DALMATINSKO EVANĐELJE Vjetrovi u Dalmaciji: oštro, lebić, pulenat i meštral

Nakon juga, u istom hodu po istoj ruži, dolazi - oštro. Ono puše s čistog juga i, kao i ini vjetrovi, jezično i kulturološki derivira čitav grozd različitih riječi istoga postanja. Tako će oštar, oštral ili oštrijal - već prema tome u kojem smo zaklonu Dalmacije - biti sinonimi za južni vjetar, dok će u Salima na Dugom otoku raspoznavati i njegove slabije zapuhe s čak dva deminutiva, oštrac i oštrin, a ona suprotna, pogibeljnija nijansa južnjaka diljem jadranskog arhipelaga prepoznavat će se kao oštrijada ili oštralada. U Bolu na Braču čut će se izraz oštro-široko i odnosit će se na jugoistočni vjetar, a kod otoka Žirja lagani ljetni vjetar (što puše na refule) iz pravca juga i otoka Jabuke nazivaju serdenjak, jerbo se usmenom predajom među tamošnjim peškadurima prenijelo vjerovanje kako baš taj vjetrić k njima dovodi velike plove srdela i potencijalno obilat ulov. 

Sljedeća latica u vjetrovnici jest lebić iliti garbin. On puše iz smjera jugozapada i, prema svjedočansvu Šime Kulišića s otoka Iža, to je 'nenadani jaki vjetar na moru, bilo kog pravca, po narodnom kazivanju puhanje vjetra ispod oblaka'. Negdje će mu udjenuti i prišvarak: oštro-ponente (kad malo više naginje na zapad). Poprimi li njegovo strujanje zraka znatniju jačinu, umah će se tobožnji fragilni lebić preobraziti u agresivnu i razarajuću lebićadu iliti libećadu, te će - sukladno s leksičkim pobratimstvom - poprimiti i varijetet: garbinada. Garbin, s druge strane, iako je sijamsko-sinonimski blizanac lebiću, u uporabnoj se i praksi i kolektivnoj memoriji Dalmacije nametnuo i prometnuo u samosvojni fakt za koji mnogi misle kako je baštinsko-jezična navlastitost sama za se, a ne tek zamjena ilitiga istoznačnica za kurentniju i standardniju besjedu za, tamo neki obični, jugozapadnjak… No, po svojem tonu i zvuku općenito, garbin je kudikamo uporabniji i pjesničkiji od lebića, čemu možemo zahvaliti za njegov počešći iznalazak među stihovima i u poslovicama. Te gnomsko-sapijencijalne formule i jednadžbe držat će u svojim recima onu jednu od svih izrečenosti najslikovitiju: 'garbin juti do dna mora muti'. Je li ju čuo Marko Marulić od kojeg ribara prije pola milenija, ili ju je ikoji morski vuk nakon Marula pretočio u svoj neki idiolekt, nikad nećemo saznati. Ma, ništa nas ne priječi u 'Juditu' meštrovu proviriti, pa među obiljem njegovih dvostruko rimovanih dvanaesteraca i ovo proštiti:

Dimajući garbun jidrom paha, huhće

miša s morem salbun, on od straha drhće.

Iako se naoko pritajio u tuđe semantičko polje, garbun ovdje nije sinonimski uljez, ne ište oduzimanja značenja drvenom ugljenu, već hoće biti homonimskim subratom i ima podati značaja razvedenosti čakavske raznolikosti, te prstom uprijeti u jugozapadni vjetar, baš kao i oblik riječi gerbin ili grbin, na koje ćemo također naići ustrajemo li u potrazi za zaboravljenim, ili slabo znanim, dalmatinskim izrazima pri jezičnim pohvalama vjetrova. Pored uobičajene riječi garbinada, što se čuje uzduž i poprijeko naše istočnojadranske obale, Juraj Dulčić iz Brusja na Hvaru pribilježio je i leksem garbinjačina. Ovaj se jaki vjetar s jugozapada u Dalmaciji još naziva i pujiška bura, jer puše baš iz pravca pokrajine Puglije (Apulia), dolje s 'taka' čizme Apeninskog poluotoka. 

S čistog zapada puše vjetar pulenat. Ponegdje, ovaj će maskulinum dobiti i mocijsku opoziciju kao femininum: pulenta (a da nije pura!). On stvara neugodne i tobože nevidljive valove (kao za trajanja mrtvog mora), što putnicima na brodu ili trajektu, katamaranu ili vaporu učestalo stvara mučninu i sili ih na povraćanje. Je li se ovaj vjetar razvio do olujne force, Dalmatinac će ga prozvati pulentadom, a u Lumbardi na Korčuli sačuvat će sasvim poseban termin za tu (ne)vremensku situaciju - pulentera. No, je li pušika ispotiha, lagano, tada mu se diljem Jadrana tepa riječju pulentac. 

