Mongolska provala bila je jedan od najvažnijih događaja srednjovjekovnoga Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Nakon pobjede nad ugarskom vojskom kod Muha 1241. godine, mongolske postrojbe prodrle su duboko u kraljevstvo, pljačkajući naselja, ubijajući i odvodeći stanovništvo. Njihovi odredi djelovali su i na području hrvatskih zemalja, Slavonije i Srijema. Knez Kadan, unuk Džingis-kana, progonio je kralja Belu IV. sve do Dalmacije, gdje je kralj pronašao utočište, među ostalim u Trogiru. Mongoli su se povukli 1242. godine.
Provala je izazvala bijeg stanovništva iz ugroženih područja prema sigurnijim krajevima i utvrđenim gradovima. Neka su naselja opustošena, ali nema dokaza da je došlo do potpunog demografskog pražnjenja Hrvatske i Slavonije. Nakon povlačenja Mongola, Bela IV. poticao je obnovu kraljevstva, doseljavanje stanovništva i izgradnju kamenih utvrda. Godine 1242. Gradec je dobio status slobodnoga kraljevskog grada, što je potaknulo razvoj urbanih središta i doseljavanje trgovaca i obrtnika. Tatarska provala tako je utjecala na promjene naseljenosti, ali nije uzrokovala veliku etničku zamjenu stanovništva.
Za demografski razvoj hrvatskih zemalja posebno je važna povijest vlaških zajednica.
Njihova prisutnost na širem području Balkana i istočnog Jadrana starija je od velikih osmanskih osvajanja. Već tijekom 12. i 13. stoljeća Vlasi se spominju na području srednjovjekovne Srbije, Huma i Travunije, odnosno današnje Hercegovine i okolice Trebinja. Srbi u to vrijeme Vlahe ne doživljavaju kao svoje.
Početkom 14. stoljeća dokumentirani su i u dubrovačkom zaleđu. Godine 1322. spominju se kao vojni faktor u sukobu bana Mladena II. Šubića i njegovih protivnika kod Bliske.
Srednjovjekovni Vlasi
Povjesničar Mladen Ančić u svom radu 'Srednjovjekovni Vlasi kontinentalne Dalmacije' upozorava da pojam Vlah u srednjovjekovnim izvorima ne treba automatski tumačiti kao oznaku jedinstvene etničke skupine. U prvi plan stavlja profesionalnu djelatnost i društveni položaj vlaških zajednica, koji su oblikovali njihov način života, običaje i identitet. Posebno naglašava njihovu unutarnju društvenu podjelu.
Naziv Vlah tijekom srednjeg vijeka mogao je označavati stanovništvo romanskih jezičnih korijena, pokretne stočarske zajednice ili ljude posebnog društvenog i pravnog položaja. S vremenom se njegovo značenje mijenjalo pa se nije uvijek odnosilo na ljude istoga podrijetla, jezika ili vjere. Stoga se srednjovjekovne Vlahe ne može poistovjećivati s današnjim Rumunjima, Srbima ili nekom trećom nacijom.
Vlaške zajednice uglavnom su se bavile stočarstvom, uzgojem ovaca, trgovinom i prijevozom robe. Njihov je način života obilježavala transhumancija, odnosno sezonsko premještanje stoke – ljeti na planinske pašnjake, a zimi na nizinska područja.
Takva kretanja nisu uvijek značila trajno preseljenje jer su pojedine skupine samo sezonski koristile određene pašnjake. S vremenom su se neke trajno nastanile na područjima na kojima su prethodno boravile sezonski. Organizirale su se u katune, društvene i gospodarske zajednice koje su imale vlastite starješine.
Dio stanovništva, Vlaha, kretao se iz unutrašnjosti Balkana prema Humu, Travuniji i dubrovačkom zaleđu.
Migracijski pravci vodili su Vlahe iz Huma i Travunije prema neretvanskom području i dalmatinskom zaleđu, iz istočne Hercegovine prema Dalmatinskoj zagori, a iz središnje Bosne prema Dinari i Cetinskoj krajini. Ta su kretanja bila povezana sa stočarstvom, trgovinom, vojnim službama i gospodarskim odnosima s lokalnim velikašima.
Tijekom 14. stoljeća vlaške zajednice sve su prisutnije na području Dalmacije i hrvatskih velikaških posjeda. Njihova se gospodarska i vojna važnost povećavala, a tijekom 15. stoljeća njihova je prisutnost dobro dokumentirana u dalmatinskom zaleđu. To potvrđuje da se njihovo pojavljivanje na hrvatskom prostoru ne može objasniti isključivo osmanskim osvajanjima. Dio zajednica ondje je živio i prije njih, dok su se druge postupno doseljavale iz susjednih balkanskih područja.
