DRAMATIČAN BIJEG Bivši Hajdukov igrač uspio se spasiti iz Ukrajine

Ivan Pešić, bivši prvotimac Hajduka kojeg je nogometni put odveo u klub Vorskla Poltava uspio se spasiti iz ratom zahvaćene Ukrajine. Nakon 50 sati putovanja, stigao je supruzi i sinu u zagrljaj. Baš na prvi rođendan prvijenca. 

U dramatičnom bijegu ruku pomoći su pružili ljudi koje uopće nije upoznao u životu prethodno, bivši savjetnik splitskog gradonačelnika Marin Babarović i bivši HDZ-ov gradski vijećnik Tomislav Prljević. Zatim gospođe Maja iz ambasade u Ukrajini i Dragica iz Ministarstva vanjskih poslova, ali i ukrajinska policija. Krenimo redom.

Pešić je bio među brojnima koji nisu vjerovali da će zaista zaratiti, s klubom je bio na priprema, prvenstvo se trebalo nastaviti u nedjelju 27.veljače. Rusi su udarili nekoliko dana ranije, u četvrtak ujutro.

- To jutro me ukrajinski prijatelj zvao u 5 sati ujutro da se spremam i da probam naći prijevoz. Još nisam mogao vjerovati, trebali smo imati trening, pozvani smo na stadion i rečeno nam je da idemo doma - prepričao nam je.

Jasno je bilo da situacija ide sve gora, u klubu su nam htjeli organizirati autobus, ali nije bilo goriva dovoljno za toliki put.

- I tada je u Poltavi izgledao život uobičajeno, osim što su bili redovi na bankomatima - govori nam.

Popodne me opet zvao prijatelj da ima dva automobila na raspolaganju i da se poslužimo.

- Nas je deset tako krenulo, sa mnom i jedna žena i dvogodišnje dijete - opisuje.

Krenuli su navečer put Mađarske, vozio je cijelu noć bez stajanja, kako su ceste bile opterećene, a neke i zatvorene, tražili su se alternativni pravci. U jednom trenutku su došli relativno blizu, ali kako su Ukrajinci srušili most zbog straha od ruske invazije s kopna, ponovno su morali tražiti druge puteve.

- Onda nam je, kao u filmu, pukla guma, pa smo je u jedan sat ujutro mijenjali. Oko dva ujutro smo stigli do prijatelja gdje je već bilo smješteno izbjeglica i čekali smo sedam sati ujutro da krenemo dalje. Prije toga su ceste zatvorene zbog policijskog sata - govori u dahu.

Bili su tada oko 200 kilometara daleko od granice s Mađarskom, kako su bile velike kolone, policija ih je pustila gdje se inače nije smjelo. Kada su zaobišli sve prepreke i dom se mogao već osjetiti,  opet su nastali problemi. 

- Mislili smo prijeći pješke granicu, ali nisu nam dali. Tražili smo među ljudima u redu kod koga bi se smjestili da nas samo prevezu, ali ni to nismo uspjeli. Ili su bili puni ili su bili u strahu da se njima nešto ne zakomplicira - priča nam.

Problem je bio u tome što ih Ukrajinci nisu htjeli pustiti jer se smjelo samo 'vozilom', ne i na noge.

Tada su se užarile telefonske linije, od veleposlanstva, do Davora Ive Stiera, Gorana Grlića Radmana, Prljević, Babarović.

- Hvala im svim srcem, te ljude koji su nam pomogli kada je najviše trebalo ne poznajem. Iz Splita je stigao savjet da budem blizu vojnika i da će me zvati. Tako je i bilo, svih deset nas je spašeno jer su nas smjestili u autobus - završio je Pešić.

Navečer je bio u autobusu za Split, na putu najdražima.