Nasilje među djecom i mladima posljednjih godina sve češće izlazi iz školskih hodnika, igrališta i društvenih mreža i postaje tema koja ozbiljno uznemirava cijelo društvo. Pitanje je koje se pritom često postavlja zašto su mladi danas sve nasilniji, no, smatraju stručnjaci, možda bismo ga trebali postaviti drugačije.
Koliko nasilja djeca zapravo gledaju oko sebe svakoga dana - u obitelji, prometu, školi, na društvenim mrežama, u javnom prostoru i političkom diskursu? I koliko smo spremni priznati da djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo, nego prije svega iz onoga što vide?
Istaknuti splitski socijalni pedagog i docent Toni Maglica u novoj epizodi podcasta 'Rastući s djecom' upozorio je upravo na tu dimenziju problema. Njegov je odgovor na pitanje zašto su mladi nasilni vrlo izravan - zato što je društvo nasilno i zato što ste nasilni vi i ja, profesor, mediji i političar.
Nasilje smo počeli doživljavati kao nešto normalno
Problem nije, naveo je, samo u velikim i dramatičnim slučajevima nasilja. Problem počinje puno ranije, onda kada svakodnevno vrijeđanje, agresivna komunikacija, ponižavanje i nedostatak poštovanja prestanemo prepoznavati kao nasilje.
Maglica smatra da smo nasilje kao društvo u velikoj mjeri normalizirali. Primjeri su posvuda: način na koji ljudi reagiraju u prometu, način na koji se odrasli obraćaju jedni drugima, komunikacija roditelja s nastavnicima, ali i javni govor političara.
'Nema bazične kulture u komunikaciji. Nema ljudskog ophođenja, nema empatije', upozorio je Maglica, ističući da upravo odrasli trebaju biti model ponašanja djeci.
Apsurdno je, pojasnio je, da dijete kojem svakodnevno govorimo da treba biti pristojno, tolerantno i empatično istodobno gleda odrasle koji viču, vrijeđaju, ponižavaju druge ili agresivno reagiraju kada nešto nije po njihovom. Poruka koju tada prima nije ono što mu govorimo, nego ono što mu pokazujemo.
Problem počinje puno prije nasilja u školi
Kada govorimo o nasilju među tinejdžerima, često gledamo samo završnu posljedicu: sukob, fizički napad, prijetnju, vršnjačko nasilje ili neki ozbiljan incident. No obrasci ponašanja, rekao je stručnjak, nastaju puno ranije.
Maglica je posebno naglasio važnost granica u ranom djetinjstvu. Djeca trebaju sigurnost, ali trebaju i jasne granice.
'Pretjerano popuštanje i potpuno odsustvo granica mogu kasnije postati ozbiljan problem, posebno kada dijete koje nije naučilo prihvaćati frustraciju prvi put naiđe na granicu koju ne može pomaknuti. U takvim situacijama nije dovoljno pitati se što se dogodilo s adolescentom od 16 ili 17 godina. Potrebno je pitati i što se događalo godinama ranije i ako roditelji nisu znali odgajati, kako odgojno-obrazovni sustav nije ranije reagirao.
Mi smo pretvorili školu u neko mjesto u kojem se stječu znanja, u kojem je fokus na znanjima i ocjenama', kazao je Maglica, podsjećajući da je škola istodobno i odgojna ustanova.
Drugim riječima, škola nije samo mjesto na kojem dijete treba naučiti matematiku, fiziku ili gramatiku. To je i prostor u kojem treba učiti kako razgovarati, kako rješavati sukob, kako prihvatiti odgovornost i kako se odnositi prema drugima.
'Sustav je kriv' nije dovoljan odgovor
Kada se dogodi ozbiljan incident, odgovornost se često pokušava prebaciti s jedne institucije na drugu. Roditelji pitaju što je napravila škola. Škola pita što je napravila obitelj. Sustav postaje zgodna riječ iza koje se može sakriti odgovornost.
No Maglica je ukazao kako sustav nije apstraktna pojava. Iza njega stoje konkretni ljudi - roditelji, odgajatelji, nastavnici, razrednici, stručne službe i ravnatelji. Zato je, po njemu, pitanje odgovornosti puno šire od pitanja tko je kriv nakon što se nasilje već dogodilo. Pitanje je tko je sve imao priliku nešto primijetiti, reagirati, postaviti granicu ili potražiti pomoć prije nego što je problem eskalirao.
