BRIGADIR NIKOLA BOKŠIĆ O STVARANJU VOJSKE I GENIJALNOM SVETI LETICI 'Bilo je uzbuna, ali se Splićani ne pitaju kako to da nikada niti jedan avion nije nadletio Split?'
Splitsko-dalmatinska županija obilježava 25. godišnjicu oslobađanja Hrvatske Piše: Dalmatinski portal

BRIGADIR NIKOLA BOKŠIĆ O STVARANJU VOJSKE I GENIJALNOM SVETI LETICI 'Bilo je uzbuna, ali se Splićani ne pitaju kako to da nikada niti jedan avion nije nadletio Split?'

Kad sam tijekom noći vidio s kakvim entuzijazmom i voljom ti ljudi rade, a javili su se sami, shvatio sam da taj rat, koliko god bude trajao, moramo dobiti jer narod koji tako krene, s takvom mladosti i takvom voljom, nije moguće pobijediti...

Moderan rat nije samo rat sirove snage, nego i rat kojeg vode vrhunski stručnjaci uz primjenu najsuvremenijih tehničko-tehnoloških dostignuća, kaže Nikola Bokšić, brigadir u miru, nekadašnji pomoćnik admirala Svete Letice, koji je u ratno doba bio čelni čovjek protuzračne obrane Splita. Povodom 25. obljetnice Oluje s njim smo porazgovarali o ulozi HRM-a u obrani Hrvatske, a s nama je podijelio i neke zanimljive 'sličice' iz Domovinskog rata.

Kada je rat počeo imao je 45 godina, dovoljno znanja i životnog iskustva, a snaga i kondicija su mu bile na visini, ali ističe kako ga je oduševljavao Letica koji je u to vrijeme imao preko 70 godina. 

- Zadivio me njegov radni potencijal, snaga, energija. On je obilazio prvu crtu bojišnice, zavlačio se u skloništa i tako podizao moral vojnika. Znam kad smo u prosincu '91. išli u opkoljeni Dubrovnik po jakom nevremenu. Bili smo u gliseru, puhalo je jako jugo, more nas je bacalo. Oko Dubrovnika su patrolirali njihovi brodovi, nisi znao hoće li te jugo razbiti o hridi Šipana ili će te potopiti brodovi, ali on je sve to izdržao. Gledao sam ga i mislio: 'Što ga tjera? Koja je snaga u ovom 70-godišnjaku da sve to izdržava?' - prisjeća se Bokšić, koji je završio vojnu školu, a početak rata je dočekao u Makedoniji gdje je bio komandant jedne veće postrojbe, ujedno i garnizona.

Pratio je situaciju u Hrvatskoj i vrlo brzo mu je postalo jasno gdje to vodi te je počeo organizirati svoj prelazak u Hrvatsku vojsku koja u to vrijeme još nije ni postojala. 

- Bilo je jasno da Jugoslavija ne može opstati, da Hrvatska mora imati svoju oružanu silu i da se mora pripremati za rat. Devedesete sam došao na Novu godinu u Split, a moj poznanik Milan Kuzmanić bio je odgovoran za formiranje rezervnog sastava policije. Špegelj je bio pametan vojnik koji je znao da ne može stvarati paralelnu ili svoju vojsku jer bi ga JNA odmah razoružala, ali je po zakonu mogao razvijati rezervni sastav policije i on je to obilato radio. Kroz rezervni sastav policije praktično se počela stvarati Hrvatska vojska. Išao sam kod njega i rekao mu: 'Milane, meni je jasno čemu ovo vodi, ima li netko u Splitu tko razmišlja i radi na stvaranju Hrvatske vojske osim vas?' Rekao mi je da me može spojiti s gospodinom Ivom Jelićem i da mi može dogovoriti susret s njim. To je tada bilo dosta rizično jer da je to netko probio, zna se što me čeka - priča Bokšić.

Doznao je da je Jelić sa suprugom na dočeku Nove godine u jednom hotelu u Makarskoj, sjeli su u auto i krenuli na sastanak. 