Posebno su važna istraživanja Kristijana Jurana, profesora sa Sveučilišta u Zadru, o migracijama Morlaka i Vlaha na zadarskom pograničju tijekom 15. i 16. stoljeća. U znanstvenom radu 'Migracije Morlaka / Vlaha na zadarskom pograničju tijekom 15. i 16. stoljeća, s posebnim osvrtom na vransko područje te pojavu Morlaka Istrijana / Vlaha Istre', Juran na temelju arhivskih dokumenata rekonstruira kretanje vlaških katuna od četrdesetih godina 15. stoljeća do početka Ciparskog rata 1570. godine.
Privremena kretanja stanovništva
Njegovo istraživanje pokazuje da su morlački katuni već tijekom 15. stoljeća imali svoja staništa u hrvatskom zaleđu, odakle su zimi sezonski dolazili na mletačke pašnjake u okolici Vrane. Pritom prati pojedine katune, njihove starješine i gospodarske odnose s lokalnim vlastima. Posebno je važno njegovo razlikovanje privremenih sezonskih kretanja od trajnih migracija. Činjenica da su pojedine skupine koristile mletačke pašnjake ne znači da su se ondje trajno nastanile.
Juran posebno obrađuje pojavu skupine poznate kao Vlasi Istre u osmanskim izvorima, odnosno Morlaci Istrijani u mletačkim dokumentima. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća dio vlaškog stanovništva iz dalmatinskog zaleđa odlazio je prema Istri zbog osmanskih prodora i ratnih sukoba. Tijekom 1520-ih dio tih skupina vraćao se na područje širega zadarskog zaleđa, a između 1528. i 1530. naseljavao je područje Bukovice i Ravnih kotara, tada u sastavu osmanskog Vilajeta Hrvati.
Prema osmanskom popisu iz 1530. godine, Juran navodi 681 kuću Vlaha Istre u 90 sela i devet nahija. Međutim, na tom su prostoru postojale i druge vlaške skupine: stanovništvo pristiglo iz Uskoplja i Unca te starosjedilački hrvatski katolički Vlasi koji su prihvatili osmansku vlast. Ovaj podatak posebno je važan jer pokazuje da vlaško stanovništvo nije imalo jedinstveno podrijetlo ni jednaku migracijsku povijest. Tijekom osmansko-mletačkih ratova dio stanovništva prelazio je na mletačku stranu.
Juranova istraživanja potvrđuju da su se migracije odvijale u više smjerova i u različitim razdobljima. Dio Vlaha već je pripadao starijem stanovništvu hrvatskog zaleđa, dok su drugi dolazili iz susjednih područja ili se preseljavali zbog osmanskih osvajanja. Zato se ne može govoriti o jednom jedinstvenom doseljeničkom valu niti sve vlaške zajednice povezivati s istim podrijetlom.
Različite vjerske pripadnosti
Među vlaškim zajednicama postojale su različite vjerske pripadnosti. Dio je bio katolički, a dio pravoslavni. Tijekom vremena dolazilo je do jezične i kulturne slavizacije te uključivanja različitih skupina u hrvatski i srpski kulturni i etnički prostor. Međutim, vjerska pripadnost, društveni položaj i naziv Vlah sami po sebi nisu dovoljni za utvrđivanje etničkog podrijetla pojedinaca ili zajednica.
Ančićeva istraživanja srednjovjekovnih Vlaha kontinentalne Dalmacije i Juranova analiza konkretnih migracija na zadarskom pograničju zajedno pokazuju koliko je važno razlikovati starije lokalne zajednice od kasnijih doseljeničkih skupina. Ančić naglašava društvenu i gospodarsku raznolikost srednjovjekovnih Vlaha, dok Juran arhivskim dokumentima rekonstruira njihove migracije, sezonska kretanja i trajna naseljavanja. Njihovi radovi omogućuju preciznije razumijevanje demografskih promjena u dalmatinskom zaleđu prije i tijekom osmanskog razdoblja.
Vlasi su bili prisutni u pojedinim hrvatskim krajevima prije velikih osmanskih osvajanja, a njihova se uloga tijekom 14. i 15. stoljeća postupno povećavala.
Za razumijevanje tih procesa ključno je razlikovati starije vlaške zajednice od kasnijih migracijskih valova te ne poistovjećivati srednjovjekovni društveni naziv Vlah s današnjim nacionalnim identitetima.
***
Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
