Ana Uršula Najev jedna je od onih umjetnica koje ne poznaju granice u umjetnosti, podjednako je uvjerljiva na filmskom platnu, televizijskom ekranu i pozornici. Publika će je na Gradini u Solinu doživjeti u posebnom izdanju, u ulozi koja spaja njezine dvije najveće ljubavi – glumu i glazbu, i to u okviru koncertnog projekta posvećenog neprežaljenoj Amy Winehouse. Riječ je o dugogodišnjem projektu koji je u svojevrsnoj pauzi čekao pravi trenutak da se ostvari u punom sjaju.
U razgovoru za Dalmatinski portal Ana Uršula otkriva kako je projekt nastao, što dijeli sa svojim ulogama, kako uspijeva uskladiti brojne profesionalne obaveze koje trenutno ispunjavaju njezin raspored te planove za budućnost, ali i ono najvažnije – zašto doći na Gradinu ove srijede, 22. srpnja, u 21 sat.
Kako je nastala ideja da baš Amy Winehouse posvetiš cijeli koncertni projekt?
– Amy mi je od djetinjstva bila fascinacija, inspiracija. Još se sjećam kad sam je prvi put čula, imala sam deset godina kad je izašao njen album 'Back to Black' i doma sam nešto pisala, domaći ili tako nešto. Bio je upaljen MTV i čula sam onu njenu improvizaciju na 'Blaaack' iz tog albuma, samo sam se digla sa stola te sam hipnotizirano gledala u taj ekran. Već tad me fasciniralo koliko zapravo Amy živi tu glazbu, koliko daje duše, kako nikad ništa nije otpjevala isto. Osim toga nekako me uvijek žalosti kako ti talentirani umjetnici često padaju u drugi plan, odnosno njihova umjetnost pada u drugi plan pored svih skandala i naslovnica koje ih okružuju.
Od svih pjesama iz repertoara, koja je emotivno najzahtjevnija za izvesti?
– U kontekstu ovog koncerta, to je zapravo pjesma koja uopće nije Amyna pjesma i to je bit. Ja ne radim pravi tribute koncert, nego zapravo radim priču o Amy kroz glazbu koju je ona stvarala i glazbu koja je nju stvorila. Moram priznati da mi je najemotivniji dio njena najdraža pjesma koja je ujedno svirala i na njenom sprovodu – a to je pjesma Carole King 'So Far Away', koja pjeva o jednoj dalekoj nedostižnoj ljubavi.
Da Amy sjedi u publici što misliš, koju bi pjesmu najviše komentirala, na koju bi najjače odreagirala?
– Ja se nadam da bi na svaku reagirala na način da bi rekla: 'Aj dobro je, all right mate, kao nije me pokušala imitirati. Bogu hvala, nema frizura, nema tetovaža, nema pokušaja imitiranja vokala.' Mislim da bi bila zadovoljna s mojom željom da samo prenesem dio njene duše i veličam njeno umjetničko stvaralaštvo, puno ispred svega onoga što ju je u prvim medijskim redovima proganjalo.
Osim pjesama, u priču si utkala i segmente o Amynom životu. Kako si birala koje priče i anegdote će ući u koncert?
– Nastojala sam se držati pravila da ne biram one priče za koje ljudi najviše znaju. Svi znaju te neke mrlje iz njene biografije i skandale, a ja mislim da je ona bila puno, puno više od toga. Naravno, pošto sam htjela izvesti što više pjesama, najteži dio mi je bio izbaciti neke dijelove jer sam ogroman fan. Međutim vjerujem da sam stvarno napravila presjek najljepših njenih pjesama i da sam u to ukomponirala one koje su nju oblikovale. Priče koje sam birala zapravo su one koje će pobliže opisati Amyinu dušu, zašto je nešto napisano i koje će zapravo veličati njen nevjerojatan talent i poznavanje glazbe, to stvaralaštvo koje je u tako malo godina tako mlada ostavila iza sebe. Zaista je posebna jer je bila djevojka koja je s 19 godina zvučala kao crnkinja od 50 s proživljenih 300 života. Zato u prvom planu mora biti njeno stvaralaštvo i ljubav prema glazbi, a ne skandali koji su je obilježili.
Projekt traje već nekoliko godina. Zašto Gradina, zašto baš ovo ljeto?
