DRUŠTVO SPEKTAKLA: Pravim sjajem može sjati ono što je prošlost sad
Pjesnik se linijom teksta, dionicom melodije ili vokalnom melankolijom zavukao u dubinu naše podsvijesti i okupirao dio naših sjećanja i emocija. Postao je autor soundtracka našeg života
Nezahvalna je zadaća pisati eulogiju za pjesnika, a tek kakvog Pjesnika. Čovjeka čije je ime postalo sinonimno jednom žanru, stilu i pečatu kvalitete. Koji se linijom teksta, dionicom melodije ili vokalnom melankolijom zavukao u dubinu naše podsvijesti i okupirao dio naših sjećanja i emocija. Postao je autor soundtracka našeg života. Mi Dalmatinci volimo svoje himne i previše smo naslova kitili tim tantijemom, ali za mene jedna neokrunjena himna Dalmacije ostaje 'Kuća pored mora' koja minuciozno oslikava portret one naše nade u beznađu na kraju ljeta kada se život spušta u znatno nižu brzinu. Odlazak ljeta je naša mala smrt koju nagovještavaju autorovi 'cvjetovi agava' koji su sami po sebi naizgled pjesnička kreacija prirode jer aloja cvjeta upravo pred smrt.
Kad već zazivam južnjačke himne, teško je zaobići Radojkin i Sergiov 'Kud plovi ovaj brod' čiji je tekst mladi Pjesnik sastavio skriven iza pseudonima Luke Jurasa. Kandidat je i Josipina 'Krenule su lađe' koja je snagom melodije, britkosti teksta i vividnom asocijativnosti jedna od najboljih skladbi i pjesama s ovim prostora. A kada veliki Pjesnik sklada posvetu još većem dobijemo 'Odlazak', odu sjeti opjevanu s ponosom i drčnosti. Ali ako nastavim nabrajati iznimne skladbe ponestat će mi virtualne tinte jer je desetljeća zanata teško ovjekovječiti u par kartica.
Od Antike je vijeće staraca bilo temelj zdravog društva, od Renesanse gledamo u sive eminencije za savjete, a odlaskom svakog velikana postajem dublje zabrinut za zdravlje našeg društva. Kao da je osvetoljubivi 'posljednji smijeh' Jugoslavije prokletstvo da ovi prostori više neće vidjeti čovjeka poput Gotovca, intelektualca poput Supeka, slavuja poput Vukova i stratega poput Ivića. Proljetos smo izgubili i uistinu posebnog filmskog umjetnika Tomislava Radića, za čiju je kultnu 'Živu istinu' glazbu skladao upravo Pjesnik. Melodija koja mi je zasvirala u glavi kada sam jučer saznao vijest je upravo dionica iz filmske skladbe 'Takvim sjajem može sjati'. Uistinu čudno da od tomova stihova odlazak Pjesnika obilježite sa 'Na na na, na na na...'', tekstom kakav se inače povezuje sa stihoklepskim diletantima, ali upravo činjenica da je autor sposoban ispisati poemu diže ovaj refren na jednu znatno višu razinu. U trenutku sljubljivanja melodije, vokala i nonšalancije teksta refrena u kontrastu na gotovo cinično sjetne kitice, ovaj glazbeni trenutak za mene postaje inkarnacija melankolije. Još jedan primjer onog soundtracka života.
Runjić je jednom izjavio kako mu je najveća ambicija da nakon što mine stoljeće ljudi zaborave njegovo ime, ali nastave pjevati njegove pjesme kao 'tradicionalne'. Taj sentiment je istinska osobina svakog pjesnika. U ime iskrenosti, još jednog pjesničkog necesiteta, moram priznati kako mi je u ovom trenutnu žao obitelji i prijatelja koji su izgubili čovjeka te kolega koji su izgubili istinsku eminenciju i mentora, ali ja zapravo nisam ništa izgubio. Jer njegove pjesme jesu i ostat će dio mojih sjećanja, sadašnjosti i budućnosti. Ostaje žal za nekim novim skladbama, ali bilo da sve proklinjem zbog 'Lošeg vina' ili 'Pamtim samo sretne dane' njegovi će stihovi biti moj suputnik. Hvala Pjesniče, hvala Arsene.