I zadnji među svima, tim vjetrovima, jest onaj ljeti najdobrodošliji, što nosi blago lahorno osvježenje kad pripeče sunce, a puše iz smjera sjeverozapada: maestral. Noću ga nema, baš kao i tijekom zime; međutim, ako zapuše zimi stvara velike nedaće na moru, pa se ribari tada običavaju potužiti: 'Maistro d'inverno, diavolo dall'inferno' ('Maestral zimi, vrag iz pakla'). Kao i kod svih inih vjetrova ni ovoga, pak, puk nije ostavio bez obilja nazivlja, a ovjekovječen je i u narodnoj pjesmi, jednoj od najljepših dalmatinskih klapskih pjesama što ju je onako srčano antologijski i nenadmašno pjevala klapa 'Ošjak' iz Vele Luke:

Maistrale moj prolitni hlade

Ti mi kaži moga draga trage.

Među mnogim izrazima za sjeverozapadnjak najkurentniji je - meštral. Kako ovo nije etimologijski rječnik neće biti ni preveć signatura toponimâ odakle koji termin dolazi, ali u korist leksičkoj razvedenosti donosim nekoliko varijeteta što se mogu poslati na različitim razglednicama s raštrkanih dalmatinskih lokusa: maistrao, maistrol, majištrol, maištral, majštral, majestral, majistral, meštroal… Naravno, različitost akcenatske situacije na kojem od slogova (kod homonima) udvostručuje ili utrostručuje broj mogućih dikcionarskih jedinica, a uzmemo li u obzir i duljine slogova, kvantitete, taj se broj još dodatno uvišestručuje. Zapuše li maestral iz pravca sjever-sjeverozapad, prišit će mu se naziv maištro-tramuntana: sa ili bez epentetskog 'j' u prvom dijelu polusloženice (majištro/majistro), odnosno varijetet tremuntana/tremuntona u drugom. Od svih vjetrova u Dalmaciji, maestral ima najviše nazivâ. Kad tome dodamo meštraladu i meštralun (jake zapuhe), pa meštralić i meštralin (tiša puhanja), te njihovu potencijalnu morfološko-prozodijsku raspršenost, lako je ustanoviti da samo ovaj vjetar u rječniku čakavskoga jezika derivira nekoliko desetaka zasebnih natuknica. Razbješnjeli maestral u Kućištu na Pelješcu lokalni živalj imenovat će kao revajana, a u Saliju na Dugom otoku isto će biti repenjada ili rapenjada.

Prolista li ikakav namjernik oficijelni rječnik standardnoga hrvatskoga (štokavskoga) jezika, neminovno će naići na dva jezičnom normom blagoslovljena izraza: smorac i zmorac. Da, fin je taj provedeni rječotvorbeni postupak, čak je on lingvistički i dovitljiv; ali, to ide u prilog, istom, sustavnoj amputaciji maritimizama iz takozvanog standardnog jezika, a kojim maritimizmima takozvani hrvatski jezik itekako presušuje, za razliku od konkretnog čakavskog što riječima iz prakse (su)života s morem i uza nj i obiluje ter preobiluje! Rečeni smorac alias zmorac jest 'vjetar s mora'; ma, suludo i uzaludno iskovani sinonimi za maestral to su, budući da u Dalmaciji s mora pušu i jugo/široko, i oštro, i lebić/garbin, i pulenat, i maestral, i tramontana…! Ovakvom normativnom definicijom učenjaka i umnika što se laboratorijski bave knjiškim jezičnim fiksiranjem, i fiksacijom – pa i standardizacijom – rečeni značajevi elementarno nište ono nešto što je Dalmaciji esencijalno: otočnost…! Samo eliminacijom otokâ i svega onoga što prirodno i kulturološki, baštinski i ontološki ide s tim rukom pod ruku, bilo je moguće 'standardizirati' da samo jedan vjetar puše - s mora!? (Antonim je zdolac, semantički također invalidno arbitriran, jerbo je opet puno vjetrova što pušu - iz doline!)

