STRUČNA POLEMIKA O TEMI VAŽNOJ ZA DALMACIJU: 'Kolega, preporučite radna mjesta na koja se ljudi mogu prijaviti i primati prosječnu neto plaću od 6300 kn, a da nisu u turizmu'

Opće je poznat doprinos turizma hrvatskom gospodarstvu. Iz međunarodnih turističkih putovanja proizlazi funkcija poticanja međunarodne razmjene dobara, jedna od najznačajnijih funkcija turizma. Republika Hrvatska, već duži niz godina, posredstvom turizma uspješno ublažava izuzetno negativan učinak robne razmjene s inozemstvom, vraćajući platnu bilancu u koliko-toliko ravnotežno stanje. Turizam doprinosi i stabilizaciji financijskog sustava. Naime, turističkom sezonom osigurava se veliki priljev deviza, koje su presudne za podmirivanje vanjskog duga i održavanje relativno stabilnog tečaja domaće valute, što se posebice ističe kod zemalja u razvoju. Turizam inducira proizvodnju, zapošljava te razvija gospodarski nedovoljno razvijena područja. Turizma je apsoluti multiplikator ekonomskih učinaka. Izravni, neizravni i inducirani ekonomski učinci turističke potrošnje od većeg su značaja nego li kao forma, kako kolega kaže, socijalnog amortizera. Ne zaboravimo sve nemjerljive ekonomske efekte turizma. Jedna od specifičnih funkcija turizma je integracijska funkcija. Ova funkcija se očituje u gospodarskom povezivanju regija, pri čemu se određene regije suočavaju sa svim blagodatima, ali i posljedicama intenzivnog razvoja turizma, dok druge podupiru razvoj turizma, proizvodnjom različitih proizvoda i pružanjem popratnih usluga. Dozvolimo sebi malo mašte pa zamislimo scenarij u kojem naši ugostitelji kupuju namještaj i opremu proizvedenu u našim tvornicama u Lici i Gorskom kotaru, a poslužuju proizvode našeg poljoprivrednog uzgoja iz Dalmatinske zagore ili Slavonije. Zašto industrije i poljoprivrede nema? Kolega se poziva na pogreške ekonomske politike 90-ih godina, ali ističe da ni danas nismo definirali djelatnosti strateškog značaja. 

U 2017. godini udio prihoda turizma od 19,6% u bruto domaćem proizvodu ukazuje na katastrofalno gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Zajedno s Maltom (14,5%) i Ciprom (13,2%) imamo najveći udio turizma u BDP-u. Neki optimum kojem bismo trebali težiti jest udio od 5%. Primjer tome su Njemačka s udjelom turizma u BDP-u od 1,1%, Italija 2,2%, Španjolska 4,7% te Austrija 4,9%. No, potrebno je naglasiti da nije problem u turizmu, nego u lošem stanju drugih gospodarski djelatnosti. Navedene zemlje s malim udjelom prihoda od turizma u BDP-u su sve redom vodeće po broju turističkih dolazaka u Europi i svijetu.  Primjerice, udio od turizma u Francuskoj 2017. godine, kada je još jednom u nizu ostvarila najveći broj međunarodnih turističkih dolazaka u svijetu - 86,9 milijuna sa 60,7 milijardi američkih dolara prihoda, bio je svega 1,9%, što ukazuje na snagu ukupnog gospodarstva. Udio turizma u hrvatskom bruto domaćem proizvodu treba smanjiti rastom udjela drugih gospodarskih djelatnosti, a ne rezanjem turizma. Usprkos relevantnosti turizma u hrvatskom gospodarstvu, turizam ne dobiva pažnju koju zaslužuje, a posebice nije definiran kao strateška djelatnost. Ukoliko bi turizam imao favoriziran položaj, kako navodi kolega, zasigurno se turizam ne bi događao, kao što se stihijski događa, nego bi se njime upravljalo. Ovo je kompleksna tema koja sama po sebi zaslužuje razmatranje pa neću ovdje detaljizirati. Dio stava na ovu temu dao sam u članku pod naslovom Rast hrvatskog turizma nije popraćen razvojem, krajnje je vrijeme za promjene! Turizam ne smije biti oslonac gospodarstva, posebice zbog obilježja elastičnosti, dinamičnosti i sezonalnosti. No, činjenica da se sve veći broj zemalja okreće turizmu kao podražavajućoj djelatnosti u ekonomskom rastu i stabilizaciji, primjer Ujedinjeni Arapski Emirati. Impresivnih 1.322.000.000 međunarodnih turističkih putovanja u 2017. godini govore o veličini tržišta. 

