HDBS ODGOVORIO UDRUZI VeDRA 'U dokumentima OZNA-e nigdje ne postoji niti jedan dokaz da je fra Sokol izdao bilo koga'

Na Dalmatinskom portalu, 29. rujna 2024. objavljeno je priopćenje udruge VeDRA, pod naslovom: 'Fra Bernardin Sokol bio je najobičniji denuncijant, Korčulani su na plakat nalijepili imena antifašista za čiju je smrt odgovoran'.

U ime udruge HDBS (Hrvatskog društvo fra Bernardin Sokol), iz Kaštel Sućurca, na napisano je reagirao dr. sc. Mihovil Biočić. Njegov komentar prenosimo u cijelosti.

'U bilo kakvoj polemici, najvažnije su činjenice i dokumenti, odnosno istina o kojoj svjedoče!

Nisam bio upoznat s udrugom VeDRA, samo sam ponešto načuo, pa sam potražio tumačenje na internetu i vidio da se radi o spoju 'antifašista' i branitelja Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata. Netko bi rekao da je VeDRA u stvari 'drveno željezo'! Bilo bi mi drago da nije! Pa da vidimo što piše, uz ostalo na internetu!

'Kako se ističe i u programskim dokumentima Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA), te istupima o djelovanju udruge, antifašizam u Hrvatskoj nije i ne može biti ograničen samo na razdoblje Drugog svjetskog rata, nego se proteže i na temelje Domovinskog rata, s obzirom da je srpska politika na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća imala sva obilježja fašizma. Stoga se kao cilj ove stranice može uzeti i cilj koji je sebi zacrtala VeDRA: 'promicanje ideje antifašizma kao civilizacijske vrijednosti i humanističkog otpora svim oblicima diskriminacije', te očuvanje tekovina antifašizma, ponajprije u Hrvatskoj ali i općenito'.

Da, jasno je. Tako govori i Pupovac! 'Promicanje ideje antifašizma kao civilizacijske vrijednosti i humanističkog otpora svim oblicima diskriminacije', za ustanike (četnike) koji su se digli na ustanak 27. srpnja 1941. i napravili genocid nad hrvatskim narodom na 'tromeđi'! Za branitelje je jasno tko su i protiv koga su se borili; protiv srpskog i crnogorskog crvenog (s petokrakom) i crnog (s kokardom) fašizma.

Kratko iz povijesti komunističkog antifašizma

Zbog javnosti i mlađih 'antifašista', potrebno je podsjetiti se dijela novije povijesti: Antifašisti su se borili od 22. lipnja 1941. do 15. svibnja 1945. protiv okupatora (Nijemaca, Talijana i 'domaćih izdajnika'). Međutim, ti antifašisti nisu kao oni zapadni, nego kao oni sovjetski: ponosni komunisti! Zašto se danas toga srame! Nigdje ni traga da se u ime 'civilizacijskih vrijednosti', odriču i kaju za zločine počinjene nad svojim narodom! Naprotiv i danas lažu i ih kriju ih! Zato su se 'kamuflirali' u (samo) antifašiste, kao da nisu komunističkog podrijetla. Ako su se odrekli komunizma i komunističkih zločina i pokajali se u ime svojih predšasnika zločinačkih komunističkih ubojica (čije ime i obilježja nastavljaju, kako kažu, od Drugog svjetskog rata), onda je dobro! Nije se potrebno ograditi od naroda, svih poštenih partizana, koji su se borili protiv okupatora bilo kakvog, kojem su obećali boljševička polja blagostanja, da bi ih nakon osvajanja vlasti, komunisti/'antifašisti' razvlastili, oteli što su god mogli, ubijali koga su htjeli, radili što su htjeli itd.

Nadalje, nije jasno, je li VeDRA njeguje i tradiciju antifašista iz dvogodišnjeg prijateljstva 'antifašizma' i nacizma od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., kada su tadanji prijatelji Staljin i Hitler potpisali prijateljski sporazum (Sporazum o prijateljstvu Ribbentrop/Molotov).

