se putem htio zahvaliti jer mi je olakšao odluku da se prestanem baviti malim nogometom. Nije to sport u kojem se može osigurati egzistencija, niti se mogu zaraditi ozbiljniji novci. Nisam htio doći u situaciju da u 35. ili 40. godini života nemam nijedan dan radnog staža. Moja životna uvjerenja i načela i sve što su me roditelji učili nisu mi dopuštali da se dovedem u takvu situaciju. Naprasni odlazak iz Nacionala me potakao da se okrenem u nekom drugom smjeru, a to je bilo akademsko obrazovanje. Cijeli život sam okrenut učenju, to me privlači. Jednog dana bih volio raditi u nastavi, prenositi znanje na buduće generacije.

Odlazak iz Nacionala dogodio se krajem 2016. godine. Kako je došlo do prelaska, ili bolje rečeno priključenja Universitasu?

- Universitas se dogodio sasvim slučajno. Nakon povratka iz Zagreba šetao sam gradom, bio u Zare i tu sam slučajno susreo trenera Mandića koji mi je u letu bacio bubu u uho da postoji akademski klub. Tada je to bio Diplomus u Trećoj ligi, a cilj je bio napraviti nešto više. Nakon par dana razmišljanja potvrdno sam odgovorio. Iduće sezone (2017/18 nap.a) dobili smo pozivnicu za Drugu ligu, tada sam se priključio. Dvije godine kasnije evo nas u playoffu i borimo se za naslov prvaka Hrvatske. 

Kako je to izgledalo na prvom treningu?

- U početku je to za većinu igrača bilo nešto novo, Druga liga je ozbiljniji rang nego što je to Treća. Krenuli smo svi skupa u nepoznato. Meni je doduše bilo poznato jer sam to sve prošao, ali ostatku ekipe skupa s trenerom Mandićem, kojemu je to bio prvi ozbiljniji angažman, to je bio nepoznati teren. Krenuli smo bez ambicija, stigle su pobjede. Došao je prvi derbi na Gripama, s Omišom, klubom na pogon privatnog kapitala Studenca. Oni imaju uvjete, dvoranu, novac za plaćati prvoligaške igrače. Pobijedili smo ih 3:2 pred punim Gripama i mislim da je to bio okidač i znak svima nama da možemo napraviti nešto više

Je li vas bio strah igranja u Prvoj ligi i koji je bio glavni cilj?

- Glavni cilj je bio ostanak. Prva liga je puno veća razina nego Druga, u svim segmentima. Od igre do funkcioniranja kluba, putovanja...Jure Trivković i Ivor Šuljić jedini su imali malog iskustva u Prvoj ligi, ali ništa ozbiljno. Nismo znali što nas čeka jer su to sve bili klubovi s tradicijom Prve lige osim Jesenja. Igrali smo ravnopravno sa svim ekipama, pa čak i s Makarskom. Da ne govorimo o Splitu, Vrgorcu, Futsal Dinamu, klubovima koji su perjanice hrvatskog futsala. 

Koji je bio cilj pred početak doigravanja u kojem ste izgubili u prvom četvrtfinalnom ogledu u Vrgorcu 3:2?

- Prije Vrgorca je cilj bio uživati u playoffu. Svoj smo cilj ostvarili, ostali smo u ligi. Ovo je nagrada za cijelu sezonu. Ali, nakon utakmice u Vrgorcu vidimo da možemo igrati i da nismo lošiji od ostalih ekipa. Utakmica je bila izjednačena i pokazala je da imamo još štošta za pokazati ove sezone. Nadamo se majstorici u Vrgorcu.

Važan adut Universitasa je svakako golman. Uz Novo Vrijeme primili ste najmanje golova u cijeloj ligi?

- Ne volim govoriti o sebi, nikad nisam govorio o sebi, nije me bilo po medijima. Sigurno da sam najiskusniji, da sam temelj momčadi i pokušavam biti oslonac da ekipa ima sigurnost. Podatak da uz Novo Vrijeme imamo najbolju obranu lige govori da nam je dobra obrana oslonac. To je snaga ove ekipe koja nas je dovela do doigravanja. 

Jedan od poznatijih igrača u svlačionici Universitasa je svakako Ante Peša koji je sudjelovao u transferu Ante Palaverse u Manchester City. Ima li podbadanja?

- Svakodnevna je zafrkancija na relaciji Ante Peša i ostatak ekipe. Pitamo ga različite stvari; Hoće li Palaversa igrati? Koliki je bio bonus pri transferu? Koje su informacije iz svlačionice Cityja?

Je li nakon odrađenog transfera počastio suigrače?

- Moram priznati da jest. Slatko smo jeli na putu za Dubrovnik. Doduše, mogao je počastiti bar u Hrvatskoj, a ne u Neumu gdje je jeftinije.

Većina malonogometaša ima pozadinu bavljenja nogometom. Ni Vi niste iznimka...

