Filip ante portas

Mrak nije nikada isključivo negativan. Čak i naša galaksija postoji zahvaljujući crnoj rupi u svome središtu, bez koje bismo bili samo rasuta svemirska prašina. Trostruko ubojstvo koje se nedavno dogodilo u Splitu pokrenulo je mnoge rasprave i otvorilo šira pitanja o krivcima, te se čini da, unatoč katastrofi, iz svega ipak proizlazi nešto dobro, nešto što nismo imali znanja ili hrabrosti načeti ranije. Jer najčešći zaključak koji se može čuti glasi - kao društvo smo propali. Znači svi smo u tome. Ovo je naš zajednički plod - ali i još jedna šansa za promjenu.

U raspodijeli krivnje svakako veći dio kolača, zajedno s priborom za jelo, treba poslati na adrese gradske vlasti, vlade, policije, sudova, građevinske inspekcije i ostalih, ali ostaviti nešto i za sebe, da ne umremo od gladi. 

Oni koji govore da je Filip Zavadlav trebao prijaviti ucjenjivače sasvim su u pravu, ali vjerojatnost da bi to riješilo njegov problem nije do kraja uvjerljiva. To govorim iz vlastitog iskustva, kao predsjednik umjetničke udruge koja se našla u donekle sličnoj situaciji kao i Filip. Poznat je slučaj da je dio prostora naše udruge preko noći ilegalno je otkinut i pripojen hotelu, a vrata koja vode u tu prostoriju su doslovno zabetonirana. U legalnim pokušajima naših članova i ljudi koji su htjeli pomoći da uđemo natrag u prostoriju, suočili smo se sa sinkroniziranim djelovanjem mafije i glavnih državnih institucija. Suočili smo se s falsificiranjem, korumpiranošću, sebičnošću i nebrigom svih spomenutih aktera. Suočili smo se s dočekivanjima u mraku, otvorenim prijetnjama, a najjeziviji trenutak je bio kada se s druge strane zida, koji smo djelomično probili, iz mraka pojavila njuška nekakvog boksača ili razbijača koji je za opasačem imao pištolj. Bila je topla večer, ali svi u prostoriji osjetili su pad temperature - doslovno smo se smrzli. Skrili smo se u predvorje paralizirani strahom, ne znajući da li da izađemo vani gdje nas ista njuška s pištoljem može dočekati, ili da se vratimo u glavnu prostoriju u kojoj možemo teoretski biti i upucani. 

Često sam, za vrijeme borbe za ukradenu prostoriju, bio sam u prostoru udruge ispred kojega je uvijek bila jedna ili više nepoznatih osoba koje su 'štitile investiciju' i u više navrata mi prijetile, kao i drugim članovima. Osim prijave krađe državne imovine svim mogućim institucijama (grad Split, građevinska inspekcija, konzervatori, Ministarstvo državne imovine, UNESCO itd.) prijavili smo i sve prijetnje policiji. Ali u instituciji koja se diči sloganom 'sigurnost i povjerenje' rekli su nam da 'smrskat ću ti zube' nije ozbiljna prijetnja. Ista institucija nas je nekoliko puta, kada smo uspjeli ući u ukradenu prostoriju, privodila, otvoreno se svrstavajući na stranu kriminala. Prilikom prijave krađe mobitela kojim smo pokušali kroz rupu snimiti prostoriju, policajci su falsificirali naše izjave i napisali u izvještaju da se naša prijava odbacuje jer smo prilikom očevida izjavili - pazi sad - da nam je mobitel ispao kroz prozor. Od svih prijava, jedino su one lažne, podignute protiv mene za prijetnju ubojstvom i druge izmišljotine, proslijeđene DORH-u, i vrlo brzo sam ja bio taj protiv koga se vodilo nekoliko postupaka. Kao i Filip Zavadlav, nisam danima spavao, zdravstveno sam degradirao, živio sam u strahu stalno se osvrćući, te sam, u trenucima potpune rastrojenosti pomišljao da i ja posegnem za metodama podzemlja te negdje u mraku dočekam 'glavnog investitora' koji je stajao iza čitave prevare (ne mislim na razvikanog hajdukovca). Ali to se kosilo sa svim mojim načelima i shvaćanjima. Osjećao sam duboko protivljenje čitavog organizma takvim razmišljanjima. 

