Uoči 311. Sinjske alke, koja će se održati ove nedjelje, posjetili smo Sinj kako bismo provjerili je li sve spremno za najveći dan Cetinske krajine. Na alkarskom trkalištu posljednje pripreme privode se kraju, konji i alkari odavno su u punom pogonu, a na svom dobro poznatom mjestu dočekao nas je čovjek bez kojeg je Sinjsku alku danas teško i zamisliti Josip Runje, svima poznatiji kao barba Joko.
Povijesni rekord namještanja Alke od 1715. godine drži upravo on. Već 36 godina namješta alku kroz koju alkari u punom galopu jure prema pobjedi. Uz barba Joku već 12 godina radi njegov sin Mišo, koji je postao njegova desna ruka i nasljednik.
Za barba Joku Alka nikada nije bila samo viteško natjecanje.
- Gospa Sinjska, obitelj i Alka to je svetinja. To je život - kaže nam bez razmišljanja.
Njegov put započeo je još osamdesetih godina, kada je šest godina bio pomoćnik namještača Alke. Godine 1990. naslijedio je pokojnog Mirka Jagnića i od tada, već tri i pol desetljeća, upravo njegove ruke postavljaju alku prije svakog alkarskog naleta.
- Bio sam pomoćnik od 1984. do 1989. godine, a onda sam zamijenio pokojnog Mirka Jagnića. Od 1990. godine pa do danas sam namještač Alke - prisjeća se.
Ljubav prema Alki rodila se još dok je bio dječak.
- Kao mali trčao sam na Alku, baš kao što danas trče djeca po Sinju. Kod nas dijete čim malo odraste već razmišlja kako će jednog dana biti Alkar. Tako je to u Sinju - ispričao nam je, a na pitanje je li se nakon toliko godina zasitio ili umorio, odgovara kroz smijeh.
- Ma kakvi! Kad čovjek nešto voli, nema umora. Ovo stvarno moraš voljeti da bi toliko godina bio u Viteškom alkarskom društvu.
U Sinju se ovih dana osjeća posebno uzbuđenje. Grad, kaže, diše kao jedno.
- Ima puno ljudi, ulaznica više nema. Da je trkalište za sto tisuća ljudi, bilo bi sto tisuća ljudi.
Barba Joko poznat je i po svojim karakterističnim brkovima, ali oni nisu njegov zaštitni znak zbog izgleda.
- Samo ovako prođem prstima po brkovima i to je moj pozdrav prijateljima. Poslije me zovu i kažu: 'Joko, vidjeli smo pozdrav'.
Dok razgovaramo, na alkarskom trkalištu vlada radna atmosfera.
- Sve je spremno. Staza je odlična, alkari su spremni, konji također. Ali ljudi često ne vide koliko truda stoji iza svega. Alkari već u svibnju počinju probe na hipodromu u Sinjskom polju. Mjesecima treniraju, a tijekom cijele godine brinu o svojim konjima. Nije to samo sjesti na konja i odjahati Alku - kaže.
Pokazuje nam i alku koja će u nedjelju biti u središtu pozornosti.
- U sridu su tri punta, gore dva, dolje jedan. Alka je teška više od dva kilograma. Kad je Alkar promaši pri brzini od 50 ili 60 kilometara na sat, zna ga udariti ravno u čelo pa odmah poteče krv. Tolika je sila da znaju puknuti i štipaljke koje je drže.
Poseban ponos vidi se u njegovim očima kada govori o sinu Miši.
- Već je 12 godina uz mene. Sve zna. Mogu mu i oči zavezati, zna što treba napraviti. Naučio je i stvarno je dobar.
Na kraju razgovora pitamo ga može li zamisliti dan kada više neće stajati na svom mjestu uz alku.
- Ako Mišo bude htio, nema problema, preuzet će. Ali ja, kad bih otišao, čini mi se da bih umro za mjesec dana. Ja ovo strašno volim - zaključio je barba Joko i pozvao svih ovih dana u sinjski kraj.