- Tada sam upoznao Jelića koji mi se odmah svidio. Rekao sam mu da mi je jasno gdje to sve vodi i da Hrvatska mora raditi svoju vojsku te da kontaktira Špegelja i da mu kaže da želim da mi se omogući dolazak u Hrvatsku. Jelić je u svojoj knjizi i napisao taj detalj da sam se od nekoliko tisuća oficira i podoficira prvi javio i stavio na raspolaganje za stvaranje Hrvatske vojske. Rekao mi je da još uvijek nemamo ni dužnosti ni vojske gdje bi imao posla, a interes nam je da u JNA zadržavamo što više naših ljudi jer ako brzo izađu, onda će oni još žešće krenuti prema nama. I tako sam ga stalno kontaktirao, on me stalno zadržavao i kada je došlo ljeto '91. od jedan put su se prekinule sve veze i nisam više mogao kontaktirati s njim. Tada tražim da me puste i da se legalno vratim - kaže i pojašnjava da kada bi u to vrijeme netko podnio zahtjev za otpust u Splitu, bio bi isti dan otpušten. 

Međutim, njemu se to nije dogodilo već je njegov zahtjev krenuo na daljnje razmatranje, a njemu je postalo jasno da mora bježati. Pomogli su mu prijatelji Makedonci i zadnjim letom kompanije Palair Makedonija odletio je za Mostar odakle se dalje prebacio do Splita. Došao je 20. rujna 1991. godine, na dan kada je avijacija tukla po aerodromu Resnik. 

- Javio sam se Letici koji mi je rekao da sam mu došao u pravom trenutku. Neprijatelj će, kazao je, vjerojatno preko aerodroma pokušati izvući dio najskupocjenije vojne opreme koja se nalazi u Divuljama. Potrebno je s ljudima koji su pozvani preko Radio Splita i koji su se javili kao dragovoljci te topovima koji se nalaze na TTTS-u oformiti postrojbu protuzračne obrane te do jutra organizirati obranu aerodroma - prisjeća se Bokšić koji je, priznaje, ipak na početku bio poprilično sumnjičav. 

- Pitao sam se kako će to izgledati? Javili su se dragovoljci, momci su došli, tko zna što znaju, ali kad sam tijekom noći vidio s kakvim entuzijazmom i voljom ti ljudi rade, a javili su se sami, shvatio sam da taj rat, koliko god bude trajao, moramo dobiti jer narod koji tako krene, s takvom mladosti i takvom voljom, nije moguće pobijediti. Tijekom noći smo stvorili postrojbu i nije bilo lako jer su neprijatelji topove onesposobili, povadili su dio vitalnih dijelova, a naši ljudi su to kombinirali, prebacivali dijelove s jednog na drugi, bila je to nevjerojatna snalažljivost. Došli smo na kotu Plano iznad aerodroma, taman je svitalo. Neprijatelji su iz Divulja tijekom noći minobacačima to stalno tukli. Kada smo došli gore sve je mirisalo na barut od granata. Bojao sam se da mi ljudi ne pobjegnu ili da netko ne pogine. Razmišljao sam: 'Ljudi moji, je li ovo ludost ili hrabrost ili jedno i drugo?' Naši su brzo postavili topove, a ovi iz Divulja ne pucaju. Računao sam da je važno da postavimo topove jer ako oni zapucaju po nama i mi ćemo po njima, pa što bude. Međutim, oni ništa. Njihov zapovjednik iz Divulja, umjesto da nas je jednim plotunom poklopio, zove načelnika Općine Kaštela i govori da mu nije drago što smo došli iznad njih i da ih okružujemo. Očito su se oni više bojali nas nego mi njih. To su jedni od prvih uspjeha mornarice - s ponosom govori Bokšić.

S tugom se sjeća i 24. rujna 1991. kada su neprijateljski rafali zaustavili život mladog Josipa Vranića, dragovoljca i pripadnika postrojbe protuzračne obrane. On je ujedno i prvi poginuli u HRM-u. 

Smatra se da HRM, kao dio hrvatskih oružanih snaga, funkcionira službeno od 12. rujna 1991. Tog datuma predsjednik Franjo Tuđman svojim ukazom imenuje admirala Svetu Leticu njenim zapovjednikom, a do tada su se sve pripreme odvijale spontano i na lokalnim razinama. Bokšić smatra da se u tom trenutku Hrvatskoj i Dalmaciji dogodila dobra stvar što je imala admirala Leticu koji je bio sposoban sve to objediniti.

