Godinama sam radio na bušaćoj platformi Labin, evo mog iskustva...

Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kao radio časnik bio sam ukrcan na platforme INA Naftaplina iz Zagreba. Splitski je Brodospas, naime, slao svoje pomorce kao pomorski dio posade na platformama. Stoga, iz svog iskustva, mogu reći par stvari koje su u posljednje vrijeme zainteresirale javnost...

Prije svega trebam reći da su organizacijska kultura, timski rad i visoki ekološki standard samo dio načela koji vladaju na platformama, te da u godinama mog boravka nikada nije zabilježena ekološka ugroza podmorja ili raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta Jadranskog mora. 

Za ekološki incident je karakteristično da je nepredvidiv s obzirom na vrijeme, vrstu i lokaciju. Odgovoriti profesionalno u skladu s međunarodnim kodeksom o uzroku pomorske nezgode, okolnosti su i pitanja na koja danas, na početku 21. stoljeća, čovjek još nije dao pravi odgovor. Republika Hrvatska i resorna ministarstva su definitivno prihvatila načela IMO rezolucije o zaštiti mora i priobalnog pojasa. Plan intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora u Republici Hrvatskoj, mjesta i luke zakloništa, Automatic Identification System, su još jedan od pokazatelja primjene načela, ali treba vidjeti kako će se sva ta načela implementirati, a da se pritom ne zanemari ekološka komponenta Jadrana koja mora biti ispred svih naših ciljeva.

Jadransko more je oaza čistog mora, čistog okoliša, zdrave hrane, prirodnog bogatstva, biološke raznolikosti i tko bi to danas želio uništiti?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se o ekologiji mora u Jadranu nije tako puno govorilo niti pisalo, rad na platformi koji je vrlo specifičan jer se radi u posebnim uvjetima, danas mi potvrđuje da su vizije ljudi iz Naftaplina i ulaganja u ekološke standarde na platformi bila opravdana. 'Jack up' platforma Labin je već tada bila u nultoj toleranciji rada, odnosno sigurnog zbrinjavanja svih vrsta otpada.

Ovih dana se u tisku i u medijima mogu pročitati razni komentari na temu bušenja u Jadranu. Među tekstovima se nalazi i podatak da samo jedno bušenje platforme može otpustiti 90.000 tona isplake i metalne strugotine u more, zagađujući ga i ugrožavajući morski život i kvalitetu mora. Istina, treba iskoristiti prava koja nam pruža demokracija koju danas uživamo da iznesemo svoja mišljenja, ali treba znati da istraživačka platforma za vrijeme svog bušenja u kanalima bušotine koristi tu isplaku koja joj služi za držanje kanala pod kontrolom u slučaju nekontroliranih tlakova plina. Priprema se od industrijske vode, barita koji služi za neutralizaciju visokih tlakova u kanalu bušotine i bentonita koji služi za povezivanje aditiva u isplaci. Njeno zbrinjavanje na platformi vrši se u bazenima kapaciteta 400 m³. Isplaka dolazi na vibratore koji imaju sita i tu se odvaja tekuća isplaka koja ide u bazene od čvrstih materijala koji idu u skipova (kontejnere) koji su hermetički zatvoreni. S brodovima se kontejneri odvoze na kraj u bazu i tamo se dalje zbrinjavaju. Isplaka u bazenima se i dalje koristi za nastavak bušenja i kad se dođe do konačne dubine bušenja iz bazena se prekrcava na brodove snabdjevače koji je odvoze u bazu. Toliko o isplaci i njenom zbrinjavanju na platformi koja je cijela u pollution sistemu. Sve vrste smeća se zbrinjavaju, pa se tako i ono ulje iz friteza u kuhinji stavlja u tankove. WC i tuševi sa svojim otpadnim vodama odlaze u tankove u koje se ubacuju sredstva za razgradnju i nakon nekog vremena se ispuštaju u more.

Norveška tvrtka Spectrum provela je seizmičko snimanje velikog područja Jadranskog podmorja i nakon toga je stigla senzacionalna vijest o otkriću potencijalnih većih zaliha nafte i plina. Industrija nafte Ina, već gotovo preko 30 godina posjeduje približno jednake i jednako precizne nalaze, pa se pitamo zašto je ta vrijedna baza podataka čekala da nam netko drugi dođe istraživati naše podmorje. INA je imala prednost nad svjetskom konkurencijom, što se tiče rezultata istraživanja geološke građe podmorja Jadrana, kao i načelnih prava na eksploataciju. Danas se javljaju znanstvenici i stručnjaci za naftu i plin koji ukazuju na nedostatak javne rasprave na temu bušenja u Jadranu koja mogu utjecati na prirodne ljepote našeg Jadrana. Istraživačko bušenje u Jadranu traje još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća i do sada nije zabilježen nijedan ekološki incident. U lancu odgovornosti zaštite i spašavanja Jadranskog mora od onečišćenja, relevantan čimbenik na platformi je njena posada. Ekološka svijest, timski rad i organizacijska kultura na bušaćim platformama gdje vladaju posebni režimi rada je na visokom nivou. Ipak, nove tehnologije, sofisticirana oprema, visoki ekološki standardi, nisu dovoljan preduvjet za izvanredne okolnosti na moru koje se ne mogu nažalost izbjeći. U uslužnim djelatnostima kakvo je i istraživačko-proizvodno bušenje podmorja u Jadranu čovjek je, bez dvojbe, najvažniji čimbenik za uspješnost kompanije, a u Jadranu se kroz ovih posljednjih tridesetak godina rada na bušaćim platformama taj čovjek pokazao iznimno uspješnim.