Jedni su druge podupirali na sve načine (vojno, edukacijom, tehnologijom i gospodarski).

Vyacheslav Molotov (sovjetski ministar vanjskih poslova) 18. lipnja 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, šalje kancelaru Hitleru 'najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga'. Kako bi Hitleru olakšao posao osvajanja Europe, Staljin je svim europskim komunističkim partijama, pa i jugoslavenskoj, dao nalog sabotiranja obrane svojih zemalja! Sve ovo naši 'antifašisti' kriju kao zmija noge!

Svi članovi Kominterne u Europi, slijedili su Staljinove zapovijedi pa i Tito i njegovi komunisti! Dakle, od šest godina Drugog svjetskog rata, dvije godine su komunisti i nacisti bili saveznici, dok se u Francuskoj i Velikoj Britaniji rađao antifašistički pokret! Zašto se jugoslavenski komunisti nisu digli na ustanak protiv nacifašizma dok je ratovao i okupirao pola Europe! Nacisti su najprije napali Poljsku 1. rujna 1939. (početak 2. svjetskog rata) gdje su na zapadnoj strani Poljske masakrirali Poljake, a zatim su dogovorno sovjetski komunisti (17. rujna 1941.) okupirali istočnu polovicu Poljske, gdje su isto masakrirali Poljake (Katynu, Vinici itd.).

Sve to vrijeme, europski i jugoslavenski komunisti su mirno gledali, navijali za naciste i za rat krivili 'imperijaliste' (Francusku i Englesku). Sovjeti i Nijemci slavili su njemačku i sovjetsku pobjedu (nad Poljskom) zajedničkim vojnim paradama u Brest-Litovsku (rujna 1939.).

Nadalje, kada je napadnuta Jugoslavija 6. travnja 1941., nigdje nije bilo za vidjeti jugoslavenskih/hrvatskih komunista/antifašista! Tek kada je jedan prijatelj (zločinac Hitler) iznevjerio drugog (zločinca Staljina) i napao ga 22. lipnja 1941., dolazi zapovijed iz Moskve!

Trebalo je spašavati tu daleku zemlju, 'Domovinu socijalizma' - SSSR! Jugoslavenski komunisti/pronacisti se odjednom tog dana pretvaraju u antinaciste i antifašiste! Nešto slično se dogodilo u Jugoslaviji početkom listopada 1944., nakon što je Crvena armija ušla u Beograd,

Tito je abolirao četnike pa je u Srbiji od 22.000 parizana/'antifašista', odjednom nastalo 264.000!

Nije bilo teško, samo se trebalo obrijati i zamijeniti kokardu zvijezdom, a ostalo je ostalo isto...

Što mislite, kako bi se zvali današnji 'antifašisti', da Hitler nije napao SSSR?

Pitam se je li sve ovo znaju mladi 'antifašisti'!? U školi se ni danas o tome baš ne uči!

Možda sam u krivu, možda je to kršćanski da VeDRA, odnosno komunistički antifašisti (nakon što su se odrekli i pokajali za komunističke zločine) i branitelji budu, u smislu (Tuđmanove) pomirdbe zajedno!? Zašto ne!? Ako su i jedni i drugi iskreni, ako nema 'fige u džepu', onda su vjerojatno sa strane branitelja uključeni i HOS-ovci! Oni su jedni od prvih branitelja, časne postrojbe prema kojima nikada nije podignuta niti jedna optužnica za bilo kakav ratni zločin.

