Foto: Veljko Martinović Dragi čitatelji, ne treba vas opterećivati tko je na vlasti, nego kako skupiti novac za dug koji nam dogodine dolazi na naplatu
Puna usta, prazan džep Piše: Ivan Buljan

Dragi čitatelji, ne treba vas opterećivati tko je na vlasti, nego kako skupiti novac za dug koji nam dogodine dolazi na naplatu

U razdoblju nevjerojatnog ekonomskog razvitka Italija je u jednom desetljeću promijenila osam premijera. Dakle, imali su rast od 102 posto uz potpunu političku nestabilnost!

U Hrvatskoj je trenutačno velika kriza vlasti, često se spominje termin 'preslagivanje', što 'normalnim' jezikom znači ništa drugo nego borba za fotelje. Iskreno, mene to uopće ne dira jer nisam bio zadovoljan potezima prošle vlasti i smatram da je ova propustila već kritično razdoblje od prvih šest mjeseci za oštre i bitne rezove. No, isto tako ne primjećujem da to pretjerano dira širi nepolitički puk, osim naravno onih manijakalno opsjednutih politikom. Ali oni su nam manje bitni za ovu priču.

Hajdemo sada vidjeti kakav je to utjecaj nestabilnosti vlasti na ekonomiju neke zemlje. Recimo, nama se zadnjih dana prodaje šuplja priča o tome kako je prijeko bitno i potrebno za stabilnost ekonomije da postoji stabilna politička vlada. Ministarstvo financija stoga u priopćenju kaže da nitko nije želio kupiti hrvatske obveznice baš iz tog razloga. Nitko, naravno, ne spominje nezaposlenost, slab i zakašnjeli rast ekonomije, javni dug i sl. Javni dug sada postaje posebno aktualan jer 2017. godine započinje otplata nevjerojatno velike glavnice kredita. Pogledajte samo kakve nas obveze čekaju. 


Usput, Hrvatska je u sedam godina od kada je počela kriza udvostručila javni dug. Pogađate, dug i dalje raste. Udio duga u BDP-u u 10 godina došao je s 38,9% na sadašnjih 86,7%. Jasno da takva krajnje nekredibilitetna ekonomska politika, nalik na narkomana koji traži samo još jedan 'šut', može utjecati samo na pad rejtinga. To nema veze s trenutačnom borbom za fotelje. To je dugoročni politički problem koji ni jedna vlada ne želi riješiti. 

Uzmimo za primjer Belgiju. To je zemlja koja drži svjetski rekord u najduljem razdoblju bez vlade. BDP Belgije u isto to vrijeme nesmetano je rastao po prosječnoj stopi od 2,8% . Kako je to moguće ako nam političari vode ekonomiju?! Lako, jer u njih gospodarstvo ne ovisi o onome tko sjedi u vlasti. Recimo, takav je običaj u socijalističkim diktaturama (SSSR-u ili S.Koreji), no svi znamo kako je tamo (bilo) ekonomsko stanje. Politika mora stvoriti odgovarajući okvir za ekonomsko djelovanje, prije svega pravni. Dakle, jaki sudovi, jasne kazne, dosljednost i jednakost pred zakonom. Poslije toga olakšanje poslovanja, računovodstvena jednostavnost i, naravno, jasna porezna politika. Uz što manje poreze. Onda vas nije briga tko vodi državu - Šime ili Pero - jer to ima minimalan utjecaj na poslovanje. 

Zanimljiv je i primjer Italije nakon Drugog svjetskog rata. Italija je država u kojoj su se premijeri mijenjali brže od vremenskih prilika u Londonu, prava je rijetkost da je itko izdržao mandat. Znate li što se u isto vrijeme događalo s gospodarstvom? Stabilno je raslo. Bujalo! Jer je okvir za rad ostao netaknut. Pogledajmo brojke tog nevjerojatnog primjera. Dakle, period od 1956. do 1965. godine doba je rasta u cijeloj Europi. U to doba Zapadna Njemačka raste za 70%, Francuska za 58%, a preko bare SAD raste 46%. No, sve je zasjenila sjajna Italija s nevjerojatnim rastom od 102%. Nakon 20 godina Mussolinijeve fašističke (naslanja se na nacionalsocijalizam) političke ekonomije i ratnih strahota, grupa tržišno orijentiranih ekonomista i političara dobila je ključne funkcije u državi. Italija je tada bila u rasulu, devastirana fašističkim kolektivizmom i ratom, najveći dio Talijana bio je nezaposlen i nisko obrazovan, infrastrukture je bio jako malo, a moćna komunistička partija prijetila je jedan kolektivizam zamijeniti drugim. 

Srećom, nove ekonomske snage obavile su dobar zadatak. Počistili su fašističko snažno državno socijalno zakonodavstvo, ustrojili demokratsku politiku uz reforme slobodnog tržišta. Tada su govorili da je zemlja jača od politike i da je ne raditi ništa bolji odabir od mnogih vladinih mjera. U doba takvog ekonomskog razvitka talijanski premijer mijenjao se 8 puta! Dakle, potpuna politička nestabilnost! Ipak, takva politička nestabilnost nije imala nikakvog utjecaja na ekonomiju jer je odličan ekonomski okvir ostao netaknut.

Što je onda problem kod nas? Zašto je nama ekonomska stabilnost povezana s političkom? Zato što je država upletena u mnogošto. Kažnjava gdje god stigne, guši poduzetnike, mrzi profit, gradi veliku birokraciju, zadužuje djecu djece, gomila deficit, kontrolira zdravstvo, školstvo, kulturu, sport… Kada bismo imali zdravi tržišni ekonomski okvir, onda strani investitori ne bi niti bili upoznati s političkim stanjem.

Stoga, neka vas ne brinu političari. Neka vas brine dug koji dospijeva, a za koji novca nemamo.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(13234, "");
Pregledaj komentare