ANALIZA PAŠKA BURNAĆA: Kako se od 63 drveta ne vidi šuma?

Vlada RH samouvjereno je predstavila paket od 63 mjere kako bi pomogla u savladavanju ekonomskih posljedica krize uzrokovane pandemijom koronavirusa. Broj mjera ne ohrabruje, jer ako znate što vam je činiti, ne trebaju vam čak 63 mjere da biste se izrazili. Stječe se dojam da je predsjednik Vlade naredio ministrima da svatko u svom resoru što hitnije nešto napravi, misleći pri tome da paket mora sadržavati veliki broj mjera ne bi li se ostavio dojam ozbiljnosti. Pa malo ministar poduzetništva, malo ministrica poljoprivrede, puno ministar financija i evo rezultata. Međutim, to neće biti ni približno dovoljno. Idemo vidjeti zašto.

Prema optimističnom scenariju, medicinski, tj. zdravstveni dio krize mogao bi potrajati još dva do tri mjeseca, međutim onaj ekonomski rastegnut će se na cijelu godinu. Ponavljam, to bi bio optimističan scenarij. Velika je vjerojatnost da nam predstoje najmanje dva uzastopna tromjesečja s padom gospodarske aktivnosti u odnosu na isto razdoblje prošle godine, što je u ekonomiji poznato kao recesija. A s time dolazi značajan porast proračunskog deficita i javnog duga, pad broja pravnih osoba i porast nezaposlenosti. Ukoliko se širenje virusa na zaustavi do lipnja, nije isključeno ni stanje depresije: dugotrajan pad BDP-a praćen padom cijena proizvoda i usluga. Za očekivati je da će ekonomske posljedice u mediteranskim zemljama, koje dominantno izvoze usluge (turizam), biti kudikamo veće od onih na sjeveru Europe, čija je struktura gospodarstva bitno drugačija. Od svih članica Europske unije, Hrvatska je zemlja sa najvećim udjelom turizma u BDP-u. Još jednom smo se uvjerili koliko je osjetljiv razvoj koji počiva na monokulturi turizma, o čemu smo više puta pisali i na ovom portalu. Dodatno, Italija i Njemačka koje su snažno pogođene virusom, naši su glavni trgovinski partneri. Stoga, nema puno razloga za optimizam.

Kako trenutno stoje stvari, turizam i sve popratne djelatnosti su do lipnja izgubljene. Stoga, jedno od pitanja na koje Vlada treba odgovoriti jest kako u situaciji zatvaranja granica osigurati kretanje roba. Naime, dobar dio onoga što proizvede Hrvatska izveze u inozemstvo. Napomenimo kako je izvozni sektor ujedno i najkonkurentniji dio hrvatskog gospodarstva, stoga problemi koji se u tom segmentu pojave dodatno vuku u recesiju. Ukoliko se osigura funkcioniranje izvoza, manja će biti potreba za kasnijom intervencijom države. Pri čemu fokus ne bi trebao biti na tome da se osigura plaća za sljedeći mjesec, nego da se motiviraju poduzetnici da što dulje zadrže radnike. 

Generalno se problem ekonomije u razdoblju koronavirusa može svesti na sljedeće: zdravstvene koristi od paralize gospodarstva, tj. od zatvaranja svega i svačega ćemo imati svi, ukoliko se zaustavi širenje virusa. Međutim, ekonomska šteta koja će pri tome nastati neće biti jednako distribuirana. Neke će pogoditi više, neke manje, a neke možda nikako. Suština Vladinih mjera trebala bi biti svedena na pomoć onima koji su podnijeli najveći dio štete. Ako ugostiteljima (i svima ostalima) zabranite rad na dva mjeseca, pa im kažete da će porez moći platiti kasnije, eventualno u ratama, niste im baš puno pomogli. Isplata (barem?) minimalne plaće iz proračuna za one zaposlene čiji se poslodavac nađe u problemima, puno je konkretnija mjera koju valja pozdraviti. Time je trošak zaposlenih djelomično preuzela država. Svakako će dobro doći i prolongiranje kreditnih obveza prema bankama. Međutim, što ćemo s onim poslodavcima koji u ukupnoj strukturi rashoda imaju veliki udio troškova hladnog pogona (najam prostora, režije…), a kojima bi se za koji mjesec, uz sve Vladine mjere, dugovi mogli toliko nagomilati da dovode u pitanje nastavak poslovanja?

