Vaha na predavanju u Splitu progovorio o Hajduku, Gattusu, Zdravku Mamiću, a dao je i savjet mladim trenerima

Na početku se Halilhodžić dotakao svog odrastanja, a otkrio je i da se relativno kasno počeo ozbiljno baviti nogometom.

- Rođen sam u Jablanici. Bio sam relativno dobar đak. Nisam ni trenirao nogomet, igrao sam na turnirima malog nogometa. Brat mi je igrao u Veležu. Tek kada sam imao 16 godina došli su iz Veleža te sam krenuo trenirati. Nakon završetka srednje škole planirao sam ići na fakultet, želio sam postati inženjer. Međutim, iz Veleža su rekli da idem s njima na pripreme. Odlučio sam se za nogomet, 17 godina bio sam profesionalni igrač. Iz Veleža sam otišao u Francusku gdje sam doživio pravu igračku karijeru. Kada sam bio u Veležu zvali su me iz Hajduka, ali to se nije realiziralo. 

Nakon završetka igračke karijere nije odmah krenuo trenerskim putem.

- Dvije godine nakon kraja igračke karijere nogomet mi je počeo nedostajati. Upisao sam trenersku školu. U Francusku sam otišao, vodio drugoligaša. Ali, imao sam problem. Nedostajala mi je diploma francuske trenerske škole, zabranjen mi je rad. Bio sam jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru, a onda je u ratu sve nestalo. Pohađao sam trenersku školu tri godine. Trenerski poziv je kompleksan, treba imati veliki radijus razmišljanja. Jedno vrijeme sam i posuđivao novac, obilazio momčadi koje imaju pobjednički karakter. Bio sam u Bayernu, Borussiji, Barceloni, Ajaxu..Zanimalo me kako se radi i u omladinskom pogonu. Imao sam bilježnicu gdje sam sve zapisivao. Nakupio sam puno iskustava, ali imao sam svoje poglede. Gradio sam viziju budućeg rada. Otišao sam u Afriku, u Maroko, Raja Casablanca, 100.000 gledatelja. To je kao Hajduk, ali puta pet po pritisku. Imao sam dosta uspjeha. Osvojio sam domaće prvenstvo i afričku Ligu prvaka. Onda sam otišao u Lille, od druge lige došli smo do Lige prvaka. Trenerska karijera mi se potom otvorila.

Otkrio je kako se tijekom trenerske karijere susretao s brojnim različitostima. 

- Trenirao sam na raznim kontinentima, klubove, reprezentacije...Svaka sredina i ekipa ima svoj identitet. Kada treniraš u Africi, a onda ideš u Japan, to je potpuno drukčije. Kroz rad saznaš puno toga o kulturi, običajima određene države. Gdje god sam došao ostavio sam trag. Nisam nikoga prevario, svugdje sam ostavio pozitivan dojam. 

Za Vahu se veže vrlo neobična situacija. S četiri reprezentacije (Alžir, Japan, Obala Bjelokosti i Maroko) izborio je SP, ali je samo s jednom tamo bio (Alžir 2014. godine).

- Svaki put kada sam vodio reprezentaciju napravljeni su najveći uspjesi u povijesti te zemlje. Tri puta mi je oduzeto Svjetsko prvenstvo. Možda sam ja krivac, ljudi misle da sam budala. Takav sam karakter, nisam dozvolio da mi se miješaju. Predsjednik mi kaže da moram voditi dva igrača, a takve stvari ne volim. Trener je najvažnija ličnost kluba. Možeš slušati predsjednika, ali moraš imati viziju. Ako pristaneš da ti netko može promijeniti ideju, to nije dobro. Trebate čuvati kredibilitet. Jednog trenutka ako popustite igrači to saznaju. Imao sam puno velikih igrača koje sam trenirao, Ronaldinho, Drogba, Pauleta...Ali, nisam imao problema, red se uvijek znao. 

U Japanu su ga smijenili sponzori.

- Nogometni savez drže tri sponzora. Predsjednik ne odlučuje o puno stvari. Tamo je sve biznis. Moji pomoćnici Japanci su mi to rekli. Predsjednik mi je rekao 'završeno', nema komunikacije. Isplatili su mi cijeli ugovor. 

Veliki pečat ostavio je u Alžiru.

- Alžir je postao poznat jer je odigrao odličnu utakmicu protiv Njemačke. Jedina ekipa koja je nadigrala Nijemce. Ne možete ni zamisliti kako je jedna skromna ekipa postala velikan. Da sam bolji diplomat vjerojatno bih išao na tri Svjetska prvenstva. To je velika promocija za jednog trenera. Gleda te 2-3 milijarde ljudi. Poslije utakmice Alžira i Njemačke u Brazilu otišao sam u shopping centar da kupim poklone prijateljima i obitelji, ljudi su me prepoznali, bilo je baš lijepo. 

Maroko je preuzeo u ljeto 2019. godine, a na kraju ni s njima nije otišao na Mundijal u Katar jer je smijenjen. 