– Pa da, ja sam ovo počela 2020., i to je nažalost prekinuto zbog pandemije. U međuvremenu dogodili su se život, serija, preseljenje itd. Naprosto čitajući Quincy Jones i Arika Rubina, negdje sam prisvojila jednu divnu premisu – a to je da samo djelo izabere trenutak. Tako sam se i ja u zimu jedno jutro probudila i samo sam osjetila: 'To je to, sad moram raditi Amy.' Baš sam osjetila neku potrebu i poziv da sad to obnovim. A zašto Gradina? Zato što mislim da je za ovakav koncert i ovakav koncept potreban prostor koji sam po sebi nosi neko vrijeme, neku emociju, neku povijest, što Gradina upravo i je.
Solin ovo ljeto naglasak stavlja na tribute koncerte, ali tri potpuno različita svijeta; Elvis, Gabi Novak, Amy. Zašto su baš tributi ovoga ljeta hit na festivalima?
– Čini mi se da su ljudi pomalo željni vremena koja su prošla, koja su sa sobom nosila nešto što se danas više ne može ponoviti, no ne mislim da je to samo stvar nostalgije. Mislim da bi zapravo pravi tribute trebao na jedan autentičan način prenijeti duh vremena i duh umjetnika koji je tematizira. Između ostalog, ovaj tip koncerta pogoduje i mlađim generacijama koje bar na trenutak mogu osjetiti kako je to bilo nekad. Naravno, nikad to neće moći biti u punom sjaju, ali na to možemo gledati kao jedan svojevrsni vremeplov.
Ovog ljeta si istovremeno Luce iz 'Kumova', žena bez stava u 'Solo u dvoje' i Amy Winehouse na pozornici. Kad stigneš biti Ana Uršula? Koje sličnosti dijeliš sa svojim ulogama?
– Ja imam zapravo sreću da u svakom licu koje igram i u svakom koncertu pronađem i dam dio sebe. Za biti Ana Uršula sto postotno imam jako, jako malo vremena zbog čega i koristim sve svoje obaveze i poslove da izrazim sebe privatno. Ipak, u svakoj toj ulozi ima malo mene. Kad bih uspoređivala, mene i Lucu, u njoj se možda najviše prepoznajem u toj jednostavnosti, borbenosti, empatičnosti. Valerija iz 'Solo u dvoje' dijeli sa mnom kaotičnu kreativnost, a što se Amy tiče, recimo da je naša dodirna točka upravo odnos prema glazbi i način na koji doživljavamo glazbu. Iz svake uloge nastojim nešto naučiti i u svaku prenijeti dio svoje intime.
Pomiješaju li ti se ikada ti svjetovi u glavi?
– Ha, ha, da ponekad, i to uglavnom na aerodromima i na autoputu. Šalu na stranu, ali ne miješaju mi se u toj mjeri, dapače, nakon svih snimanja i proba zadnjih mjeseci jedva bih čekala doći kući i do zadnjeg detalja razrađivati te likove, posebno Amy. To je moj lijek, a svaki lik, uloga koju gradim djeluje terapeutski na mene i iz svake učim nešto o sebi i u njoj pronalazim nove dijelove sebe. Uvijek tvrdim da čovjek u sebi posjeduje sve moguće karakterne crte, a samo je pitanje kojeg ćeš vuka hraniti, što ćeš zalijevati i na kraju ispoljavati.
Već je evo skoro peta godina snimanja 'Kumova'. Je li ti uloga Luce malo dosadila ili je još uvijek zanimljiva za izvoditi?
– Najesen krećemo emitirati osmu sezonu, što je meni potpuno apstraktno i suludo i još nisam svjesna da se to događa. Zanimljivo je da se, kako se Luce s godinama mijenja, tako i ja mijenjam. Koliko god to ludo zvučalo, imam osjećaj da živim paralelne živote, a i jedna od druge smo puno naučile kroz ovih par godina. Naravno, ne može u svakoj sezoni svaki lik biti jednako zastupljen i zanimljiv jer nas je jako puno. Bilo je perioda kad mi je bilo monotono, ali moram reći da su mi ova zadnja sezona i ovaj drugi dio koji će se tek emitirati najesen do sad bili možda najuzbudljiviji, najraznolikiji i nešto što bi gledatelj zadnje očekivao od Luce. Tako da mi se baš vratio taj početnički žar i polet.
S Petrom Kraljev igraš u 'Solo u dvoje', 'Ruletu', obje ste i u 'Kumovima'. Kako izgleda raditi s nekim tko ti je kolegica na više projekata odjednom?