- Počeo sam trenirati nogomet sa šest godina, na Dalmatinca u Hajduka. To je san svakog dječaka. Prvi trener bio je, ako se dobro sjećam Čeče, tako su ga zvali. Mislim da je nažalost pokojni. Kasnije je bio Vjekoslav Lokica, zatim Dragan Slišković jedan od najboljih trenera s kojima sam radio uopće. Sjećam se i Borisa Marina, Ante Grgića... Treneri vratara bili su mi Igor Vukman i Zoran Varvodić. Nakon Dalmatinca je uslijedio prijelaz u Hajduka, tu sam bio do kadeta. 

Kako je pala odluka da stanete među vratnice?

- Odmah sam stao na branku. Sjećam se da sam i prije dolaska na Dalmatinca bio opsjednut s golmanima. Prvi poklon oca kojeg se sjećam bile su crveno-zelene rukavice Uhlsport. S njima sam branio na ulici, tako sam se opredijelio da budem golman. 

Sjećate li se nekoga iz tog vremena?

- Znam da smo imali mnogo osvojenih turnira, bili u Americi, igrali sa svim svjetskim klubovima. Iz mog godišta je Nikola Kalinić, s njim sam igrao dugi niz godina. To je bio izvanserijski talent. Kakve je on golove postizao, to je bilo strašno. Godinu stariji i godinu mlađi su Ivan Strinić i Ivan Perišić.

Zašto ste otišli iz Hajduka?

- Tada u to vrijeme u Hajduka je napredak igrača i pojedinaca bio po svim parametrima osim po prikazanom na terenu. To je mene strašno frustriralo, nisam htio u tome sudjelovati, ni ja ni moji roditelji. Moja epizoda na Poljudu završila je u kadetima. Prebacio sam se u Splita koji je tada bio četvrtoligaš, u stečaju. Upoznao sam dosta momaka, današnjih prijatelja, ali ni to me nije zadovoljavalo. Na kraju sam otišao iz Splita, posvetio se fakultetu, a tada je krenula epizoda s malim balunom. Kada sam otišao iz Splita, krenuo je uspon s braćom Žužul, ali vidimo i kako je to završilo. 

Kako je onda došlo do dolaska u futsal svijet?

- Sve je vezano uz jednu anegdotu. Nakon velikog nogometa sam proglasio kraj sportu. Moj otac je bio u jednom društvu s ekipom koja je imala nogometnu ekipu u splitskoj ligi. Njima je falio golman, a moj je otac rekao kako on ima sina koji je branio u Hajduku i da me može pitati jesam li zainteresiran. Došao sam u tu ekipu, zvali smo se Smrdečija. 

Postoji i anegdota oko dolaska u Mejaše?

- U Smrdečiji je igrao moj prijatelj Matija Petar Simunić koji je bio član Mejaša. Oni su tada igrali Prvu ligu, a falio im je golman. Pitao me hoću li doći, biti drugi golman, uskočiti kada treba. Rekao sam da nema problema i tada je krenula moja karijera futsal vratara.

Kolika je razlika između vratara velikog i malog nogometa?

- To je ogromna razlika. Kad netko spomene da je ista stvar, griješi. Veća je sličnost rukometnog golmana i malonogometnog vratara. Trebalo mi je poprilično dugo vremena da se prilagodim na male branke i sve zakonitosti futsala. Malo pomalo sam bio sve bolji.

Vjerojatno tada nije bilo u primislima da ćete jednog dana biti i hrvatski reprezentativac?

- Ambiciozan sam u životu općenito, tako da me i to zaintrigiralo. Na kraju sam igrao za reprezentaciju, sudjelovao na raznim prvenstvima, igrao Ligu prvaka. Nisam bio na Svjetskom prvenstvu, ali ne samo ja, nego cijela ova današnja generacija koja je možda najbolja u povijesti Hrvatske. Nemam za čim žaliti.

Jedan ste od rijetkih hrvatskih sportaša koji je igrao u Srbiji. Kako je došlo do toga?

- Igrali smo prijateljsku utakmicu u Srbiji. Branio sam skupa sa Stojkićem i Jukićem. Odigrali smo i vratili se, tada sam bio član Uspinjače. Uslijedio je poziv trenera vratara Ekonomca, ostao sam zatečen. Nisam imao pojma kako je taj klub došao do mene. Tada je to bio četvrti klub u Europi, danas je isto u vrhu. Pitao sam ga kako su došli do mene, a on mi rekao da me osobno gledao i da je bio zadovoljan. Kada te zove četvrti klub u Europi nema previše vremena za razmišljanje. Dogovorili smo se u jako kratkom roku i zaputio sam se u Kragujevac. 

Je li bilo kakvih problema?

- Apsolutno nikakvih neugodnosti nisam imao. Klub je ustrojen od vrha do dna po profesionalnim uzusima i njegova pozicija u Europi je zaslužena. Klub ime sve što može jedan igrač poželjeti, nisam imao o čemu razmišljati nego o treningu i kako pružati što bolje partije na terenu. Što se tiče nacionalne osnove, nitko mi nije spomenuo što sam ja iz Hrvatske, iz Splita, što navijam za Hajduk. Nitko me nije pogledao na kriv način.

