U posljednje vrijeme sve češće susrećem roditelje koji razmišljaju o dodatnim treninzima za djecu od svega pet ili šest godina. Razlog je gotovo uvijek isti: strah da će njihovo dijete zaostati za drugima.
Netko im je rekao da treba krenuti ranije. Da danas svi treniraju više. Da bez dodatnog rada nema napretka.
I razumijem tu logiku. Bolje da je dijete na treningu nego na mobitelu. Ali postavlja se jedno važno pitanje. Ima li to zaista smisla u toj dobi?
Kolega i ja vodimo centar koji se bavi motoričkim razvojem djece. I imamo jedno pravilo: ne radimo dodatne individualne treninge s djecom koja su još mala. Zašto? Jer u toj dobi dijete ne treba dodatni trening. Treba igru. Treba druge vršnjake. Treba prostor za spontano učenje.
Zvučat će možda čudno, ali ne volim kada dijete ima potpunu pažnju trenera. Ta hiperpažnja nije prirodna za tu dob. Djeca trebaju prostor da istražuju, griješe, pokušavaju i uče kroz igru. Ne da im netko kontrolira svaki korak.
Roditelji male djece često me pitaju za dodatni rad. Tada im obično predložim nešto drugo. Još jedan sport. Igru s vršnjacima. Ili još bolje, obiteljske aktivnosti.
Jedan roditelj me jednom pitao treba li povući dijete s vikendice desetak dana prije početka sezone da bi došlo na dodatni trening. Odgovorio sam mu vrlo jasno: ‘Ni u najluđim snovima’.
Sunce, more, slobodna igra i dan proveden vani ne može zamijeniti nikakav trening. Ni fizički. Ni psihički.
Kad sam počeo raditi kao trener, obećao sam sam sebi jednu stvar. Ako ikada dođe trenutak da moram raditi nešto s čime se duboko ne slažem samo da bih financijski preživio, radije ću staviti ključ u bravu. Vrijednosti i principi ne smiju se lomiti zbog novca.
Jednom prilikom sjedim na kavi s roditeljem dječaka kojeg treniram. Pričamo o nogometu, o tome kako se djeca danas sve manje razvijaju kroz igru, a sve više kroz ranu specijalizaciju. I tada mi ispriča jednu priču. Kaže, kao dječak od 13 ili 14 godina otišao je s prijateljem na probu u lokalni nogometni klub. Trenirali su tjedan dana, nakon čega ih je trener pozvao i rekao: ‘Niste vi za ovaj sport. Probajte nešto drugo i guštajte’.
Na putu kući razmišljali su što dalje. On je odlučio pokušati još jednom. Njegov prijatelj je rekao da mu se ne da više i da će probati košarku. Taj prijatelj bio je Toni Kukoč.
Često se danas stvara dojam da uspjeh dolazi samo ako se krene vrlo rano i trenira više od drugih. Da dijete mora krenuti prije svih. Da mora raditi dodatno. Da mora uhvatiti korak. Ali stvarnost sporta često izgleda drugačije.
Mnogi vrhunski sportaši nisu išli tim putem. Nisu rano specijalizirali jedan sport. Igrali su sve. Luis Figo je ozbiljniji nogomet počeo razvijati tek kasnije. Dado Pršo se probio kasnije od većine. Ivano Balić je prije rukometa trenirao košarku. I nije riječ samo o njima. Roger Federer je kao dijete igrao više sportova. Didier Drogba je ozbiljniju karijeru započeo kasnije. Dirk Nowitzki se košarci posvetio tek u tinejdžerskim godinama. Zajednička stvar svim tim pričama nije rana specijalizacija. Zajednička stvar je vrijeme. Vrijeme za igru. Vrijeme za raznolikost. Vrijeme za istraživanje.
Problem nastaje kada djeci to vrijeme pokušamo oduzeti. Kada im prebrzo nametnemo strukturu, očekivanja i ozbiljnost koju još ne mogu nositi. Kada svaki trening postane važan, svaki rezultat bitan, a svaki korak pod kontrolom. Tada sport prestaje biti prostor igre. I postaje prostor pritiska.
Stoga, roditelji, možda pravo pitanje nije treba li dijete dodatni trening. Nego jesmo li tim treningom oduzeli vrijeme u kojem se dijete moglo igrati s vama i svojim vršnjacima.
Jedan savjet: ako želite dodatno pomoći djetetu, uključite ga u još jedan sport. Ili još bolje, igrajte se s njim. Livada, četiri kamena i utakmica za cijelu obitelj. To su uspomene koje djeca pamte. Ne dodatni trening.
Jer na kraju, problem nije u tome hoće li se talent razviti. Talent se ne može sakriti. Ali se vrlo lako može ugušiti. I to ne nedostatkom treninga, nego nedostatkom igre.