Više od 700 HOS-ovaca dalo svoj život za slobodnu RH! Uostalom, HOS-ovci su, npr. spriječili okupaciju Srđa od crnogorskih 'prijatelja', a što je to značilo za obranu Dubrovnika, znaju svi domoljubi, osobito na hrvatskom Jugu, kao i Korčulani! Ne vjerujem da bi HOS-ovce ostali hrvatski branitelji u VeDRA-i zatajili!? Međutim, malo sam skeptičan u smislu zajedništva! Kako se navodi da antifašizam 'ne može biti ograničen samo na razdoblje Drugog svjetskog rata, nego se proteže i na temelje Domovinskog rata, s obzirom da je srpska politika na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća imala sva obilježja fašizma', nisam ni vidio ni čuo da se u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu pojavila i jedna postrojba s antifašističkim znakovljem (recimo petokrakom, koja je danas sastavni dio logotipa VeDRA-e) pa i s nazivom nekoga od antifašističkih heroja iz Drugog svjetskoga rata (koji se i danas veličaju)! To bi bio pravi dokaz antifašističkog zajedništva! Svaka čast i uvijek odajem poštovanje, brojnim bivšim komunistima, koji su bili branitelji pod hrvatskim grbom i hrvatskom trobojnicom, a mnogi dali i svoje živote. Ti su ljudi uvidjeli tko je tko i stali uz svoj narod, svoj dom i Domovinu! To je bilo zajedništvo na djelu!

Međutim, 'antifašistička' petokraka je bila s druge, neprijateljske, fašističke, agresorske, srpsko-crnogorske strane! Pod tim 'antifašističkim' znakovljem su masakrirali Vukovar, Ratko Mladić s petokrakom na Josipovićevoj 'lijepoj partizanskoj kapi' klao u Škabrnji, a na jugu palili Konavlje, Dubrovnik...

Iz Crne Gore je četnički ološ, bez obzira na znakovlje razarao je Dubrovnik, ubijao hrvatske branitelje, mučio u Morinju, logoru za Hrvate... Nikada nisu platili ratnu štetu, ali nam u zadnje vrijeme stalno 'vraćaju dug' sa svojom kulturom pa nam 'cajke' priređuju kulturne događaje, na sličan način kako su znale obradovati i hrabriti Arkanovce, a hrvatske korisne budale ih pozivaju.

Nedavno su nas htjeli duhovno oplemeniti dovođenjem Kic pop hora iz Crne Gore, koji bi izvodio 'antifašističke' pjesme s korčulanskim 'antifašistima', na obljetnicu oslobođenja Korčule od fašizma i okupacije od komunizma. Srećom su se branitelji Korčule na vrijeme oglasili pa je spriječena blamaža poput one u Splitu. Ako je korčulanskim braniteljima, a jer su zajedno, u tome pomogla i VeDRA, pozdravljam takvo zajedništvo!

Ozračje i posljedice oslobođenja od nacifašizma

Da bismo razumijeli bit odgovora VeDRA-i u svezi prof. dr. sc. fra Bernardina Sokola, genijalnog glazbenika i mučenika, kojeg su komunistički korčulanski partizani, bez suda i presude, nakon mučenja ubili i bacili u more. Da bi se mogli shvatiti ti 'antifašistički', civilizacijski i humanistički postupci, moramo se podsjetiti 'slavnih' dana i ozračja ulaska partizana/komunista/'antifašista' 1944. u Dubrovnik i Hrvatski jug, ali i u druge krajeve. Potrebno je objasniti pravu prirodu komunizma i komunističkog 'antifašizma', osobito kada mu se pripisuju 'civilizacijske vrijednosti i humanističkog otpora svim oblicima diskriminacije' i slične 'antifašističke' floskule.

Povjesničar dr. sc. Trpimir Macan je jednom prigodom izjavio: 'antifašizam je postao paravanom za likvidaciju svjesnih i aktivnih nacionalnih snaga, a ratovanje na strani Saveznika upotrebljivom međunarodnom iskaznicom i alibijem za diktatorsku samovolju, za uzurpirano tumačenje povijesti', a neprijeporni antifašist Winston Churchill je izjavio: 'Fašisti budućnosti, nazivat će se antifašistima'

Navesti ću samo nekoliko vrlo važnih činjenica (koje sam u više navrata iznosio, ali ponavljanje sakrivene i prešućene povijesti je vrlo važno za mlade ljude), koje su odredile smjer i prirodu jugoslavenskog i hrvatskog 'antifašizma' (ovdje isključujem prave i istinske istarske antifašiste: narod i istarsko katoličko svećenstvo na čelu s dr. sc. don Božom Milanovićem):

- O Titovim izdajama i potkazivanju svojih partijskih drugova u Moskvi, ne ću pisati, to se danas može naći u suvremenoj literaturi. Zbog svog 'penjanja' i opstanka na vrhu, NKVD je Titovom zaslugom, likvidirao svu njegovu ondašnju konkurenciju.