Nadalje, kad se geografski i reljefno promotri mapa Dalmacije, tada je posve logično da u uzmorska mjesta nikako 's mora' ne može puhati usve jedan jedincati vjetar (moguće je nekoliko njih, ovisno o otvoru i smjeru pružanja uvale među rtovima), te tako nailazimo na činjenično stanje ove vrste: u Maslinici na Šolti, Milni na Braču ili Veloj Luci na Korčuli 's mora' puše pulenat; u Komiži na Visu ili Hvaru na istoimenom škoju 's mora' pušu lebić i oštro; u Bolu i Sumartinu na Braču 's mora' puše jugo; u Velom Ižu na Ižu i Salima na Dugom otoku, baš kao i u Sutivanu, Supetru, Pučišćima i Povljima na Braču i Jelsi na Hvaru ili Korčuli i Lumbardi na Korčuli 's mora' puše bura… (Suprotno od ugradbe prozora na kućama, koji su najčešće bivali otvoreni naprama južnoj strani, naša otočka mjesta rjeđe su se gradila uza južne škojske obronke ili sprudove, već su se - ponajvećma s kontinentalnih predjela izgrađenih kao slava u visini, gdje su prvotno bila podignuta - spuštala na sjeverne otočke strane u pitoreskne potkovaste uvale otkuda su fišo gledali u kopno preko puta, tojest preko kanala.) Tako da, ustanoviti kako je maestral - ili samo maestral! - ustvari, vjetar s mora, smorac iliti zmorac jedini vjetar što puše 's mora', niti je točno, niti je ispravno, niti je moguće. 

A, u svakom govorenju o vjetrovima u Dalmaciji nemoguće je zaobići i morske valove. Ponašanje mora, pa samim time i života na njemu ili uza nj, većim dijelom uvjetovano je baš vjetrovima. Valove će izazvati i veći brod ili trajekt, što naročito osjećaju kupači na plaži ili ribari što iz kaića love udicom ili na panulu u konalu…

U južnijem dijelu Dalmacije val će se nazivati bota, dok će u onom sjevernijem mještani rabiti raritetniji termin reštija, a naići će se i na izraz biba. Riječ bota prvenstveno podrazumijeva udarac, no u maritimnoj terminologiji bit će to i 'udar mora', s tim da će se onaj prvi u nizu nazivati - prva bota. Drugi val u valjanju mora prepoznaje se kao sekandar, a treći, najjači i najveći jest trećak. Mnogogdje će prvak biti onaj prvi val, tj. prva bota. Pod pojmom vajavica uzmorski živalj računa valjanje broda na valovima uslijed čega može nastupiti vrtoglavica iliti 'morska bolest'. Osobito je to neugodno kad je takozvano mrtvo more ili morina, bez vjetra i za bonace, a kad brod valjaju podmorski valovi… Lagana uzmreškanost mora bit će moreta, za razliku od bibavice koja stvara probleme i nautičarima i ribarima. Zabijele li se valovi po svojim krestama, u Šepuranama na otoku Prviću kazat će se da se more biljaska.

Morska struja, kurenat ili kurentija, također je nevidljiva, ali osjetna, i na nju poglavito paze ribari kad bacaju mreže ili polažu parangale. Je li ova morska struja ponešto jača, zvat će se kurentada. Uslijed vjetra nastat će i neobična pojava znana kao šćigajica ili šćiga, a do nje dolazi kad se u nekoliko navrata more popne i izlije na rivu, pa se naglo opet povuče i prolije nazad u uvalu, ponovivši sve to skupa nekoliko puta, pri čemu je na trenutke moguće čak vidjeti i morsko dno u vali. Za razliku od ove pojave, što ne traje dugo, rebatajica je učestalo odbijanje morskih valova o rivu ili ponikve. Tuče li val u škrape i ponikve, na mjestima gdje su more i vjetar uspomoć pružanja litorala učinili usjekline, doći će do 'pjevanja mora' koje se zove rikavica ili ripavica, a u Sutivanu još i puhalo. Tada more grgoće iliti hripje, pa otuda iskovani i prijašnji apelativi, a od tog je efekta genijalni naš arhitekt Nikola Bašić stvorio svjetski atraktivne Morske orgulje u Zadru.

U veljači i ožujku more se često povlači, nastaje oseka, zgodna za lov na rakove i lupare ilitiga čuke na sikama. Na Braču ćemo čuti riječi osekal i sancavanje. Analogno potonjoj glagolskoj imenici, za pojavu plime Bračani će imati riječ obundavanje, odnosno oplima. A u prvićkim Šepurinama obilata plima s ovećim valovima ima ime morija.

Kad se vjetar stiša primorac će kazati da: 'pâ je vitar', a kad se iz smiraja zrak uznemiri uzmorac veli kako: 'diga se vitar'… Ljeti će dobro doći ikakav povjetarac, terin ilitiga pûh - pogotovo onda ako je došao sa sjevern(ij)ih strana, pa da rastjera omaru i sparinu, izmaglicu ilitiga fuškajicu, odnosno kalduru, čmadinu ili kalig, već prema tome kraj kojega otoka (ne) zapuhne…

Na koncu ove vjetrovite štorije o puhanju u Dalmaciji - pa i ako sam se najeo fažola! - svejedno neću 'pustiti vjetar', nego ću fino, i užurbano, 'dati petama vjetra' u neku novu avanturu, izazov, priču… već 'kako vitar puše'…