Danas je preminuo legendarni hrvatski glazbenik Arsen Dedić. Umro je u KBC Zagreb.
Arsen Dedić rodio se 28. srpnja 1938. u Šibeniku kao drugo dijete Jovana i Veronike rođ. Mišković. Dedić se rodio u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka (nadimkom Ljerka) bila nepismena, iznimno pobožna domaćica, koju je on kasnije opismenio.
Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsen. Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, a bio je i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi svirao više instrumenata. U limenu glazbu otac Jovan uvodi od malena Arsenovog brata Milutina, a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu. S glazbom Arsen svira prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tijekom sprovoda.
Dio djetinjstva Arsen je proveo u majčinim rodnim Rupama, dok je kao dijete odrastao u šibenskoj težačkoj četvrti, u Ulici Nikole Tesle u kojoj su neko vrijeme živjeli i Vice Vukov i Mišo Kovač. Dedić je intenzivno prijateljevao s Vukovom. Kao petnaestogodišnjak svirao je u kazališnom orkestru. Šibenik je sredinom pedesetih imao i operetu te se Arsen sve više zanima za glazbu. Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa. Arsen je pohađao šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika, te usporedno i srednju glazbenu školu. Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.
Nakon mature, 1957. odlazi u Zagreb k ujaku. Usporedno s prve dvije godine prava ponovno pohađa i završava zadnja dva razreda srednje glazbene škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati i pjesme. Njegov cimer, Mario Bogliuni, svirao je glasovir te je već imao svoj orkestar s kojim je nastupao na plesnjacima na Ribnjaku. Tako je angažirao i Arsena kao vokalista. Pjevao je Domenica Modugna, The Platterse, Paula Anku i ostale tada popularne izvođače.
Tijekom studija prava počinje pjevati i u akademskom zboru 'Ivan Goran Kovačić'. Sklonost glazbi naposljetku je ipak prevagnula te nakon položene tri godine prava prekida studij 1959. Iste godine upisuje se na Muzičku akademiju.
Godine 1963. na zagrebačkom festivalu pojavljuju se kao vokalni solisti Dedić i Zvonko Špišić, čime se postupno rađa novi pravac hrvatske zabavne glazbe - šansona. Izvodi skladbe 'Milioner', 'Jesenji dažd' te 'Bolero noći'. Uskoro ga pozivaju na Beogradsko proljeće te splitske 'Melodije Jadrana '63.', gdje se upoznaje sa Zdenkom Runjićem i izvodi njegovog Čovjeka od soli te svoju prvu cjelovitu, autorsku skladbu, 'Onaj dan', za koju biva nagrađen. Nakon toga sklada i 'Večer sa Ksenijom' na nagovor Boška Petrovića, za flautu i Zagrebački jazz kvartet. Nakon 1963. počinje pisati pjesme bez pseudonima (Vratija se Šime, Maškare, Vino i gitare i dr.)
U veljači 1964. diplomira flautu na Muzičkoj akademiji, a u travnju odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Tijekom boravka u Gospiću upoznaje Radu Šerbedžiju, tada mladog glumca amatera, te razrađuje neke skladbe. Odlazi na turneju s vojnim sastavima po zemljama istočnog bloka i SSSR-u. Još uvijek kao ročnik, u vojnoj odori 1964. na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci u Otočcu, Kuću pored mora.
Skladba je jedva ušla na splitski festival, budući da je bila odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, bio je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija i automatski prepoznat i potvrđen kao kantautor i šansonijer, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe. Iste godine u sklopu Zagrebačkog festivala okuplja se skupina od desetak skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64 s ciljem promidžbe šansone.
Slijedom toga Dedić piše i sklada Moderato cantabile, koju prvi put izvodi izvan konkurencije na Zagrebfestu iste godine, u sklopu koncerta Studija 64, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put te ga svrstava među utemeljitelje Zagrebačke škole šansone. Preko noći je postao zvijezda, lik s javne scene. Iste godine piše i skladbe Čovjek kao ja i Želim zadržati ljeto. Jugoton mu objavljuje prve singl ploče. Početkom 1965. razvodi se od supruge nakon tri i pol godine braka. Na Zagrebfestu sudjeluje s pjesmom Čovjek kao ja te na TV Zagreb upoznaje Sergija Endriga, s kojim započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju. Raskida suradnju s televizijom kako bi imao više slobode i perspektive te konačno postaje slobodni umjetnik i izvođač.
