Građanska inicijativa 'Stanari zajedno' ponovno je otvorila problematiku stambene krize. Na konferenciji za medije u petak ujutro razgovaralo se o dostupnom priuštivom i održivom stanovanju, stanovanju mladih, beskućnika i drugih socijalnih skupina kao i o zbrinjavanju zaštićenih najmoprimaca.
Članica Građanske inicijative 'Stanari zajedno' Melis Mladineo Brničević istaknula je kako su stan i stambena zgrada namijenjeni stanovanju, a zakon je obvezujući i kaže da se svojom imovinom ne može štetiti drugima.
'Svaki stan kratkoročno iznajmljen znači obitelj manje u zgradi, mnogi zaboravljaju da su svi dijelovi zgrade zajednički. O problemu stanovanja u stambenim zgradama sa turističkim apartmanima govorili smo ovoga tjedna i pred Odborom za stanovanje u Europskom parlamentu. Tražimo da se stanovanje ponovno prepozna kao jedan od temeljnih društvenih prioriteta Europske unije te da pravo na siguran i dostojanstven dom dobije odgovarajuću zaštitu', kazala je Mladineo Brničević.
Predstavnica zaštićenih najmoprimaca Iva Tukić iznijela je brojke po kojima su u Splitu 44 obitelji uzele novac, otprilike 60.000 eura po osobi. Uz to je dodijeljeno 58 zamjenskih stanova u zgradi na Sirobuji, dok je još ostalo 128 obitelji za rješavanje.
'Zaštićeni najmoprimci domicilni su stanovnici Splita. Dugi niz godina imali su dostupno priuštivo stanovanje, imali su dom. Vlada je donijela zakon koji nije moguće provesti i tako ugrozila njihovo stanovanje. Da pitate vladajuće, rekli bi vam da nitko neće na ulicu. To stalno ponavljaju u medijima i na naše upite. Međutim stvarnost je drugačija', kazala je Tukić.
Objasnila je kako važeći Zakon o načinu izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv RH i Odluke Ustavnog suda RH propisuje da na zahtjev vlasnika stana zaštićeni najmoprimac treba napustit stan u roku od devet mjeseci, što znači da se seli iz svog doma u podstanarski stan dok mu država ne osigura zamjenski.
'Hrvatska će zamjenski stan po citiranom zakonu osigurati u razumnom roku? Država plaća cijenu podstanarskog stana, ali problem je opće poznat na tržištu nema stanova za dugoročni najam. I tako u krug manipuliraju s ljudima starije životne dobi - fizički, psihički i financijski. Čekaju dok se ne ugase od umora i poniženja ili se pridruže beskućnicima. Sve se svodi na konstataciju da Hrvatska donosi zakone koji nisu provedivi', ustvrdila je Tukić.
O potrebi razvoja politike socijalnog stanovanja za sve socijalno ugrožene skupine govorio je Dado Lelas iz udruge MoSt. Istaknuo je da su društvu potrebni različiti oblici organiziranog stanovanja i podrške u stanovanju, i to za beskućnike, mlade koji izlaze iz alternativne skrbi, žene žrtve obiteljskog nasilja, starije osobe s invaliditetom nakon smrti roditelja.
'Potrebni su nam i različiti oblici kriznog smještaja za deložirane, za samce, za one koji čekaju smještaj u domu. Važno je uključiti sve razine politike i staviti brojne prazne nekretnine na raspolaganje za socijalno stanovanje jer ima puno primjera dobre prakse iz Europske unije. Potrebno nam je stanovanje uz podršku za osobe koje izlaze iz zdravstvenih institucija', istaknuo je Lelas.
Arhitekt i predstavnik mladih Sandi Terzić smatra da grad nije samo prostor u kojem se kupuju ili iznajmljuju kvadratni metri, nego prostor u kojem je moguće izgraditi i održavati kvalitetan život. Poručio je kako se priuštivost stanovanja ne smije promatrati isključivo kroz statističke i ekonomske pokazatelje te da visoki troškovi stanovanja ograničavaju mladima pristup kulturi, sportu, putovanjima i drugim životnim aktivnostima, zbog čega stambena kriza postaje mnogo širi društveni i životni problem mladih.
'Temeljno pitanje nije koliko stanova gradimo, nego kakvo stanovanje želimo. Kvalitetno stanovanje podrazumijeva dostupnost zelene, prometne, sportske i kulturne infrastrukture te kvalitetnog urbanog okruženja za mlade. Umjesto skupog i neodrživog širenja grada izgradnjom novih stambenih kapaciteta u područjima manjkave infrastrukture, potrebno je iskoristiti postojeće sadržaje. Rješavanje krize zato treba bazirati na regulaciji postojećeg stambenog fonda, aktivaciji praznih stanova, poticanju dugoročnog najma umjesto kratkoročnog turističkog te na boljoj zakonskoj zaštiti podstanara. Takav je pristup brži, održiviji, jeftiniji i kvalitetniji', izjavio je Terzić.
Rekao je i da pitanje nije samo kakvo stanovanje želimo, nego i kome je ono namijenjeno.
'Različite društvene skupine imaju različite stambene potrebe, zbog čega je nužno razvijati raznolike pristupe od studentskog smještaja, priuštivog javnog najma do zadružnog stanovanja. Model poticanja kupnje stanova ne smije biti jedini model jer ne odgovara mogućnostima svih mladih, potiče kreditno zaduživanje, smanjuje profesionalnu i životnu mobilnost, time i zadovoljstvo životom', drži Terzić.
Dodao je kako mjere za poticanje kupnje stanova usmjeravaju javna sredstva prema privatnom tržištu, čime se dugoročno pogoršava problem i perpetuira stambena kriza. Dostupno stanovanje, smatra, mora se tretirati kao demografsku mjeru, ljudsko pravo i društveni prioritet, a ne kao tržišni mehanizam.
'Stambena politika mora biti usmjerena prema potrebama građana, a ne kratkoročnom profitu i financijalizaciji prostora. Grad u kojem je nemoguće pronaći dostupan, kvalitetan i siguran dom teško može očekivati da će mladi u njemu graditi svoju budućnost', poručio je Terzić na kraju.






