Doktor Kalilić opisao iskustva s beskućnicima na Turskoj kuli

Splitski umirovljeni liječnik dr. Joško Kalilić opisao je svoja iskustva s beskućnicima te naveo kako im se može pomoći.

'Problem beskućništva je prisutan u gotovo svim zemljama svijeta. Mnogo je razloga nastanku ovog socijalnog fenomena koji tišti svako društvo. Najčešći razlozi za socijalnu pojavu beskućništva su psihičke ili tjelesne bolesti, ovisnost o drogama, alkoholu, kocki, gubitak posla iz bilo kojeg razloga, nesporazumi u obitelji itd. Većinom se radi o muškim osobama (80 %) a manje o ženama (oko 20 %). Smatra se da u Splitu ima oko 80 beskućnika (u Centru za beskućnike ima oko 35 kreveta) te mnogi za svoje prenoćište koriste javna mjesta (klupe, kolnike uz zidove zgrada, zapuštene prostorije, ruševine, tramvaje, kolodvor, stare vagone, automobilske olupine) te brojne parkove (npr. Turska kula).

Neki podaci pokazuju da u Zagrebu ima oko 200 beskućnika a u cijeloj Hrvatskoj ih ima oko 2000 iako su ovi brojevi u stvarnosti vjerojatno i nešto veći jer ih je teško u potpunosti evidentirati. U glavnom gradu SAD-a Washingtonu smatra se da ima oko 5000 beskućnika dok u njegovim prihvatilištima ima oko 1100 kreveta za smještaj. Prema UN na svijetu ima oko 150 milijuna beskućnika (od toga broja 70 milijuna ih je u Indiji) što je 2 % svjetske populacije.

U smještaju beskućnika u Hrvatskoj najčešće sudjeluju Crveni križ i Caritas i razne udruge. Ukupno ima 13 prihvatilišta u Hrvatskoj; Split, Kaštela, Šibenik, Zadar, Rijeka, Pula, Karlovac, Zagreb, Varaždin i Osijek) s kapacitetom od oko 450 kreveta što očito nije dovoljno pa su mnogi beskućnici koji nemaju smještaj primorani noćiti na raznim javnim mjestima izloženi nepovoljnim vremenskim a time i zdravstvenim uvjetima.

Solidarnost s beskućnicima na svjetskoj razini izražava se za Svjetski dan beskućnika (10. listopada).

Nažalost, beskućnici predstavljaju veliki socijalni problem kako u svijetu tako i kod nas. Mislim da ni jedna država na svijetu pa tako ni Hrvatska nema detaljnije razrađeni plan kako pomoći i dugotrajno uspješno rješavati problem beskućnika. Pri tome treba dobro proučiti svaki slučaj beskućnika da bi im se moglo pomoći jer svaki je slučaj poseban i može biti vrlo složen.

Kao primjer iznijet ću moja osobna iskustva s nekoliko beskućnika kojima je prebivalište bila Turska kula. Kad sam prije 10 godina organizirao volonterske akcije sa zadatkom da se očisti i uredi Turska kula (Park mladeži) kao najveći i najljepši park u Splitu nakon Marjana u želji da postane prohodna, bezopasna i uporabiva za sve stanovnike Splita s naglaskom na djecu iz vrtića i osnovnih škola, nisam ni slutio da ću doživjeti nekoliko vrlo neobičnih i mogu reći vrlo tužnih trenutaka povezanih s beskućnicima kojima je Turska kula bila stalni dom.

Naime, prilikom čišćenja komunalnog i biootpada na sjeverozapadnoj strani Turske kule u jednom jedva vidljivom prostoru (2 × 2 m)  natkrivenim trošnim drvenim daskama, granjem i visokom travom osjetio sam neugodan miris i tom skrivenom skloništu naišao na mrtvog beskućnika (ležao je na desnom boku pokriven prljavom dekom) koji je prema medicinsko-patološkom izgledu bio mrtav vjerojatno nekoliko tjedana. Uz njegovo tijelo u tom malom prostoru bilo je više kutija raznih lijekova, konzervi hrane i limenki pive i praznih boca vina.