- Jedna od najvažnijih zapovijedi koju je Tito izdao svim partijskim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, bila je u ožujku 1945.: 'Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti' (Politički zatvorenik, svibanj 2007., str 182).

- Milovan Đilas 1977. navodi da je Tito 'Osobno je organizirao i nadgledao pokolje nad Hrvatima kakve europska civilizacija ne poznaje'.

- U govoru u Ljubljani, 26. svibnja 1945., Tito izjavljuje uz ostalo: 'Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde', a u govoru u Varaždinu 20. svibnja 1945., okružen Aleksandrom Rankovićem i generalom Kostom Nađom, rekao je za svoje protivnike uz ostalo da će: '...u novoj komunističkoj državi svjetlost dana će gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame' (Vjesnik od 25.svibnja 1945).

- Jedna monstrouzna zapovjed, koju je Tito izdao, prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), na nagovor Rankovića, da se za odmazdu 'pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924-27. godine, koji se nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama'. Komanda grada Zagreba je izdala tu tzv. Naredbu br. 7, pa su pozvani na novačenje u novu vojsku. Odazvalo se 7800 mladića, koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko, a odatle usiljenom hodnjom u Kovij (Vojvodina). Tamo ih je došlo 2.200, a u Zagreb se vratilo 58 mladića (Vjesnik jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. 26. svibnja, 1945.).

- U 'oslobođenom' i nebranjenom Zagrebu je, 8. svibnja 1945. počeo pokolj, grabež, silovanja, ubijani su čak i štičenici doma, djeca od 7-15 godina i svi bolesnici zagrabačkih bolnica (što se ponovilo i 1991. u Vukovaru i Ovčari). Srpske četničke rulje, koje je Tito pozvao u listopadu 1944., da se obriju i promijene kokardu u crvenu zvijezdu, sad u odorama partizana, nasrnule su na sve što je hrvatsko. Po ulicama su ubijani brojni građani! Najvažniju ulogu imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada, uz još dvije srpske brigade u njezinom sastavu. 'Oslobodioci' su iz zagrebačkih bolnica, dokumentirano likvidirali 4.791 ranjenika i bolesnika, a iz bolnice Brestovac u Gračanima, još njih 210, što znači da su 'osloboditelji' oslobodili života 5.001 ranjenika i bolesnika s dijelom zdravstvenog osoblja u Zagrebu (službena brojka po bolničkim evidencijama, a neslužbena je sigurno veća). Bio je to pravi pokolj nad nemoćnim osobama bez suda, pa ni prijekog komunističkog. Kakvi to ljudi (Titovi antifašisti) mogu izvući ranjenike i bolesnike iz bolesničke postelje i likvidirati ih, većinom hladnim oružjem!? (Matković, B. Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica 191 u svibnju i lipnju 1945.kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu. Arh.vjesn. 54 (2011) str.179-214; Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945. i sljemenskim stratištima bolnica Brestovac i Gračani

- U jami Matjaž kraj Pevna, iznad Škofje Loke, nakon završetka II. svjetskog rata, okrutno su ubijena djeca '...Zatučeni čekićem i bačeni u jamu više od 250 hrvatske djece, 23. svibnja 1945. 'Razdvojili su djecu od roditelja i većina djece je odvedena u Pevnu nad Moškrinom gdje su ubijena i bačena u krški ponor', napisao je Janez Pintar, Predsjednik povjerenstva za evidentiranje i uređivanje prikrivenih grobišta na području Škofje Loke (2002.-2006.) i tajnik društva Huda Jama (u kojoj je počinjen jedan od najmonstrouznijih zločina). Partizani koji su bili egzekutori djece u Matjaževoj jami su poslije obolili od tzv. partizanske bolesti te su mnogi napravili samoubojstvo. Jedan je 1988 g., došao pred Matjaževu jamu i objesio se dok je drugi izvršio samoubojstvo nasred gradskog trga u biskupskom Lokiju.

