Predsjednik Zoran Milanović je na proslavi Dana Makarske sjedio uz ministricu zaštite okoliša i zelene tranzicije Marije Vučković, a u govoru kojim se obratio, neznatno je očešao, više kao dijeljenje dobronamjernog savjeta, nego kritike.
Hvaleći Makarsku, Milanović je, naime, spomenuo Gospić, i to kao lekciju koju smo naučili za odnos prema prirodi, te nužnosti bržeg rješavanja problema. U svom govoru predsjednik je usporedio i Manhattan s Makarskom.
'Ne znam jesam li prije nekoliko godina svoje obraćanje u ovoj dvorani započeo na sličan način. Možda i jesam, ali postoji jedna tema, jedna slika koja mi se stalno vraća gotovo svaki put kada dođem u Makarsku. A bio sam ovdje mnogo puta, i privatno i službeno.
Postoje sredine, pejzaži i slike koje s vremenom jednostavno postanu stereotipne. Prestanete na njih obraćati pozornost. U prvi mah izazivaju veliko zanimanje i oduševljenje, ali s vremenom se na njih naviknete.
Primjerice, Manhattan. Vjerojatno je dio vas koji ste danas ovdje bio u New Yorku. Kada sam prvi put putovao u New York, prije mnogo godina, imao sam sreće da je bilo sunčano vrijeme. Nisam mogao dočekati da ugledam panoramu Manhattana. Srećom, avion je bio tako okrenut da sam je mogao vidjeti sa svojeg sjedala. Bio je to nezaboravan prizor.
Ali onda su putovanja postala učestalija. Drugi put doživljaj više nije bio isti, a treći put već sam čitao novine i uopće nisam obraćao pozornost na taj prizor. Međutim, Makarska i pogledi, vizure i prizori koje ona pruža ostaju nezaboravni', krenuo je Milanović.
Pa nastavio:
'Jutros sam izlazio iz hotela i ugledao Biokovo. Ono je svaki put isto, a nikada nije isto. Nikako ga se ne mogu nagledati, nikako taj prizor ne mogu prihvatiti kao nešto uobičajeno, kao rutinu. Naravno, stvorila ga je priroda ili Bog, kako tko već gleda na stvari i odnose u procesu stvaranja.
Ovo govorim, među ostalim, zato što se ne može dovoljno naglasiti koliko je priroda važna za ono što radimo, čime se bavimo i kako živimo. A to je turizam. Od turizma, srećom ili nažalost, kako tko gleda, živimo i previše.
Previše smo se oslonili na turizam, a i turizam na nas. Nemojmo se zavaravati, osim Dubrovnika, Splita, Trogira, Zadra i Šibenika, ljudi iz Europe, ali i ostatka svijeta, u Hrvatsku uglavnom dolaze zbog prirodnih ljepota, poput Biokova, mora i sunca. To je njihov glavni motiv dolaska', iznosio je te ustvrdio da je to upravo hrvatska konkurentska prednost, nešto što mnogi drugi nemaju.
'I to treba posebno štititi. Zato je slučaj odlaganja otpada u Gospiću, o kojem s razlogom govori cijela Hrvatska i zbog kojeg se poprilično zatresla javnost, iznimno važan.
S jedne strane, to je loša priča jer bi bilo bolje da se nikada nije dogodila. Ali, ako se već dogodila, prema mojoj procjeni, stvorit će među hrvatskim građanima dodatnu razinu otpora, opreza i netolerancije prema takvim pojavama. Vjerujem da će se zbog toga nešto slično u Hrvatskoj ubuduće mnogo teže ponoviti. Kako se kaže, svako zlo za neko dobro', smatra.
Upravo zato, nastavio je, gospodarenju otpadom mora se pristupiti kao jednom od možda najozbiljnijih izazova s kojima se Hrvatska trenutačno suočava.
'Jer to doista jest izazov. Nemamo potpuno jasna rješenja za sve probleme, a procesi traju jako dugo, prema mojem sudu možda i predugo. Javne nabave i njihova složenost ne mogu biti opravdanje zašto neke stvari već nisu završene.
Ali dobro, bit će završene. Za godinu, dvije, tri ili četiri. U međuvremenu na tome treba stalno inzistirati', upozorio je.
Da veliki dio Hrvatske od turizma relativno dobro živi, naveo je, s vremenom se pretvorilo u svojevrstan ekonomski stereotip.
'Tako je kako je, ali moramo učiniti sve da sami sebi ne prepilimo granu na kojoj sjedimo, niti dopustimo bilo kome drugome da to učini. Rokovi su pritom iznimno važni. Nije isto hoće li nešto biti završeno sada, za godinu ili za pet godina.
Nije svejedno ni koliko će Europska unija u pojedinoj fazi imati novca koji možemo iskoristiti i, da tako kažem, vratiti sebi. Jer to je naš novac. Samo bi ga glup i neodgovoran čovjek propustio iskoristiti do posljednjeg centa. Ali rokovi su važni i time ću završiti, da vas više ne zamaram', zaključio je tu temu.
Na koncu se dotaknuo i službene upotrebe hrvatskog jezika, pa iskoristio za usporedbu s rokovima.
'Svaki put ponavljamo kako je Makarska bila među prvim gradovima u Dalmaciji u kojima se hrvatski jezik počeo koristiti u službenim institucijama. Dalmacija je tada bila dio Austrije, pod carskim Bečom.
Hrvatski se jezik, naravno, govorio posvuda, na ulici, u polju, u crkvi i u kući. Međutim, službeni jezik bio je talijanski.
I od tih 1860-ih godina, prošlo je pedesetak godina i rodio se moj djed u Sinju.
Prije godinu dana gledao sam njegovu krštenicu. Znate li na kojem je jeziku napisana? Na talijanskom, a ne na hrvatskom.
Hrvatski je jezik u punoj službenoj primjeni zaživio tek 1912. godine. Dotad se koristio talijanski, jezik kojim u Dalmaciji gotovo nitko nije govorio.
To je samo podsjetnik koliko rokovi mogu biti dugi i koliko neke stvari, od početne ideje i poticaja do konačne realizacije, mogu trajati. Ponekad i predugo', zaključio je uz poruku da se čuva prekrasni prostor u koji su se naši preci nekada davno doselili i koji ćemo, ostaviti svojim potomcima, na ponos, ne na sramotu.
Predsjednik, dodajmo, izjave za medije nije davao.