- U Maroku sam proveo nešto više od tri godine. Bilo je vrijeme Covida nedugo nakon što sam došao, ali sam bio svjestan da imam vremena napraviti ekipu za SP. Trener u klubu i u reprezentaciji nije isto. U reprezentaciji imaš 8 dana. Igrači dolaze umorni i ako kreneš neke jače treninge, to nije dobro. Došao sam do ideje da napravim knjigu u kojoj su svi važni postulati za uspjeh. Već sam bio pripremio taktiku za Hrvatsku. Bio sam uvjeren da ćemo pobijediti 1:0, šest mjeseci sam radio na tome. Situacija s Marokom puno me povrijedila, kao čovjeka i kao trenera. 

Prokomentirao je i talijanske trenere za koje smatra da im jedna stvar nedostaje. 

- Pratio sam Hajduk, Gattusa su kritizirali zbog igre prema naprijed. Svi talijanski treneri dobri su za obranu. Za igru prema naprijed ni najveći talijanski treneri nisu imali viziju. Svaka ekipa treba imati identitet igre zasnovan i na slabostima tih igrača.

Progovorio je i o činjenici da nikad nije sjeo na klupu Bosne i Hercegovine. 

- BiH me zvala više puta. Odbio sam Bosnu i Hercegovinu iz dva razloga, da mi se odigra utakmica u Mostaru, a potom u Banja Luci. To je onda Bosna i Hercegovina. 

Otkrio je i kako je bilo surađivati sa Zdravkom Mamićem u Dinamu. 

- Ovdje su vjerojatni svi hajdukovci. Svatko ima svoje mišljenje o Zdravku Mamiću. U 11 mjeseci s njim nisam imao nijedan problemčić. Zadnja utakmica, igra se na Maksimiru, Dinamo prvak, 20 bodova prednosti, čeka nas još jedna utakmica. Dao sam priliku igračima koji malo igraju. Prvo poluvrijeme bilo je loše. Bio sam pun žestine da uđem u svlačionicu. Prvi put Zdravko Mamić dolazi može li ući...Ja govorim 'to je moj posao'. Ja uđem, on iza mene. Pale su i psovke. Rekao sam 'ja sam ovdje gazda'. 

Fasciniran je atmosferom koja vlada na Poljudu za vrijeme utakmica Hajduka. 

- Hajduk mi je kao klub drag, gledam atmosferu na Poljudu. To sam vidio u Maroku, Marseilleu i Južnoj Americi. To je nešto fenomenalno. Žao mi je što već 20 godina Hajduk nije tu. U bivšoj državi Hajduk je imao fenomenalnu ekipu, a kada bi dolazili u Mostar pos.ali bi se u gaće. Oblak, Šurjak, Jerković, Mužinić, Holcer...Velež je u to vrijeme u Mostaru bio jak, a čim bi otišli iz Mostara na gostovanje to bi bilo drukčije. 

Pohvalio je i Hrvatsku za brojne uspjehe u sportu. 

- U životu se sve mijenja. Treba djecu pustiti s taktikom u ranim uzrastima. Ali, isto tako treba dobro balansirati i s obrazovanjem. Što ako ne uspije? Vi u Hrvatskoj ste fenomen. Jedna mala država da ima toliko vrhunskih sportaša. Viceprvaci svijeta u nogometu, ja to ne mogu zamisliti. To je fenomen. Hrvatski sport zaslužuje veliki spomenik, za promociju država. Kada se u inozemstvu spomene Hrvatska, misli se na sportaše. 

Vaha smatra i da je velika razlika kada trener radi u velikim klubovima u odnosu na manje sredine. 

- Kada si u Barceloni i imaš tehnički savršene igrače, ti možeš igrati posjed. Kada si u Alicanteu, to nije lako. Nije isto trenirati Barcelonu, Bayern s vrhunskim igračima i momčadi nižeg ranga. Trenirao sam Lille, igrali smo Ligu prvaka, a imao sam igrače koji nisu mogli dva puta dodati loptu. Na kraju smo izgubili 1:0 iz slučajnog pogotka, a Manchester United je tada bio najbolji. U nogometu je jedina istina rezultat. U tome su Talijani postali poznati. Nijedna talijanska ekipa osim možda velikog Milana nije imala igru.

Dao je i savjet mladim trenerima. 

- Dva dana prije i dva dana poslije utakmice trening ne smije biti jak. Vrlo je važna disciplina na treningu. Nijednom u životu moj trening nije zakasnio niti jednu sekundu. 

Otkrio je i kako je rješavao probleme s igračima teškog karaktera. 

- Pričom. Uvijek morate staviti do znanja da je ekipa iznad svakog igrača, bez obzira zvao se on Messi ili Cristiano Ronaldo. Igrače se nikad ne smije psovati, treba imati granicu. Ako povrijediš igrača psovkom gubiš kredibilitet - zaključio je Halilhodžić.