Pojava informacija o mogućem obaranju američkog stealth lovca Lockheed Martin F-35 Lightning II iranskom protuzračnom obranom potencijalni je strateški šok za zapadnu vojnu doktrinu i sigurnosnu koncepciju NATO-a, piše Željko Marušić za Autoportal. Neovisno o stupnju potvrđenosti takvih tvrdnji, njihova tehnička i operativna osjetljivost već sada ima dalekosežne implikacije: dovodi u pitanje temeljnu pretpostavku o dominaciji zrakoplovne stealth tehnologije (smanjene vidljivosti) u uvjetima suvremene, mrežno povezane i slojevite protuzračne obrane.
Lockheed Martin F-35 Lightning II nije samo borbeni avion, već integrirani borbeni sustav konstruiran za djelovanje u visokorizičnom okruženju, tzv. 'high-threat environmentu', odnosno prostoru višeslojno pokrivenom naprednim PZO sustavima. Njegova izvedba kombinira smanjenu radarsku uočljivost, multisenzorsku fuziju podataka, napredne sustave elektroničkog ratovanja i umreženost s drugim platformama. Upravo se zbog toga procjenjuje da je njegova sposobnost preživljavanja i do 30 puta veća u odnosu na lovce 4. generacije.
No upravo ta činjenica generira ključnu stratešku implikaciju: ako borbeni zrakoplovi pete generacije više nisu operativno sigurni u realnom vojnom okruženju, tada se borbena održivost starijih zrakoplova, kakvu imaju, odnosno imat će hrvatski Rafalei, spušta na razinu visokog taktičkog rizika – u ekstremnim scenarijima i do granice njihove stvarne uporabljivosti. Drugim riječima, omjer snaga između napada i obrane više nije ravnomjeran, nego se ubrzano pomiče u korist obrambenih sustava. Analitičko žarište stoga se mora preusmjeriti na tehnologije koje stoje iza takvog potencijalnog ishoda.
Stealth više nije jamstvo preživljavanja
Prve analize koje ukazuju da je američki 'nevidljivi' F-35 otkriven i pogođen pasivnim sustavom PZO, na temelju toplinskog odraza motora (pojačanog u borbenom djelovanju) nisu potpuno utemeljene Mnogo je uvjerljiviji scenarij uporabe aktivnih višeslojnih i integriranih sustava protuzračne obrane, potencijalno temeljenih na kineskim rješenjima iz serije HQ-9. Takvi sustavi koriste višefrekventne radare, naprednu obradu signala, podatkovne veze i distribuirane senzorske mreže u jedinstvenom konceptu smrtonosnog lanca, tzv. 'kill-chain'.
Rezultat je stvaranje zona zabrane pristupa i odbijanja A2/AD (anti-access/area denial) u kojima neprijateljska zračna komponenta gubi inicijativu, a operacije postaju skupe, visokorizične i teško održive bez značajnih gubitaka. Upravo u tom kontekstu treba promatrati hrvatsku odluku o nabavi Dassault Rafale F3-R prije pet godina. Rafale je tehnološki sofisticiran višenamjenski borbeni avion 4. generacije, ali bez ključne stealth karakteristike, odnosno drastično smanjene vidljivosti vojno operativnoj konfiguraciji (s potpunim naoružanjem). U uvjetima gdje čak ni platforme pete generacije nemaju zajamčenu sigurnost, avioni bez smanjene radarske uočljivosti ulaze u zonu iznimno povišenog operativnog rizika, neprihvatljivog za hrvatski obrambeni sustav.
Ako je Lockheed Martin F-35 Lightning II potencijalno ugrožen, tada se nameće logičan i zabrinjavajući zaključak: Rafale bi u istom okruženju bio izložen neposrednoj prijetnji već u ranoj fazi misije – uključujući i scenarij ugrožavanja neposredno nakon polijetanja iz matične baze. Realne vojne sposobnosti Rafalea vidjele su se 9. svibnja 2025. u kratkotrajnom indijsko-pakistanskom sukobu, kad su pakistanski lovci kineske proizvodnje Chengdu J-10C brzo neutralizirali i 'prizemljili' indijske Dassault Rafale EH. Takav realni vojno-operativni profil dramatično smanjuje njihovu stvarnu borbenu vrijednost u visoko-intenzivnom sukobu, dakle i realnu tržišnu vrijednost naših Rafalea, koje smo, očito, debelo preplatili!
Rafale u novim uvjetima pod povećanim rizikom
Dodatni je problem ljudski faktor. Borbeni pilot nije samo operater sustava, već jedan od najvrjednijih strateških resursa. Njegova selekcija, školovanje i obuka traju godinama i zahtijevaju golema ulaganja. U uvjetima povećane ranjivosti zrakoplova, rizik za pilote raste eksponencijalno, što svaku misiju u zoni suvremene PZO pretvara u operaciju s potencijalno nenadoknadivim gubicima. Time se pitanje učinkovitosti pretvara u pitanje odgovornosti.
Regionalni sigurnosni kontekst dodatno pojačava zabrinutost. Zrakoplovi 4. odnosno 4,5 generacije, poput kineskog Chengdu J-10C, u kombinaciji sa suvremenim projektilima velikog dometa i integriranom PZO, pokazuju da se tehnološki kapaciteti ubrzano šire i izvan tradicionalnih zapadnih centara moći. Time se stvara operativno okruženje u kojem koncept zračne nadmoći postaje sve teže ostvariv bez značajne tehnološke prednosti. U takvim okolnostima, ulaganje u (pre)skupe pilotirane platforme (borbene zrakoplove) bez odgovarajuće zaštite i potpore postaje strateški rizično.
To nužno otvara pitanje promišljenosti hrvatske obrambene strategije. Investicija u Dassault Rafale F3-R, premda geopolitički motivirana, u svjetlu novih sigurnosnih realnosti zahtijeva ozbiljnu i hladnu reevaluaciju. Ako se u obzir uzmu visoki troškovi nabave, dodatni izdaci za naoružanje i održavanje, ograničena operativna održivost u uvjetima moderne PZO te povećani rizik za pilote, tada ukupna strateška vrijednost takve investicije postaje vrlo upitna.
Vrijeme za preispitivanje hrvatske obrambene strategije
Eventualno obaranje visokosofisticiranog američkog zrakoplova Lockheed Martin F-35 Lightning II od strane iranske protuzračne obrane nije samo izolirani incident, već pokazatelj duboke transformacije suvremenog ratovanja. Ako ni zrakoplovi pete generacije, višestruko otporniji na protuzračnu obranu, više nemaju zajamčenu sigurnost, tada oni generacija 4, čak i 4.5 (pitanje je hoće li hrvatski Rafalei u konačnoj konfiguraciji doseći tu razinu) ulaze u zonu neprihvatljive operativne nesigurnosti i visokog strateškog rizika.
Za Hrvatsku to nije apstraktna vojna rasprava, već konkretno pitanje dugoročne sigurnosti, učinkovitosti ulaganja i zaštite najvrjednijeg resursa – ljudi.
Zbog toga su za Hrvatsku prioritet ulaganja u najsuvremenije sustave protuzračne obrane te besposadne letjelice i dronove, kojima možemo zaokružiti zračnu komponentu obrane.