Iako sam kao liječnik vidio mnogo različitih i teških slučajeva umrlih osoba, ovaj slučaj je bio na poseban način mučan i tužan. Sličan osjećaj su doživjeli i članovi policije koji su odmah došli nakon mojeg poziva da preuzmu tijelo i nastave s daljnjom administrativnom procedurom za takve slučajeve. Naglašavam da nije bilo akcije detaljnog čišćenja parka nitko ne bi znao da je u tom, za javnost nevidljivom prostoru, umro beskućnik.

Drugi slučaj je bio vrlo zanimljiv ali istovremeno također na određeni način tužan. Čisteći Istočni dio Turske kule naišli smo od šikarja skrivenu malu drvenu kućicu napravljenu od starih trošnih dasaka veličine oko 2x 1 metar koja je sadržavala prljavi madrac, jastuk i nekoliko deka. Oko kućice uz mnoštvo suhog granja i visoke trave nalazila se veća količina raznog otpada, praznih mesnih konzervi i limenki od pive te kartonskih kutija od mlijeka, a više mačaka na koje smo naišli brzo su se razbježale videći nas kao nepoznata lica.

Uskoro je naišao beskućnik vraćajući se iz grada na svoje stalno prenoćište noseći plastične vrećice u kojima se nalazila hrana za mačke pa su ga one kod dolaska prepoznale i pojavile se usprkos našem prisustvu. Bilo je tu mlijeka, kruha i konzervi itd. Pozdravili smo ga i pitali gdje će noćas spavati i kad je rekao u ovoj maloj hladnoj drvenoj kućici ponudili smo mu smještaj u Centar za beskućnike u Splitu ali je on to odbio. Budući da je vremenska prognoza tih dana bila vrlo loša jer se predviđala iznimno niska noćna temperatura, čak do minus 7C, što je za Split neobično, pokušali smo ga svakako nagovoriti da se javi u Centar za beskućnike jer ako prenoći na ovako niskim temperaturama bez ikakvog grijanja sigurno ćemo ga sljedećeg jutra kod obilaska parka pronaći smrznutog i mrtvog. I voda u nekoliko kanti uz kućicu je bila već zamrznuta. Ponudili smo mu mobitel da osobno razgovora i dogovori s djelatnicima Centra da će ipak prenoćiti kod njih kao i za druge hladne dane pa je na kraju nakon mnogo nagovaranja s njihove i naše strane ipak pristao. U kratkom razgovoru s njim doznali smo da je u Split došao iz Dubrovnika gdje čak ima i neku staru kuću ali je u velikoj svađi s obitelji koju ne želi vidjeti pa je radije odlučio živjeti kao beskućnik nego biti blizu svoje obitelji. Nekako smo doznali za njihovo ime i telefonski broj te ih nazvali u Dubrovniku koji su znajući za veliku hladnoću u Splitu tih dana ponudili da se vrati kod njih u Dubrovnik ali on nije htio ni čuti za to. Nakon prespavane noći u Centru rečeno mi je da on po danu sakuplja prazne plastične boce da bi od njihove prodaje kupio hranu za svojih 10-ak mačaka koje budno prate i čekaju na njegov dolazak na Tursku kulu jer dobro znaju da s njim dolazi i hrana za njih.

Treći slučaj je bio beskućnik koji je spavao u maloj špilji ispod velike kamene gromade u središtu Turske kule ispunjenoj s više prljavih madraca, deka, jastuka i raznog otpada te neugodnog mirisa. Čak ga je, u suradnji s Centrom za socijalnu skrb, I policija tražila u nastojanju da ga nagovori i na neki način prisili da napusti to mjesto koje treba očistiti jer tim dijelom parka nakon završetka volonterskih radova čišćenja prolazi mnoštvo male djece iz vrtića i osnovnih škola koja bi mogla iz radoznalosti ući u veći i dostupni ulaz u tu malu špilju i doći u kontakt s brojnim otpadom uz mogućnost zaraze.

Turska kula (Park mladeži) je beskućnicima bila pogodnija od park-šume Marjan kao prenoćište jer je bliža centru grada za nabavu hrane a zbog zapuštenosti prije volonterske akcije i pogodnija zbog potpuno nevidljivog mjesta njihovog izbora za prenoćište.

U bliskoj budućnosti može se očekivati povećani broj beskućnika zbog složenog suvremenog načina života koji pogoduje njihovom većem broju. Možda i nije toliki problem pronaći privremeni smještaj nekim beskućnicima ali je složen problem u rješavanju njihovih stvarnih životnih problema pogotovo kad su u pitanju njihovo mentalno i tjelesno zdravlje, ovisnost o drogama, alkoholu, kocki a nisu rijetko prisutni i obiteljski, poslovni te i drugi poremećeni odnosi.