Vratimo se na, od kolege prozvano, porezno favoriziranje jedne djelatnosti nauštrb drugih i poreznu politiku koja bi trebala biti u funkciji razvoja. Studija 'Analiza utjecaja stope PDV-a na konkurentnost djelatnosti smještaja i ugostiteljstva Hrvatske', izrađena od strane konzultantske tvrtke HD Consulting, na inicijativu Udruge hotelijera pri HGK, pokazuje da sadašnje stope PDV-a od 13% na smještaj i 25% na ugostiteljstvo umanjuju konkurentnost na Mediteranu, ali i ostatku Europske unije. Naime, 25 zemalja članica EU ima stopu PDV-a za smještaj od 10%. Hrvatska je, temeljem analize, prema indeksu konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma i prema kriteriju utjecaja oporezivanja kao poticaja zapošljavanja i investicija u turizmu rangirana na 132. odnosno 130. mjestu od 136 zemalja svijeta. Dakle, hrvatska porezna politika u djelatnosti turizma svrstava našu zemlju na smo dno ljestvice u međunarodnom okruženju. Na razini Europske unije prepoznata je snižena stopa PDV-a za turistički smještaj i ugostiteljstvo kao instrument podizanja konkurentnosti, budući da većina zemalja EU primjenjuje snižene stope PDV-a za te usluge, a određene zemlje i za ostale turističke sluge, ostvarujući time konkurentniji okvir za poslovanje i razvoj turizma. Dakle, evidentno je nepovoljno porezno opterećenje turizma u odnosi na konkurentsko okruženje. Tome nadodajmo, prema riječima kolege, da Hrvatska od tranzicijskih članica EU ima najveće porezno opterećenje rada. Postavlja se pitanje u kojoj funkciji razvoja je aktualna porezna politika i koga favorizira? 

Sada ćemo se posvetiti privatnom iznajmljivaču koji je bio pokretač ove polemike. Računicom ću prikazati navodno blagostanje, od kolege imenovanog iznajmljivača iz Baške Vode (podaci o troškovima zaokružene su vrijednosti, temeljene na primjeru iz prakse i turističkog razreda A). Iznajmljivač ima 10 ležaja, plaća 3.000 kn paušalnog poreza (10 ležaja x 300 kn), te temeljem procjene kolege porez iznosi 5%. Shodno tome prihodi od najma iznose 60.000 kn. Troškovi su: paušal poreza na ležaj 3.000 kn, paušal boravišne pristojbe 3.450 kn, turistička članarina 100 kn, agencijska provizija za posredovanje (15%) 9.000 kn, porez na agencijsko posredovanje (25%) 2.250 kn, trošak režija (struja i voda) 6500 kn, ostale komunalne usluge 1.200 kn te usluge praonice rublja 5.000 kn. Od prihodovanih 60.000 kn ostalo je 29.400 kn, uz pretpostavku da je apartman u vlasništvu iznajmljivača, da nije imao trošak renovacije, te da nije bilo troška kvara ili loma inventara. Kada bismo iznos od 29.400 kn podijelili na mjesečna primanja, naš iznajmljivač, vlasnik 10 ležajeva u Baškoj Vodi, ima mjesečnu neto plaću od 2.450 kn. Postavlja se pitanje bi li iznajmljivač radije primao prosječnu hrvatsku neto plaću od 6.300 kn, radeći na radnom mjestu sa sigurnim mjesečnim primanjima, koja omogućuju planiranje i upravljanje osobnim financijama ili 2.450 kn zarađenih u neizvjesnosti i nesigurnosti. Ne znajući hoće li primanja za sljedeću godinu uopće biti. Pod velikom je neizvjesnosti broj noćenja za sljedeću sezonu, obzirom na ograničene mogućnosti utjecaja. Ukoliko bi Vlada, odnosni lokalna samouprava, temeljem najava povećala iznos paušalnog poreza po ležaju sa 300 kn na maksimalno propisanih 1.500 kn, od prihodovanih 60.000 kn ostalo bi 17.400 kn. Naš iznajmljivač iz Baške Vode imao bi mjesečna primanja od 1.450 kn. 

Pozivam kolegu, koji na moje pitanje od čega će ljudi živjeti odgovara 'zašto ne od rada', da stanovnicima hrvatskog priobalja, koji trenutno žive od turizma, preporuči radna mjesta na koja se mogu prijaviti i primati prosječnu hrvatsku neto plaću od 6.300 kn, a da nije djelatnost turizma. Vjerujem da bi odaziv bio velik.

Apeliram, njegujmo što imamo i zajedničkim snagama gradimo bolje sutra.