– To je uvijek zabavno; ako zamislite dvije temperamentne Splićanke koje stalno rade skupa, znat ćete o čemu govorim. Petra i ja već godinama praktički živimo skupa, snimamo skupa 'Kumove', tu je već i druga predstava na kojoj radimo zajedno. Mi smo zapravo potpuno različite, ali opet veže nas toliko toga zajedničkog, imamo puno sličnosti. To i je zapravo najbitnije – da s nekim možeš biti opušten i smijati se. Uvijek kažem da nije bitno što radim, nego s kim radim, a naš je odnos takav da je ponekad dovoljan samo pogled i odmah znamo što mislimo. Ne moramo puno toga objašnjavati jedna drugoj i zato stvarno jako lijepo funkcioniramo i na pozornici, ispred kamera, ali i iza njih.
Planiraš li glazbu razvijati kao ravnopravnu karijeru uz glumu ili je za sada primarno strastveni projekt?
– Apsolutno namjeravam razvijati glazbenu karijeru. Glazba je tu bila prije glume, to je moja prva ljubav. U glumu sam se dala kad sam upisala Akademiju i tome sam se posvetila u tom nekom obrazovnom smislu jer je to moja struka, ali glazba je bila i ostala moja velika strast i ljubav. Nekad je u prvom planu, nekad u drugom, nekad u trećem, ovisno o okolnostima i situaciji života. Sad već mogu podijeliti da duže vrijeme skupljam materijal za vlastite autorske pjesme i da nekako, kako vrijeme odmiče, sve mi glasnije glazba kuca na vrata moga srca. Nadam se da ću kroz godinu, dvije dana izdati svoj autorski album, ali mimo toga naravno da planiram dalje raditi Amy. Amy sigurno čeka jako dug i svijetao put uz koncerte koje ću održavati s mojim Black Coffee bendom.
Gdje nalaziš inspiraciju za autorske pjesme?
– Posvuda nalazim inspiraciju, ali najviše u sebi u sitnim noćnim satima, kad sve utihne, onda kad izmijenim sve maske tijekom dana – ne samo ove koje su dio posla u smislu kazališta, nego i one svakodnevne koje svi nosimo. Svi mi nosimo jednu masku kad smo s obitelji, drugu na razgovoru sa šefom, treću na blagajni... I kad sve to na kraju padne i kad ostanem sama sa sobom, kad misli postanu glasnije od tišine, tad zapravo izlaze neki najranjiviji dijelovi mene, no ne nužno. Inspiraciju često pronalazim i u prirodi i u ljudima oko sebe i u nekoj situaciji koja može trajati dvije sekunde, ali to mene za nešto inspirira. Zadnjih godina naučilaa, puno primjećivati i opažati događaje te neke negativne emocije predočiti u nešto kreativno i lijepo.
Što bi poručila mladim glumcima i glumicama te ostalim umjetnicima koji se boje 'skakanja' između umjetničkih disciplina?
– Poručila bih im da ne dozvole da ih itko uvjeri da se moraju svrstavati u neke ladice. Umjetnost je jedna prekrasna, fluidna disciplina koja se mora pretapati iz oblika u oblik. Može biti samo plus djelovati iz više medija, naravno ako ljudi osjećaju tu potrebu. Osobno puno toga što sam naučila u glumi primjenjujem na glazbu i obratno. Nikad ne treba razdvajati te discipline ili se osjećati obveznim odlučiti samo za jedno, dapače, držim da, što čovjek više širi neke svoje horizonte i palete vještina, može napraviti i dati više.
Također, smatram da je jako bitno preispitati motive zašto nešto radimo i da uvijek trebamo ići u nešto iz pozicije ljubavi i unutarnjih poziva, neke osobne strasti i želje, a ne iz nekih krivih motiva. Nemojte ići u glumu jer želite isključivo biti slavni ili ići na evente. To onda stvarno nema smisla, nego naprosto koliko god to zvučalo otrcano, slušajte svoje srce i djelujte iz pozicije ljubavi i radosti.
Jedna rečenica, zašto ljudi trebaju doći na Gradinu 22. srpnja ?
– Ako želite upoznati dušu jedne doista vrsne umjetnice kroz glazbu koja je nju stvarala i kroz glazbu koju je ona sama stvarala, i to uz pratnju 10 fantastičnih glazbenika, ne propustite Gradinu u ovu srijedu u 21 sat.
Ako želite poslušati kako Ana Uršula pjeva Amy i saznati još zanimljivosti, pogledajte video u prilogu.