Svaki beskućnik predstavlja složeni socijalni problem i poduzete mjere za njihovo rješavanje tih problema trebale bi biti sveobuhvatne.

Prijedlog za trajnije i uspješnije rješavanje problema beskućnika

Smatram da bi svaka lokalna područna samoupravna jedinica (županija) trebala organizirati jedan Centar za beskućnike koji bi se izgradio ili na periferiji jednog od gradova ili u njegovoj blizini i to na nešto većoj površini zemljišta u vlasništvu lokalne jedinice na kojoj bi se postavili jednostavni montažni objekti koji ne zahtijevaju velika financijska ulaganja i koji bi zadovoljavali ugodan i siguran smještaj svakom beskućniku uz neke zajedničke servise koji omogućavaju dostojanstven život kao što su zajednički sanitarni čvor s tušem u svakom montažnom objektu, praonica rublja, kuhinja, blagovaona, prostorija za zajednički boravak s televizorom, brijačnica, mala priručna ambulanta s povremenim dolascima liječnika, medicinske sestre a prema potrebi psihologa, psihijatra ili socijalnog radnika.

Ono što smatram posebno važnim za ovakav Centar je mogućnost rada kroz organiziranje uzgajanja voća, povrća, domaćih životinja (kokoši, ovce, koze, poneka krava itd.) čiji uzgoj bi ne samo pozitivno doprinio psihofizičkom stanju beskućnika već bi omogućio i zdravu prehranu. Eventualno organiziranje prodaje raznih proizvoda dodatno bi smanjilo troškove prehrane i plaćanja ostalih servisa i režijskih troškova takvog Centra. Čak bi se moglo organizirati i otvaranje i nekih obrta u kojima beskućnik ima svoju struku. S pomoću solarnih ploča može se riješiti i pitanje električne energije.

Svaki grad i općina u županiji bi trebali u materijalnom smislu pomoći i sudjelovati u izgradnji ovakvog Centra koji bi bio na ponos svakoj županiji. Siguran sam da bi i mnogi donatori sudjelovali na svoj način u izgradnji, opremanju i opskrbi Centra. Svakako bi trebalo poduzeti sve potrebne mjere preko Centra za socijalnu skrb, a povremeno i policije, da se svi beskućnici koji se nalaze na javnim mjestima kao što su klupe za odmor, parkovi, kolnici uz zgrade, ulazima zgrada, automobilske olupine, šatori, stare ruševine itd. nastoje nagovoriti da za njihovo dobro dođu u takav Centar.

Upravljanje i vođenje takvog Centra može se povjeriti Crvenom križu, Caritasu ili nekoj od udruga poput Mosta u Splitu. Ovakav Centar bi mogao uspješno provoditi psihofizičku rehabilitaciju beskućnika pogotovo ako među njima ima ovisnika o drogama, alkoholu ili kocki.

Mislim da bi ovakav pristup rješavanja problema beskućnika bio jedinstven i prihvatljiv u Hrvatskoj. Rješavanje smještaja i prehrane beskućnika predstavlja samo djelomično rješavanje njihovih problema jer nužno je osmisliti njihove dnevne aktivnosti u pozitivnom smislu i po mogućnosti vratiti ih u život njihove profesije ako je moguće (a ne npr. da sakuplja i prodaje prazne boce da bi kupio hranu za svoje ljubimce mačke kao što je to radio beskućnik na Turskoj kuli u Splitu).

Budući da među beskućnicima ima 20 % žena i manji broj obitelji treba u takvom Centru osmisliti i odvojeni stambeni dio i za takve slučajeve. Trebalo bi možda i angažirati i neku zaštitarsku tvrtku da paze na red i sigurnosnost svih beskućnika.

Budući da svaki grad ili općina u županiji ima bar po kojeg beskućnika svi bi oni, siguran sam, rado financijski sudjelovali u izgradnji, opremanju i održavanju takvog Centra za dobrobit ne samo beskućnika već i cjelokupnog stanovništva županije. Nadam se da će nadležne institucije razmisliti i možda prihvatiti iznesene prijedloge uz mogućnost njihovog daljnjeg poboljšanja i konačne realizacije.'