DRUŠTVO SPEKTAKLA: Karamarko kao impresario novog, čišćeg i hrvatskijeg teatra apsurda

Baš kada sam pomislio kako će još jedni izbori proći bez spominjanja kulture, te hrvatskim strankama očito fusnotne sfere društva, dan spašava Tomislav Karamarko novim biserom s programskog skupa jedine prave patriotske partije i njihovih domoljubnih koalitaraca u Rijeci. Dotičući se istinskog velikana Ivana pl. Zajca, koji je zamijenio Dražena Žanka kao omiljeni skladatelj većine hrvatskih bogoljuba i australskih nogometaša kada su shvatili da fašističke poklike mogu upakirati u štovanje njegovih partitura (iako je famozna fraza 'Za dom' djelo libretista Huga Badalića), naš je budući kancelar deklarirao kako u posljednje vrijeme Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca svojim programom nije niti hrvatsko niti narodno te se su njemu događa jedna nova kulturna okupacija. Ne znam je li pritom mislio na rad Olivera Frljića ili mu je možda zasmetao i filmski program 'Kino Pobjeda' riječke Udruge Ukus koji su projekcijama kultnih filmova velikih autora promicali (očito nehrvatske ideale) antifašizma. O čemu god bilo riječ najavio je skore promjene usmjerenosti dotičnog kazališta, a ništa ne dočarava progresivnost i demokratičnost društva kao budući vladar koji najavljuje kontrolu čistoće i podobnosti umjetnosti. Lijepo je znati kako nas čeka nastavak tradicije koja nam je prvo donijela more partizanskih filmova, pa bujicu gardijskih. Što god spočitavali Sanaderu, barem je za njegove vladavine snimljen jedini istinski domaći filmski hit ovoga stoljeća, koji je ujedno i najgledaniji amaterski autorski film u regiji.

No vratimo se načas kulturi, koja bi apsolutno trebala naći svoje mjesto u programskim paketima predizbornih pripetavanja, samo što se političari ne bi trebali baviti njenim sadržajem nego strukturama. Dojma sam kako smo do ulaska u EU imali šerife i tajkune koji su kao osovinu svoga carstva imali šlepere, a ulaskom u EU smo dobili sasvim nove kaste kulturnih šerifa, od kojih većina nije niti primirisala kakvoj akademiji ni amaterskoj radionici, već su jednostavno prvi shvatili magični trokut koktela neprofitne udruge, lokalnog TZ-a i državnih i EU fondova. Iako su ulaganja u kulturu rekordno mala i dobar dio umjetnika preživljava na entuzijazam i 'pare ljubavi' (to vam je onaj trenutak kada se isprazni rezervoar a najbliža benzinska je za 17 kilometara pa molite Duha Svetoga za nizbrdicu), uhljebljivački mentalitet koji kao fraktal povezuje praktički sve sfere našeg društva omogućuje da pozamašni dio toga kolača odlazi u džepove odabranih. Činjenica jeste kako u hrvatskoj kulturi postoje milijunaši, ali to nisu ona lica koja viđate na plakatima ili po medijima. Ovi 'slavni' češće kao 'pravi Hrvati' žive na dugove dok oni masnijih džepova šerifuju u sjeni.

Kultura, kao i nogomet, čeka neka fiktivna vremena pravne države da dovede stvari u red. I premda se i sada mogu povući sličnosti s 'minutažom' koju pojedini akteri dobivaju u osnovi na podobnost određenoj struji i klanu, sve je to mila majka u usporedbi s najavom buduće vlasti za izravno miješanje u sadržaj. Tada nas čeka kultura kao karbon-kopija nogometa, gdje će valjda Zdravka Mamića, Davora Šukera i Antu Čačića recipročno zamijeniti Jakov Sedlar, Anja Šovagović-Despot i Božidar Alić. A taj New Croatian Order će valjda svoj domoljubni kulturocid započeti upravo u Rijeci.

Igrom slučaja sam prošli vikend proveo u dotičnome gradu i, gle čuda, nigdje petokrake na institucijama, nigdje hrvatske zastave u plamenu, sasvim čovjekolika bića šetaju ulicama, pače uljudni i pristupačni... Možda su to sve bili plaćeni statisti u Frljićevoj režiji angažirani da mi skrenu pažnju sa srpnog i čekićnog podzemlja koje će nas sve progutati svojim Urbanizmom. Ili je sve to samo igrokaz za skretanje pažnje sa suđenja u Njemačkoj... Ne znam, ali lijepo je saznati kako su barem političari u Splitu shvatili kako ne treba cenzurirati umjetnička djela i naučili da nije svaka svastika fašistička, baš kao što zbor u HNK koji kliče 'Za dom' ne poziva na reuspostavu logora. Zato predlažem idućoj vlasti reklasifikaciju stadiona kao teatra, publike kao zbora i šišača trave kao scenografa.

Kad se svi punti zbroje i okanim se cinizma, sprda i gluposti ostaje lekcija iz povijesti kako se kontrolom medija i umjetnosti najlakše uspostavlja i održava autokracija. Mladi i ne znaju u kakvim su okolnostima djelovali Feral i Radio 101, a stariji si dobrovoljno rade lobotomiju svako par godina jer im je tako lakše mirne duše zaokružiti 'svoje' na svakim idućim izborima. Cenzura je prvi korak prema kontroli, a sve češće slušamo o njoj u vodećim medijima. Posebno kada nam zbog nje omiljeni kolumnisti svako par mjeseci napuštaju istu tiskovinu. Po struci sam akademski filmski redatelj i kao takav se ne smatram kompetentnim suditi programu nekog kazališta, ali što god Oliver Frljić osmislio ne može biti gore od teatra koji će se izvoditi po direktivi s Pantovčaka. Uostalom, nakon recentne monodrame 'Kako osramotiti svoju državu u 10 dana' u režiji Tomislava Karamarka koju po regiji i šire izvodi prvakinja najhrvatskijeg teatra apsurda Kolinda Grabar-Kitarović, mislim kako je za sve bolje da se kulturom bave umjetnici, a neka se političari pozabave onim 'kulturnjacima' iz sjene.