Poznati ste i po tome što posebnu brigu vodite o svom tijelu. Zato se već nekoliko godina bavite crossfitom...

- Dok sam bio u Solinu kondicijski trener je bio Dragan Crnov. Moram ga spomenuti i zahvaliti mu, danas je judo izbornik reprezentacije Hrvatske. To je čovjek koji mi je usadio u glavu važnost fizičke pripreme, brige o tijelu. To mi je ostalo od njega. Kasnije se to nastavilo kroz Ekonomac, to mi je ušlo u krv. Briga o fizičkom stanju mi je postala način života. Danas se uz futsal bavim crossfitom par puta tjedno. CrossFit Box V i njihovi treneri dobrim su dijelom zaslužni za moju dobru fizičku spremu. Potvrda da sam u pravu i na pravom putu je ta da ne pamtim kada sam propustio utakmicu. Jesam jednu, ali zbog crvenog kartona. U pet-šest sezona nisam imao problema s ozljedama.

Prije titule doktora, stići će jedna druga titula - oca?

- Za dvadesetak dana supruga bi trebala roditi. To je nova uloga kojoj se posebno veselim.

Hoće li tada dan biti prekratak?

- Već je prekratak, a kad dođe beba mislim da će biti još kraći. Ali, uz dobru organizaciju, podršku suigrača i supruge ništa to neće biti problem. 

Koliko dugo se vidite u futsalu?

- Dokle god bude trajao klub i koliko god moje obveze budu dopuštale. Ako se budem osjećao kao danas u vrhunskoj fizičkoj spremi, bit ću na raspolaganju.

Kakva je danas situacija u hrvatskom futsalu?

- Nisam baš optimističan po pitanju futsala gledajući današnju situaciju. Da ovisi samo o HNS-u, mislim da bi se taj sport ugasio jer se osim reprezentacije ne ulaže i ne brine o natjecanju. Promocija futsala kao sporta je na niskim granama. Da se pita HNS, ovaj sport postoji za nekoliko određenih ljudi. 

Međutim, liga nije toliko loša...

- Tu moram pohvaliti klubove koji žive na entuzijazmu njihovih čelnih ljudi. Liga je kvalitetna. Dubrovnik, Makarska, Gripe, Vrgorac, Zagreb, Šibenik, dvorane su pune. Publika postoji, ali bez entuzijasta ovaj sport ne bi egzistirao. Puno je stvari koji utječu na to. Osim par klubova ostali nemaju profesionalnih ugovora. Ljudima se teško posvetiti tome sportu kada je upitno hoće li sutra dobiti plaću. Netko tko želi voditi ozbiljan život, tko ima obitelj ne može se ozbiljno baviti futsalom. On ide raditi i futsal mu postane usputna stvar. Sport je pun potencijala, atraktivan je. U Europi i svijetu to napreduje enormnim koracima, Francuska, Njemačka, Engleska, države i sportske velesile koje dosad nisu imale futsal scenu počeli su ulagati. Mi se i danas oslanjamo na talent, improvizaciju.

Reprezentacija?

- Tu je sve podložno stihiji. Zadnja dva ciklusa za Svjetsko i Europsko prvenstvo doživjeli smo neuspjehe. Apsolutno nitko nije odgovarao za to, ništa se nije promijenilo. Nikakvi problemi se nisu ustanovili, stalno se govori da nema sreće, ništa se ne mijenja. Reprezentacija koja treba biti lokomotiva cijele lige kaska jako puno. Najbolji primjer, 2019. godina, a naša reprezentacija nema trenera vratara, nema stručnjaka za kondicijsku pripremu. To u današnjem bilo kojem ozbiljnijem kolektivu mora postojati. To je osnova svega, abeceda. Danas ako fizički ne odgovaraš zahtjevima sporta, taktičko-tehničke osobine se ne gledaju. Da se nešto napravi, moraju se dogoditi velike promjene. Na jesen igramo kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, čeka nas jako teška skupina u Dubrovniku. Nadam se da ćemo proći i da će ti momci otići i vidjeti SP jer su po kvaliteti to zaslužili. To su sve moji prijatelji s kojima sam proveo dosta vremena kroz klub ili reprezentaciju. Međutim, i ako se plasiramo na to SP to će biti čisto na račun individualne kvalitete igrača. To neće biti uspjeh nikakve vizije, strategije i rada.

Je li ostao kakav osobni cilj za ostvariti, je li to možda titula s Universitatom?

- Sigurno. Ove sezone se borimo sa svima. Teoretski se i sad u nekom ludom raspletu to može dogoditi. Nema izrazitog favorita. Novo Vrijeme odskače, čak i Split koji se pojačao na polusezoni. U playoffu je svaka utakmica poglavlje za sebe, sve je moguće. Nadam se da ćemo u idućim godinama dovesti igrače iz akademske zajednice pošto je naš klub tako orijentiran. Vjerujem da možemo pronaći dodatnu kvalitetu, nadograditi je i možda za par godina biti legitimni kandidati za naslov - zaključio je Franko Bilić.