Od američkih cesta za volanom kamiona do pozornice sa Zoranom Ukićem i Jadranom Vuškovićem život Deana Dvornika odvija se između Hrvatske i SAD-a, a glazba ostaje poveznica tih dvaju svjetova.
Iza njih je ljeto ispunjeno nastupima, a u posljednjih šest mjeseci objavili su i dvije pjesme, 'Štorija o brodu' i 'Imam kapu i noge dvi', koje će se naći na njihovu albumu. O zajedničkom stvaralaštvu, susretima s publikom i usklađivanju glazbe s poslom vozača kamiona razgovarali smo s Deanom.
- Nastavljamo dalje punom snagom. Moramo završiti još dvije pjesme da zaokružimo album. Jedna će uskoro izaći, zove se 'Prekrasna laž', a radili smo je kod Tomislava Mrduljaša. Kada se vratim iz Amerike, snimat ćemo i spot. Dobro smo se naradili ovog ljeta, posebno po ovim velikim vrućinama. Nije bilo lako. Tu sam pola godine i baš smo puno radili. Zadovoljan sam, koncerti su prošli odlično, snimili smo nove pjesme - govori.
Posljednje dvije pjesme donose nešto drukčiji zvuk i dvije različite priče koje je Dean prenio i kroz videospotove. Na njihovoj vizualnoj strani sve više radi sam, spajajući glazbu s interesom za videoprodukciju i nove tehnologije.
- Odavno koketiram sa spotovima. Naučio sam dosta o programima za obradu videa i AI alatima. To me zanima pa spajam ugodno s korisnim. Ne planiram od toga napraviti karijeru niti zarađivati. Mene to jednostavno zabavlja i u tome uživam - objašnjava.
'Štorija o brodu' prati priču o brodu koji nikada nije dobio priliku ispuniti svoju svrhu. Njegov je meštar preminuo prije nego što ga je uspio dovršiti, pa brod ostaje na kopnu i sanja pučinu kojom nikada nije zaplovio. 'Imam kapu i noge dvi' govori o snažnoj želji za povratkom kući.
- To je priča o snazi volje ljudi koji se žele vratiti kući, bilo da u drugim državama borave zbog posla ili se vraćaju zbog neke ženske osobe. Takvog čovjeka ništa ne može zaustaviti, ni snijeg ni kiša. Nije lako putovati i izbivati od doma, ali sve je napisano iz osobnog iskustva i iskustava hrvatskih iseljenika - kaže Dean, koji u toj priči prepoznaje i dio sebe.
- Da mi je imati teleporter - našalio se.
Želja za istraživanjem i kretanjem, čini se, prati ga od najranijih dana.
- Mama mi je pričala da sam se, kada sam imao dvije godine, u Komiži izgubio i nisu me mogli pronaći. Jednostavno sam krenuo. Očito mi je to urođeno - prisjeća se.
Od njegove 19. godine život mu je velikim dijelom vezan uz Ameriku. Godinama se vraća kući pa ponovno odlazi, no splitski Spinut ostaje mjesto na kojem je sve počelo. Priznaje da mu pri odlasku posebno teško pada rastanak sa psom.
- Kada odlazim, najviše mi nedostaje moj pas. On ima najmanje vremena, a vežeš se za njega kao za dijete. To mi bude posebno teško. Netko je statičan, ne voli ići u nepoznato i voli biti tamo gdje sve i svakoga zna. Moj otac, primjerice, nikada nije htio ići u Ameriku. To mu je bilo nepojmljivo. Kada je imao 20 godina, Hollywood ga je zvao na akademiju kada mu je film 'Deveti krug' bio nominiran za Oscara. Pa tko bi to odbio? Ali eto, on je bio takav - govori.
Glazba je u njegovoj obitelji prisutna generacijama, a obiteljska glazbena priča seže mnogo dalje od njega i brata Dina.
- Ljudi ne znaju da je moj pradjed Radačić bio prvi tenor koji je imao audiozapis u bivšoj državi. Dida Giovanni je bio saksofonist, a pradjed Kruno profesionalni saksofonist, a otac Boris je svirao i učio violinu i klavir. Svi smo mi vezani uz glazbu - ističe.
Obiteljsku glazbenu priču nastavlja i njegov sin Marvin, za kojeg Dean kaže da je naslijedio glazbene gene i pokazuje velik talent.
- On je naš odlikaš. Koliko petica dobije u jednom danu, brat, tata i ja nismo dobili cijeli život. Svira klavir, ide u glazbenu školu i sluša kvalitetnu glazbu. Vidjet ćemo hoće li imati i talent za autora, ali sigurno će biti školovaniji od nas. Otac uvijek želi da njegov sin bude bolji od njega - kaže s ponosom.
Između Amerike, Splita, novih pjesama i planova, najveće mu zadovoljstvo danas donose jednostavni, svakodnevni trenuci.
- Trenutačno uživam u malim stvarima. Prošao sam megalomanije i vidio da u tome nije sreća. Idem na svirke i probe s bendom, prošećem psa, sjedim u kafiću s prijateljima. Nahranim životinje u kvartu i eto. To čovjeka veseli. Male stvari koje su besplatne, a zapravo najviše vrijede - zaključuje.
Pogledajte videozapis.