- Letica je bio osoba koja je i stručno i politički potpuno odgovarala toj dužnosti. Politički, jer je znatno ranije došao u sukob s tadašnjom JNA čiji je bio pripadnik. Vidio je gdje vodi srpski nacionalizam i vrlo oštro se kroz medije okomio na politiku Miloševića i Srbije. Njemu su tada, što je mimo svih zakona, ukinuli mirovinu. Tako da je politički bio vrlo jasno opredijeljen, a stručno se zaista radilo o vrhunskom vojniku i stručnjaku. Letica je kao iskusan vojnik znao graditi mornaricu, znao je da nema šanse da se u tom trenutku suprotstavi onakvom brodovlju i oružanoj sili onakve vojske i jedino mu je preostalo graditi i stvarati snage koje će se neprijatelju uspješno suprotstaviti na kopnu i s kopna. Znao je da je jako važno imati efikasno obalno topništvo. Također je ubrzano razvijao postrojbe protuzračne obrane s kojima je branio grad i sve važne infrastrukturne i gospodarske objekte, poglavito energetski sustav. Stvaranjem i razvojem postrojbi pomorsko-kopnenih diverzanata te postrojbi za minska i protuminska djelovanja neprijatelj je bio u stalnom strahu i nesigurnosti. Postrojbama mornaričkog i mornaričko-desantnog pješaštva organizirao je protudesantnu obranu obale i svih otoka - priča Bokšić.

Kaže kako je po njegovom uvjerenju Split bio najbolje branjeni grad od avijacije u Hrvatskoj, a to je, smatra, razlog što je Split među rijetkim gradovima koje avijacija nikada nije napala. 

- Bilo je uzbuna, ali se Splićani ne pitaju kako to da nikada niti jedan avion nije nadletio Split? Zato što je Split imao izvanrednu protuzračnu obranu. Bile su topničke bitnice na Turskoj kuli, na Visokoj, na Bačvicama na samoj punti prema moru ima i danas betonski krug gdje je bio postavljen top, a raketni prijenosni sustav Strela-2M bili su na zgradi Koteksa i na zgradi Slobodne Dalmacije. Grad je bio izvanredno branjen i četnici su to znali jer su imali svoje ljude koji su im dojavljivali i avijacija se nikad nije usudila nadletjeti Split. Grad je obranjen sistemom odvraćanja, a to je najefikasniji način. Kada je netko moćan, jak i dobro organiziran, nitko ga neće napasti jer nitko ne voli velike gubitke, a posebno avijacija. To je velik i značajan uspjeh mornarice - ističe Bokšić.

Nakon dva mjeseca i tri dana od osnivanja mornarice došao je 15. studeni 1991., dan kada se dogodila pomorsko-kopnena bitka u Splitskom kanalu i kada je HRM potukla mornaricu JNA i izbacila je iz cijelog međuotočnog područja. 

- Objedinjenim vojnim djelovanjem topnici s Brača, Šolte i Kašjuna natjerali su jugoflotu da pobjegne kroz Brački kanal i da iduće noći uđe u Pelješki i Korčulanski kanal gdje su ih dočekali topnici s Pelješca i Korčule i gdje su ih do nogu dotukli. Te su noći izgubili veliki dio brodova, dosta ih je oštećeno, cijelu noć su se izvlačili do Visa i više nikad ni jednim brodom nisu ušli u naše more. Mornarica je time praktično izvršila svoju glavnu zadaću zbog koje postoji. Nažalost, teritorij kopna je još padao. Vukovar još nije pao, past će tek za tri dana… Već smo vidjeli što će se dogoditi s Vukovarom tako da se mi nismo mogli ni radovati ni slaviti jer smo svi bili okrenuti toj tragediji. Tako da je veličina te pobjede mornarice ostala u sjeni pada Vukovara. Međutim, strani tisak i strani vojni promatrači su tome posvetili veliku pozornost, bili su iznenađeni jer nisu mogli vjerovati da će mornarica u dva mjeseca skupiti toliku snagu da može potući cijelu flotu jugomornarice - kaže.

Nakon toga, hrvatska mornarica nije stajala skrštenih ruku. Dio obalnog topništva se priključuje postrojbama kopnene vojske na dubrovačkoj i drniškoj bojišnici. Isto je napravljeno i s dijelom postrojbi protuzračne obrane. Pomorske snage koje su otete i sačuvane u Šibeniku slobodno plove i izvršavaju prevoženja morem i druge vidove potpore snagama kopnene vojske. Tako će HRM vrlo aktivno sudjelovati u prvim akcijama oslobađanja dubrovačkog primorja kao i u akciji Maslenica. Postrojbe mornaričkog i mornaričko-desantnog pješaštva će sve do kraja rata, rame uz rame s gardijskim brigadama, izvršavati brojne zadaće na zadarskoj i dubrovačkoj bojišnici. 

