U splitskoj Staroj gradskoj vijećnici 27. kolovoza otvara se izložba koja donosi susret dvojice velikih slikara različitih generacija. Kroz djela Emanuela Vidovića i Zvonimira Mihanovića izložba 'SUB SPECIE LUCIS' donosi toplu ljudsku priču o susretu dvaju slikarskih svjetova koji su obilježili mediteranski identitet i Split.
Uz umjetnički dijalog, dvojicu slikara povezuje i jedna sasvim osobna priča. U razgovoru s Mihanovićem doznali smo da je kao dječak ulazio u Vidovićev atelijer i iz neposredne blizine promatrao velikog slikara dok stvara.
– Vidovića i mene povezuje jedna vrlo zanimljiva životna priča. Poslije Drugog svjetskog rata, kada je bila velika glad, stanovali smo nedaleko od Vidovića, a moja majka imala je veliko polje. Kao mnoge žene toga doba, dijelila je povrće ljudima. Kako se povezala s obitelji Vidović, to ne znam – priča nam Mihanović, koji pretpostavlja da se njegova majka sprijateljila s najstarijom sestrom u obitelji.
Jedan odlazak u kuću Vidovićevih posebno mu se urezao u sjećanje.
– Vrlo se dobro sjećam da mi je majka rekla: 'Ajde, odnesi ovo barba Vidoviću, blitve, krumpira, svega od povrća'. Sjećam se da sam došao u kuću, predao to i vidio Vidovića kako slika u svome atelijeru. I onda sam se našao pokraj njega. Dao mi je stolicu i rekao: 'Evo, sjedi ovdje'. I ja sam, iako sam bio dijete, već tada imao veliki afinitet prema slikanju – prisjeća se Mihanović.
Kaže kako je kao dječak neprestano crtao, a ljudi koji su gledali njegove radove govorili su mu da su izvan prosjeka uobičajenih dječjih crteža. Susret s Vidovićem zato je na njega ostavio snažan dojam.
– Sjećam se kako sam uzbuđeno gledao kako slika. Ne sjećam se što smo pričali, ali nešto mi je ostalo u sjećanju i vodi me kroz život. Vidović je moćan u svome impresionističkom nebu. Sjećam se da je taman počeo slikati od crvenog horizonta prema sivoj, plavoj, uljanim bojama. Toga se sjećam kao da je bilo jučer – ispričao nam je splitski umjetnik.
Iako Vidović i Mihanović imaju vrlo različite slikarske rukopise, njihovu umjetničku poveznicu prepoznao je autor izložbe Josip Belamarić. Zanimljivo, za osobnu priču koja ih povezuje nije znao kada je osmislio koncept izložbe.
– Za mene je čudesno da izlažemo u istom prostoru i tu zahvaljujem gospodinu Belamariću. Nije znao ovu priču, tek sam mu na kraju cijele organizacije ispričao našu osobnu povezanost. Ipak, smatram da imamo nešto zajedničko što je puno važnije od samog likovnog izražavanja, a to je motiv. Vidović je slikar Dalmacije iz Splita, a to sam i ja. To je jedna spojnica koja je iznimno važna – govori Mihanović.
Izložba za njega ima još jednu simboliku. U Staru gradsku vijećnicu vraća se nakon točno četiri desetljeća. Upravo je ondje 1986. godine održana njegova velika splitska izložba.
– Sjećam se kako je cijela Pjaca bila puna, pa je novinar Slobodne Dalmacije Božo Žigo napisao članak naslova 'Čudo na Pjaci', a kasnije i 'Red za ući u izložbu'. Očekivao sam da ću nakon nekog vremena ponovno napraviti tu izložbu. Uvijek sam, međutim, imao neku krivu pretpostavku da ću teško posuditi slike koje su prodane po svijetu, pa sam zaključio da je to logistički nemoguće – priča nam splitski slikar, jedan od međunarodno najpoznatijih hrvatskih predstavnika suvremenog realističkog slikarstva.
Ipak, zahvaljujući njegovom europskom tržištu i dobroj volji vlasnika, Mihanovićeve slike za ovu su izložbu uspješno prikupljene iz Beča, Milana i Pariza. Veliku susretljivost pokazali su i vlasnici Vidovićevih djela iz cijele Hrvatske, a neki su, kaže Mihanović, čak nudili dodatne slike za izložbu.
– Tako da cijela ova priča počinje s jako puno ljudske ljubavi i suradnje, što je također jedna od vrijednosti ovog lijepog programa. Lijep je osjećaj da narod cijeni umjetnost. Zato je i ovaj prostor idealan, jer tu postoji direktna komunikacija s narodom – ističe.
More, svjetlo, brodovi i mediteranski krajolik prisutni su u djelima obojice slikara. Upravo zato Mihanovića, nakon bogate međunarodne izlagačke karijere, posebno veseli ponovno izlagati u rodnom gradu.
– Ovdje je baza mojih motiva. Tu sam doživio djetinjstvo. Jedan francuski psiholog rekao je: 'Sve što se dogodi čovjeku, dogodi mu se za vrijeme njegova djetinjstva, negdje do 15. godine života. Kasnije mu je život onoliko kvalitetan, sretan i lijep koliko je uspio realizirati snove djetinjstva'. A ovo su moji snovi. Cijeli sam život proveo na Matejuški s ribarima, odlazio s njima na ribanje. Gotovo sva ljeta u djetinjstvu provodio sam u Komiži, spavao ispod prove. U biti, ovo što će građani vidjeti moja je priča djetinjstva koja se produžuje do konca života – zaključio je Mihanović, koji je međunarodnu karijeru ostvario osobito u SAD-u, gdje je izlagao u New Yorku, Chicagu, Palm Beachu i Beverly Hillsu. Važan trenutak u njegovoj karijeri bio je Grand Prix na pariškom Salon d'Automne 1978. godine.
Pitali smo ga i koliko se Dalmacija koju danas gleda promijenila u odnosu na onu koju pamti iz djetinjstva.
– Još je uvijek lijepa. Imamo lijepe gradiće i dosta mojih lijepih drvenih brodova. Najviše su nastradali u okolici Splita, ali još ih imate po otocima i manjim mjestima – kaže Mihanović, ističući kako bi bilo lijepo sačuvati i njegovati našu kulturnu i prirodnu baštinu.
Na koncu je svih pozvao na svečano otvorenje izložbe 'SUB SPECIE LUCIS' zakazano za četvrtak, 27. kolovoza, u 19 sati u Staroj gradskoj vijećnici, a izložba ostaje otvorena do 27. rujna 2026. godine.
Pogledajte videozapis, prvi smo zavirili u izložbeni prostor.