Godine 1969. objavljuje svoj prvi studijski album Čovjek kao ja, koji osvaja naslov zlatne ploče i prodaje se u 60.000 primjeraka. Na festivalima izvodi svoje nove skladbe, Ono sve što znaš o meni, Vraćam se, Prazna obećanja, Sve bilo je muzika, Ne plači, Djevojka za jedan dan. Na splitskom festivalu 1969. u alternaciji s talijanskim kanconijerom Ginom Paolijem izvodi svoju skladbu 'Vraćam se', za koju dobiva prvu nagradu žirija. No, publika je prilikom proglašenja pogrešno mislila da je riječ o proglašenju apsolutnog pobjednika, te je prosvjedovala i zviždala, što je Dedića udaljilo s tog festivala na neko vrijeme. Uskoro počinje surađivati s Dragom Mlinarcem i njegovom rock-skupinom 'Grupa 220'.
Izlazak njegove zbirke pjesama 'Brod u boci' 1971. u biblioteci Griot, u nakladi Croatia concerta Zvonimira Goloba, bio je šok i novo iznenađenje za publiku i kritiku. Knjiga se ukupno prodala u osam izdanja i više od 80.000 primjeraka. Objavljena na Golobov nagovor, zbirku je Golob popratio komentarom da je 'zahvaljujući Arsenu zabavna glazba primila velik broj novih slušatelja iz redova intelektualaca'.
Tijekom osamdesetih Dedić objavljuje čak 14 studijskih albuma. Uslijedio je album Pjevam pjesnike, na kojem je Arsen između ostalih uglazbio Krležu, Kaštelana, Ujevića i Kovačića. Na 'Naručenim pjesmama' (1980.) sabrao je skladbe koje je napisao drugima, poput 'Sve je to od lošeg vina' do 'Pamtim samo sretne dane'. Iste godine objavljuje i prvi studijski album sa suprugom Gabi Novak, Arsen & Gabi, uokviren završnom pjesmom 'Stara moja, stari moj'.
U rujnu 1991. zajedno s Gabi Novak pridružio se Hrvatskom Band Aidu na snimanju domoljubne pjesme 'Moja domovina', u kojoj u pripjevu pjeva stih 'ima oči boje mora'. Iako nepotpisan, suautor je dijela teksta za Moju domovinu. Na tekst Krste Jurasa sklada pjesmu Vice Vukova 'Kad raziđe se dim' o padu Vukovara. Ratne 1993. objavljuje album Tihi obrt u kojem se dotiče ratnih zbivanja i napada na njegov rodni Šibenik, u kojem mu je tada još živjela majka. Među poznatije skladbe s albuma ubrajaju se Mozartova godina 1991, Majka hrabrost i Završit ću kao Howard Hughes...
Dobitnik je velikog broja nagrada na području popularne i primijenjene glazbe te književnosti. Još na početku karijere dobio je priznanja 'Mlado pokoljenje' te 'Zlatno sidro' za glazbeni opus vezan za more. Uz ostale nagrade treba istaknuti Vjesnikovu Nagradu Slavenski (1978.), nagradu 'Ivo Tijardović' splitskog HNK (1979.), nagradu Premio Tenco u San Remu za autorsku šansonu (1982.), te Prix Jacques Brel (1979.) Godine 1991. dobio je i priznanje Premio Recanati kao istaknuti europski šansonjer-autor. Dediću je 2003. dodijeljena nagrada 'Goranov vijenac' za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti. Nagradom 'Kiklop' za pjesničku zbirke godine nagrađen je 2009. i 2013.
Dva puta je dobio Zlatnu arenu za svoju filmsku glazbu (filmovi Donator 1989. te Pont Neuf 1997.), a povodom pedesete godišnjice njegove šansone 'Moderato cantabile' inspirirane istoimenim filmom, za svoj rad na filmu i pjesnički rad nadahnut filmom dobio je Nagradu '50 godina' na 17. Motovun Film Festivalu 2014. Godine 2007. dobitnik je i nagrade 'Vladimir Nazor' u kategoriji scenske glazbe, za životno djelo. Trostruki je dobitnik nagrade za scensku glazbu na Danima satire, priznanja 'Marul' za scensku glazbu na Marulićevim danima te priznanja 'Zlatni Histrion' (1995.). Dobitnik je i Nagrade "Velika zlatna plaketa" UBIUDR Podravke za cjelokupni rad, a poglavito za suradnju sa Zvonimirom Golobom, koja se dodjeljuje na poticaj Mladena Pavkovića.
Dobitnik je čak osam diskografskih nagrada 'Porin' - 1994. za najbolju produkciju (zajedno sa Stipicom Kalogjerom za album Tihi obrt), 1996. za najbolji album folklorne glazbe Ko ovo more platit, 1998. za najbolji album zabavne glazbe (sa S. Kalogjerom za album Ministarstvo straha), 1999. za životno djelo, 2000. za najbolji kompilacijski album Herbar te 2005. triput - za najbolji album pop i zabavne glazbe te za album godine (Na zlu putu) te kao koautor za pjesmu godine Nostalgična (u izvedbi TBF-a).