'Moje dijete to nikada ne bi napravilo'
Jedna od zamki u koju roditelji lako upadnu jest uvjerenje da svoje dijete poznaju dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću znati kako se ponaša kada nisu prisutni. 'Ne bi nikad', 'moje dijete nije takvo', 'on to sigurno nije napravio' - rečenice su koje roditeljima mogu dati osjećaj sigurnosti, ali istodobno mogu otežati suočavanje s problemom kada se on pojavi.
Maglica je upozorio da roditelji moraju biti uključeni u život svoje djece, ali ne tako da pokušavaju kontrolirati svaki njihov korak. Ključ je u odnosu, komunikaciji i tome da roditelj zna tko su djetetovi prijatelji, s kim se druži, gdje provodi vrijeme i što se događa u njegovu životu.
Napomenuo je, međutim, kako postoji velika razlika između uključenosti i kontrole.
'Dijete treba znati da roditelj prati što se događa, ali i da mu se može obratiti kada pogriješi, kada napravi nešto loše ili kada se nađe u problemu. Istodobno, dijete ima pravo na intimu a kada uključenost prijeđe granice kontrole do mjere manipulacije, to na mentalno zdravlje mladih ostavlja ozbiljne tragove', naznačio je.
Roditelji moraju biti spremni čuti i ono što ne žele čuti
Jedan od najtežih trenutaka za roditelja, naveo je, jest kada mu netko kaže nešto loše o njegovom djetetu - da je udarilo drugo dijete, da vrijeđa, da prijeti, da se ponaša agresivno, da je nekoga isključilo iz društva.
'Prva reakcija često je obrambena, ali upravo tada roditelj treba zastati', kazao je.
Pozvao je roditelje da budu zahvalni kada im netko kaže da je primijetio problematično ponašanje njihova djeteta, čak i kada je takvu informaciju teško čuti.
'Roditelj je prema vlastitom djetetu prirodno subjektivan, zbog čega su važne i perspektive nastavnika, trenera, prijatelja i drugih odraslih koji dijete susreću u različitim situacijama jer on ne može znati baš sve što se događa u školskom hodniku, na igralištu ili u grupnom chatu. A upravo zato treba slušati', rekao je.
Nasilje nije samo udarac
U svijetu u kojem djeca sve više vremena provode online, granica između fizičkog i digitalnog nasilja postaje sve manje jasna. Vrijeđanje, ponižavanje, isključivanje, dijeljenje tuđih fotografija, narušavanje privatnosti i različiti oblici pritiska mogu ostaviti ozbiljne posljedice i kada se ne dogodi nijedan fizički sukob. Zato je jedna od ključnih roditeljskih zadaća pratiti dijete, a ne samo vrijeme koje provodi na ekranu.
Maglica pritom ukazuje na važnost promjena u ponašanju. Povlačenje, promjene raspoloženja, problemi sa spavanjem, izbjegavanje kontakta očima ili druge nagle promjene mogu biti znak da se nešto događa i da je potrebno razgovarati s djetetom.
'Ne znači svaka promjena da je dijete žrtva nasilja, ali svaka značajna promjena može biti razlog da roditelj zastane i pita 'kako si'', poručio je.
Ako želimo manje nasilne djece, moramo početi od odraslih
Naglasio je kako je lakše govoriti o 'problematičnoj djeci', nego pogledati društvo koje ih okružuje.
'Lakše je tražiti strože kazne nego razgovarati o granicama, odgovornosti, empatiji i odnosima. Lakše je djetetu reći 'nemoj biti nasilan', nego vlastitim ponašanjem pokazati kako se neslaganje može riješiti bez vrijeđanja i ponižavanja. No djeca gledaju - roditelje, nastavnike, vršnjake, društvene mreže, televiziju, političare. Gledaju kako odrasli reagiraju kada su ljuti. I sve to postaje dio njihova razumijevanja svijeta. Djeca uče od nas. Oni zrcale nas i oni su ogledalo društva.
Ako želimo djecu koja znaju razgovarati, prvo moramo pokazati da znamo razgovarati. Ako želimo djecu koja poštuju druge, moramo pokazati poštovanje. Ako želimo djecu koja neće tolerirati nasilje, moramo prestati tolerirati nasilje oko sebe', zaključio je.
O ovoj temi, ali i o roditeljskoj uključenosti, granicama, rizičnim ponašanjima i brojnim drugim temama Toni Maglica detaljnije je govorio u novoj epizodi podcasta 'Rastući s djecom.' Može se pogledati u nastavku.