- A što se je događalo sa ženama i djecom nakon Bleiburga, s gorčinom i na rubu suza, govori umirovljeni britanski časnik, 8. britanske armije Colin Gunner koji je dobio zapovijed promatranja tjeranja Hrvata preko mosta preko Drave kod sela Lavamünd: 'Mnoštvo hrvatskih civila već je prešlo rijeku Dravu u težnji za spasenjem vlastitog života, ali su ih partizani koji su zaposjeli taj dio Austrije udaljen samo nekoliko kilometara od današnje slovensko-austrijske granice potjerali natrag. Za razliku od onih u Bleiburgu i kod Villacha oni nisu gubili vrijeme na transport svojih žrtava vlakom u Sloveniju, već su svoj krvavi posao 'odradili' odmah na mostu.'

- Kako se postupalo prema iznemoglima u Marševima smrti (Križni put), svjedoči jedan antifašistički izvještaj: 'Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone tj. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha ' itd.... (Iz izvješća sekretara KPH IV. udarne brigade, Stanka Obradovića, od 31. svibnja 1945. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, str. 145.).

- Milovan Đilas u razgovoru za list Encounter, u prosincu 1979. je izjavio: 'Jest Britanci su napravili potpuno krivo što su te ljude vratili nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali'. U svojoj knjizi Wartime piše da tada 'nije bilo pravilno uspostavljenih sudova, pa je najjednostavniji izlaz bio da se sve te ljude pobije i riješi problem. Prema izjavi Zdenka Zavladava, nekadanjeg načelnika mariborske OZNE, naredba za ubijanje, bez suđenja hrvatskih vojnika i civila 'stigla je s vrha a zna se gdje je bio vrh'. (Nedjeljni jutarnji, 25.05.2003.)

- Kći Mile Budaka, ministra u vladi NDH, koja ništa nije skrivila, najbolje pokazuje 'humanost' 'antifašističkog' ubijanja. Mlada djevojka Grozda Budak je izručena je partizanima i s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali, partizanke su zdušno navijale i ismijavale ju, te pomagale svojim muškim drugovima i stolarskom pilom pilale dio po dio udova, isjekle joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je svjedočio tadašnji načelnik Vojnog suda II. armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali pa su on i kapetan Vlado Ranogajec (Predsjednik vojnog suda za grad Zagreb, još ima svoju ulicu u Zagrebu) te fotografije pokazali njenom ocu uoči vješanja.

- Titovi su komunisti posebnu mržnju imali prema katoličkoj crkvi, koju su htjeli uništiti. Broj ubijenih hrvatskih klerika najveći je od svih zemalja u u Europi. Od 664 klerika ubijenih u II. svjetskom ratu i poraću, komunisti su ubili 515, četnici 37, nacisti 16, ustaše 11, Crvena armija 5 itd. To su najčešće bila sadistička ubojstva i zvjerstva nad tim osobama, koji su umirali u najgorim mukama (pored 'uobičajenih' strijeljanja, zatucali su ih sjekirama, razapinjali, žive spaljivali, pekli na ražnju, pržili strujom, kamenovali, utapali...), dok ih je u zatvorima bilo na stotine. Za usporedbu u Poljskoj su komunisti pobili 187, Albaniji 67, Slovačkoj 14, Mađarskoj 10 svećenika itd.

- Suvremeni 'antifašisti' bi trebali vjerovati dokumentima OZNA-e, nedavno pronađene u Sloveniji (a tako se radilo diljem Jugoslavije), u kojima uz ostalo piše da se 'bespogovorno moraju likvidirati slijedeće skupine: Poznate vođe antikomunističkog pokreta..., svi svećenici..., ako neki ne, onda ih staviti na mjesto koje im je primjereno, sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS (Komunističku partiju Slovenije)...tu se ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF (Osvobodilne fronte), sve pripadnike buržuazije..., bogatiji trgovci, kulaci...'