U potrazi za odgovorom na to pitanje valja poslušati Glas poduzetnika koji traže sljedeće, citiram: 'Od Vlade zahtijevamo da se za tvrtke i obrte kojima je naložena obustava rada, a koji su direktno njome pogođeni, odnosno koji imaju znatan pad prihoda, omogući oslobađanje plaćanja poreza na dohodak, doprinosa i prireza, u trajanju 3+3 mjeseca, zatim oslobađanje naplate komunalnih naknada, najma gradskih prostora, javnih površina te ostalih nameta gradova i općina, u trajanju 3+3 mjeseca. Zahtijevamo i da se za takve tvrtke i obrte uvede i moratorij na otplatu kredita i leasinga bez naknada i kamata, u trajanju 12 mjeseci. Za sve poduzetnike i obrtnike pak zahtijevamo trajno omogućavanje plaćanje PDV-a po naplati, trajno ukidanje svih parafiskalnih nameta i obveznih članarina, trajno ukidanje plaćanja akontacije poreza na dobit, trajno ukidanje minimalne osnovice za doprinose, za direktore i članove društva te pojednostavljenje procesa i znatno snižavanje troška likvidacije tvrtke.' 

Navedeni prijedlozi (opravdano) zahtijevaju da se država odrekne (a ne odgodi plaćanje) dijela javnih prihoda što podrazumijeva povećanje proračunskog deficita ili smanjenje rashoda, a vjerojatnije oboje. Sreća je da u ovakvim okolnostima, nitko (EU) neće nadzirati kretanje proračunskog deficita i javnog duga, koji u novonastalim okolnostima padaju u drugi plan. Teško je pronaći privatnog poduzetnika koji, izravno ili neizravno, manje ili više, neće biti pogođen krizom. Pad BDP-a na godišnjoj razini mogao bi u RH iznositi 5 do 10%, što bitno mijenja stanje javnih financija, tj.  proračun za ovu godinu. Dobro je što se u ovom trenutku država može vrlo povoljno kratkoročno zadužiti kako bi sanirala nastalu štetu. Naime, bankarski sustav dobro je kapitaliziran i raspolaže viškom likvidnosti, što znači da je novac dostupan odmah i po niskoj cijeni. Osim toga, vrijeme je i za aktivniju ulogu Hrvatske narodne banke koja bi u ovoj situaciji mogla, izravno ili neizravno, sudjelovati u otkupu državnih obveznica i trezorskih zapisa čime bi se dodatno ojačala likvidnost sustava. Pri čemu je pretpostavka da HNB ima dovoljno deviznih pričuva kako bi ispunila svoju osnovnu zadaću i održala stabilan tečaj, što nije nerealno. Osim zaduživanja, nužno je redefinirati prioritete i preraspodijeliti rashodovnu stranu proračuna. Ono što se činilo važnim prije nekoliko tjedana ili mjeseci, sada je u drugom planu.

Koronavirus danas, kao i financijska kriza 2008. godine, bolno razotkrivaju sve fiskalne i strukturne probleme s kojima se hrvatska ekonomija suočava. Da smo u proteklih nekoliko godina kad smo imali kakav-takav gospodarski rast uspjeli ostvariti suficit u proračunu, sada bi nam situacija bila kudikamo lakša. Ovako će se opet ponoviti ista situacija kao i 2008., prema kojoj ćemo morati štedjeti u vrijeme krize. I tu dolazimo do onoga o čemu Vlada još uvijek sramežljivo govori: što učiniti s rashodima? S obzirom da gotovo 400.000 zaposlenih direktno i indirektno radi u (širem smislu) javnom sektoru, teško je rješavati ovu situaciju bez da se zadire i u njihova prava. Rezanje materijalnih rashoda dakako neće biti dovoljno, što neminovno vodi ka smanjenju plaća u ukupnom javnom sektoru (državna i javna služba, jedinice lokalne samouprave, javna i komunalna poduzeća), s izuzetkom zdravstvenog sustava i policije. Koliko i po kojim kriterijima pitanja su na koja neće biti lako odgovoriti. Očigledno je da će se morati odustati od nekih prava koja su dogovorena u prethodnoj godini (povećanje osnovice i koeficijenata). Vrlo je važno da pri korekciji materijalnih prava u javnom sektoru Vlada ne pretjera, jer bi to vodilo produbljivanju recesije jednom kad se zdravstveno stanje poboljša. Osim navedenog, još jednom se po tko zna koji put nameće pitanje parafiskalnih i inih nameta koje poduzetnici moraju plaćati pored poreza. Zašto ne iskoristiti ovu situaciju kako bi se i taj dio konačno sveo na minimum, ako već ne i u potpunosti ukinuo.

Puno je otvorenih pitanja, malo odgovora. Sada, više nego ikad prije, potrebno je da se uvjerimo u to čemu nam služi država! Prvi krug Vladinih mjera ne ulijeva sigurnost i povjerenje. Stoga, za konačnu ocjenu ostanimo doma i pričekajmo drugi krug.