- Detalj koji puno govori o HRM-u kao organiziranoj i civiliziranoj vojsci dogodio se također 15. studenog. Tada su brački protuavionci od četiri zrakoplova koji su ih napadali uspjeli dva spustiti u more. Helikopter se ubrzo pojavio u ulozi spašavanja pilota iz mora, a iako je bio u dometu naših topova, zapovjednik HRM-a nije dozvolio da se na ikog otvori vatra jer bi to bilo protivno Ženevskim konvencijama i pravilima rata - kaže Bokšić i naglašava kako govoreći o mornarici ne želi ni na koji način umanjiti značaj ostalih postrojbi koje su branile Hrvatsku jer da nije bilo tako, ne bismo se uspjeli obraniti. 

- To što smo napravili je zaista čudo! Goloruki se suprotstaviti jednoj takvoj oružanoj sili i na kraju pobijediti. Ali ključ svega je čovjek, ta volja i energija ljudi. Onaj tko to nije imao priliku vidjeti i osjetiti je osiromašen za jedno veliko iskustvo. Ja sam imao sreću da sam to doživio u više navrata - kaže on i navodi detalj kojim je bio oduševljen.

- Tadašnja država je vodila politiku koja nije bila ni u jednom ni u drugom bloku, blokovima se to nije sviđalo i ta se vojska pripremala da može voditi rat s jednim ili drugim blokom, pa je tako i koncipirala svoja skladišta municije. To su bila ogromna skladišta, enormne količine municije. Mi smo se sjetili da je to municija koju je i Hrvatska kupovala jer je najviše izdvajala. Zato smo odlučili osvajati ta skladišta i tako smo činili od Ploča dalje. Međutim, u Puli smo procijenili da bi osvajanje skladišta možda izazvalo još veće razaranje i jugovojska je tu enormnu količinu streljiva, da nama ne bi palo u ruke, danima bacala u more. Kada su otišli iz Pule, naši ljudi i mornarica su organizirali ribare s koćama koji su umjesto ribe kupili streljivo s dna mora. Kako je ta municija bila u moru i time oštećena, u Puli se stvorio jedan mali pogon za rekonstrukciju streljiva. Brigadir Herceg, Podgoranin, je sve te granate rastavio i sušio. To su bile komplicirane granate koje u sebi imaju satne mehanizme. Mobilizirao je žene koje su na tome radile i to se streljivo koristilo na cijelom ratištu - kaže.

Naglašava kako nema razloga da mornarica ne bude ponosna na svoj doprinos u obrani zemlje. 

- U to vrijeme nije raspolagala brodovima, ali se vrlo brzo prilagodila i svoju zadaću izvršila časno i pošteno. Nedavno je za načelnika Glavnog stožera OS HR imenovan 'mornar', Robert Hranj, a njegov izbor je na neki način i priznanje cijeloj mornarici. Međutim, malo ljudi zna da kada su se preko Radio Splita pozivali dragovoljci, da se on kao kapetan fregate javio i došao na aerodrom kao običan vojnik te s topom branio narod. Naravno da je nakon toga on išao dalje prema brodovima, nije ostao na aerodromu, ali važno je da se javio, da mu nije bilo teško. To govori o vrijednosti i veličini čovjeka, ali i o njegovoj skromnosti. Nije mu bilo teško javiti se i tako krenuti u svoj ratni put koji je počeo kao običan vojnik i to dragovoljac - opisuje Bokšić.

Iako kao mornarica nisu izravno sudjelovali u Oluji, obavili su značajan dio priprema. Bokšić se sjeća kako je prije Oluje u mornarici vladalo oduševljenje, iako im je, priznaje, ipak bilo žao što ne mogu izravno sudjelovati u akciji.

- Bili smo oduševljeni i s pobjedom. Sjećam se da smo bili u zapovjedništvu i čekali kad će prve informacije doći o tome dokle se došlo, kako ide realizacija plana, a vidjeli smo da je to sve išlo besprijekorno. Oduševljenje, uspjeh, svoju, radost i zadovoljstvo teško je opisati. Mi smo dio Hrvatske vojske koja privodi svoj posao kraju, idemo dalje u rast i razvoj zemlje. Ja bih volio da i dalje imamo taj entuzijazam kojeg sam doživio. Zašto on nestane? Zašto ga nemamo u gospodarstvu i svemu ostalom, teško je reći. Mi smo sposoban narod, ali zašto u nekim stvarima ne budemo kao što smo bili u tom trenutku, ne znam, jer bez obzira na to što smo brojem mali, mi smo veliki - zaključuje Bokšić.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(71575, "");
Pregledaj komentare