Ipak, meni nije prijetila toliko velika opasnost kao Filipu. Na kreativan način, kroz performanse, video zapise i press konferencije, čitav slučaj smo uspjeli iznijeti u javnost. Veliku ulogu odigrali su Facebook i drugi mediji (Index, Dalmatinski portal, radio, RTL televizija…), posebice Slobodna Dalmacija, odnosno novinar Sandi Vidulić, koji je, bez kalkulacije, mjesecima pratio slučaj i objavio niz detaljnih članaka. U takvim okolnostima, mogućnost fizičkog napada na mene ili nekoga od sudionika, svedena je na minimum. Filip, s druge strane nije imao medijska znanja, niti širu grupu ljudi koja ga podržava na inteligentan način. Bio je više-manje sam, ostavljen na vjetrometini duboko korumpiranog sustava. Ali, mora se reći, Filip je i budala.

Posebnu pažnju ovdje želim posvetiti gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari koji na konferenciji vezanoj za slučaj višestrukog ubojstva izigrava moralnu vertikalu, a zapravo je bitan sudionik atmosfere koja je dovela do katastrofe. Ponovno govorim iz direktnog iskustva, kao i susreta s njime. 

Ne treba stoga nikoga čuditi da se toliko veliki broj ljudi pridružuje Facebook grupi 'Pravda za Filipa', a mnogi ga proglašavaju herojem. Sve su to ljudi koji su na ovaj ili onaj način izravne žrtve raznih oblika poniženja i zloupotrebe moći. To su ljudi koji svakoga dana gledaju tu 'moć' kako se bogati pljačkom, trgovinom droge, uzimanjem mita, otimačinom društvene imovine. Takve društvene okolnosti onda stvaraju i disfunkcionalne obitelji kakva je i obitelj Filipa Zavadlava. 

Jednoga od ubijenih slučajno sam poznavao. Takva okolnost mi daje malo bolji uvid u katastrofu koja se dogodila te mi potvrđuje već ranija shvaćanja o tome u kojem smjeru bismo se kao društvo trebali kretati, odnosno - čega nam nedostaje. 

Nedostaje nam upravo onoga čega je nedostajalo Marinu Bobanu kojega sam prije nekoliko godina, upoznao u Jelsi na Hvaru. Upoznao sam ga u fast foodu gdje je to ljeto radio. Dok mi je radio sendvič, zatražio je da mu pokažem što se nalazi u kožnoj futroli koju sam imao na ramenu. Izvadio sam bolivijsku frulu i odsvirao mu jednu misaonu improvizaciju. Od toga dana uvijek je pokazivao ogroman afinitet prema meni. Gdje god bi me vidio smijao se, dozivao me i pitao gdje je frula. Uvijek je tražio da mu sviram. Sretao sam ga kasnije i po Splitu. Razmijenili bismo nekoliko rečenica uz obavezno spominjanje frule. Ali bili smo različiti svjetovi. Kao i mnogi mladi u Splitu, svoju dezorijentiranost pokušavao je riješiti silom. Druge metode mu nisu bile poznate. Ovim ne želim zaključiti da bi svi trebali svirati frulu, iako bi to, siguran sam, smanjilo stopu kriminaliteta. Želim samo primijetiti da susret s posebnom vrstom istine, koju je moguće doživjeti tek kroz umjetnost, može umiriti bijesnu i izgubljenu djecu kapitalizma.

Želim reći da ovim gradom, koji i dalje smatram jednim od boljih za život, tumaraju dezorijentirani mladi ljudi koji žele živjeti, ali nemaju pojma kako. Nigdje nisu mogli naučiti. 

Sada dolazimo i do naše kriške spomenute torte odgovornosti. Kako to, pitat ćete. Zašto moram i ja? E pojedi, ne brini, i ja sam uzeo dio i uopće nije loša. Svi smo zaslužili desert jer još uvijek ne znamo komunicirati niti se kreativno ponašati. U komunizmu smo naučili kako da budemo radnici. U kapitalizmu - kako biti potrošač ili poduzetnik. Ali tek trebamo naučiti kako biti umjetnici. Jer bez umjetnosti, odnosno imaginacije, ne možemo zamisliti bolje društvo, a kamoli ga drugome saopćiti. Sve što sada možemo zamisliti su bolji sudovi i učinkovita policija - dakle bolje dadilje.

Sve vrijeme, dok pišem ovaj tekst, komuniciram s bolesnim pjesnikom Milkom Valentom koji, uz desetke napisanih knjiga i nagrada, jedva preživljava. Kao društvo stavili smo umjetnost i intelektualni rad na posljednje mjesto - isključili smo ljude koji bi mogli značajno pridonijeti viziji nekog boljeg društva.

Gušimo se u informacijama, birokraciji i smeću, ali preziremo načine razmišljanja koji mogu proizvesti barem privremenu oazu tišine - mjesto za dijalog, bez imperativa BDP-a i zveckanja oružjem. Jedino imaginacija može povezati različite ljude i ideje u funkcionalni organizam koji možemo zvati djelo ili društvo. Društvo u kojem se na predsjedničkim debatama spominje čak i umjetnost.