Titova odgovornost za pokolje nad zarobljenicima i civilima je neupitna! O tome govore njegovi podčinjeni koji su se ili pokajali ili iz drugih razloga progovorili što su činili i po čijoj zapovijedi:

- Simo Dubajić: 'Komandovao sam u Kočevskom rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju... Onda sam dobio nalog da se 30.000 domaćih izdajnika pobije na Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Maks(imilijan) Baće, Matija Maček i Jovo Kapičić, sve prema zapovijedi Tita'. (izvor: Marko Lopušina, Ubij bližnjeg svog, Beograd 1997., str. 122.-123.; Pero Zlatar, Globus, 3. 2. 1995., Zagreb, str. 46.-47., 49.)

- U svojoj knjizi Pero Simić, Tito-fenomen stoljeća, navodi svjedočenje Jefte Šašića (1917.-1998, načelnik III. odjeljenja OZNE, srpski partizanski general), koji kaže da ga je 9. i 12. svibnja 1945. Tito pozvao usred noći i rekao mu 'Pobiti!', zatim 'Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu moju naredbu komandantima naših armija'. Tako je, zaključuje Simić, počeo najveći masovni zločin, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, odnosno pokolj nad bivšim pripadnicima hrvatske vojske, koji su nakon predaje imali status ratnih zarobljenika, kao i nad civilima koji su bježali od Titove JA.

- Ugledni znanstvenik Vladimir Geiger u više znanstvenih radova ukazuje na Tita kao naredbodavca zločina. (Vladimir Geiger, Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri (prikaz knjige), Ana Jura, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.3, 2013.)

- Piero Scarufi, profesor s uglednog američkog Stanfordskog sveučilišta, uvrstio je Tita među 10 najvećih zločinaca XX. stoljeća, tvrdeći da je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, a Klaus Jacobi ga isto svrstava na 10. mjesto svjetskih veleubojica, kako navodi zbog milijun i sto tisuća žrtava, koje dao pogubiti nakon II. svjetskog rata (Bild, 22.03.2003.; Večernji list 13.09.2004.)

- Đilas, navodi kako su 'tolerantni' komunistički 'antifašisti' pripremali svoje ljude za borbu s neprijateljem: 'Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koje se boriš… Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovječanstva drug Staljiin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči - mrzjeti ga...' (Milovan Đilas; Članci, Kultura Beograd, 1947. str. 32, 33 iz ‘Borbe’ , oktobar 1942., Mliništa, Bosanska Krajina)

I danas među tim samozvanim 'antifašistima', poneki, primitivniji ili slabijih živaca, 'prolupa' kao na pr. hrvatski sabornik (Nenad Stazić) iz kvote nereformiranih komunista (tzv. SDP), žali jer

'... u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!' Nisu ga izbacili iz SDP-a! Nije ga DORH gonio! To nije moguće okarakterizirati govorom mržnje (koji je rezerviran za hrvatske desničare), to bi se moglo okarakterizirati kao poziv da se ispravi 'šlampavost pobjednika'! Visoki civilizacijski dosezi i humanost iz 'prve ruke', danas!

Događaji na hrvatskom jugu pred kraj i nakon 2. svjetskog rata

Dubrovčanin, prof. dr. sc. Hrvoje Kačić je istražio i objavio događaje tih dana u knjizi: Dubrovačke žrtve, Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga). Zagreb, 2017. (treće prošireno izdanje). Brojne pojedinosti, grozote, načini likvidacija bez suda, bez optužnice mogu se naći u Kačićevoj knjizi. Navesti ću samo ukratko:

Partizani su ušli u Dubrovnik 18. listopada 1944., bez ikakvog otpora. Nije bilo borbi! Ulaskom partizana u Dubrovnik, pobili su gotovo svu dubrovačku intelektualnu elitu. Prema izvještajima iz tog doba, na dubrovačkom otočiću Daksi, ubijene su 25., 26. i 27. listopada 54 osobe (bez optužnice i presude). Prva su ubojstva civila bila 24 sata nakon ulaska partizana 19. i 20. listopada na Orsuli (ubijeno 11 mladića iz Konavli, jedan uspio pobjeći, ostali bačeni niz klisure u ponor). Zatim su bila stratišta na Boninovu, groblju Gospe od Milosrđa, brdu Montovjerna, Bosanke itd. te u Slanom, Trstenu itd. Sveukupno su u to vrijeme 'antifašisti' ubili 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. U prvim likvidacijama se potpisivao nepostojeći 'Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja', o čemu postoji komunistička dokumentacija. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude. Nitko od njih nije znao zašto je optužen i zbog čega je kriv. (Radica Joško: Sve naše Dakse, Ogranak Matice Hrvatske-Dubrovnik, 2003.; Kačić, str. 45-56). 

Inače je na dubrovačkom području ubijeno 24 svećenika (redovnika), među poznatijim padre Petar Perica (skladatelj vrlo popularnih pjesama 'Rajska djevo Kraljice Hrvata' i 'Do nebesa...') . Obično bi staljnistički agitatori najprije lansirali laži, a onda uhićenja, odvođenja... Jedan je fratar ubijen, iako je surađivao s partizanima (padre Marijan Blažić tzv. 'crveni fratar'). Kada je liječnik XXIX hercegovačke brigade dr. Korlaet na oglasu strijeljanih pročitao njegovo ime, otišao je komandantu Šegrtu i zapitao: 'Zašto ste ubili padre Marijana Blažića, pa on je bio naš? 'Dobio je odgovor: 'Jest on je bio naš, ali on je puno znao, pa će brzo prestati biti naš!' (Svaka im 'čast': 'genijalna' antifašistička, civilizacijska i humanistička preventiva!). 

U izvještaju druga iz Splita, Organizacijjskog sekretara Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, koji je bio tada gospodar života i smrti u Dubrovniku, u izvještaju svojim nadređenima 25. listopada 1945., uz ostalo on navodi '...bilo kako bilo ubiti ih se mora'!

Ni antifašisti otoka i grada Korčule ne zaostaju za drugovima u Dubrovniku. U knjizi: Franko Burmaz, Žrtve komunizma na Korčuli, Traganje za istinom, HŽD, Zagreb – Korčula, 2015., mogu se naći detalji. Izdvojit ću samo manji dio.

Knjiga je, kako piše u predgovoru, svojevrsni Korčulanski martirologij, koja se temelji na brojnim tekstovima komunističko – parizanskih 'pisaca' te uvodničar dr. sc. Franko Oreb navodi da su '...gotovo sva smaknuća na našem otoku izvršena bez suda i izrečenih presuda...'

Nadalje, Oreb navodi da je 'Među žrtvama bilo svećenika i intelektualaca na koje su bile nabacane strašne i preočite laži i klevete... a oni su svoj život posvetili služeći svom narodu, ustrajući u obrani vjere, morala i narodnih svetinja. Po planu nalogodavaca, trebalo ih je smaknuti, ubiti što više intelektualnih i duhovnih vođa ovomu narodu, da ga se može lakše zavesti u zablude'.

'Danas se pouzdano zna za četiri jame, masovne grobnice u koje su komunisti bacali likvidirane ljude: Vrannina, Šibalove noge, Paklenica i Bultina te dva masovna groba na groblju Sv. Luke u Korčuli i groblju Sv. Križa u Blatu', navodi Burmas na 26. str. svoje knjige. U gradu Korčuli likvidacije su se obavljale u tri navrata: nakon kapitulacije Italije (listopad 1943.), odlaska Nijemaca (jesen 1944.) i najveći zločini, koji su učinjeni nakon završetka rata i to u jami Bultina (str. 151).

Može se sa sigurnošću reći da su komunisti poslije završetka rata na otoku Korčuli ubili više svojih 'mirnih i nenaoružanih građana', nego talijanska i njemačka okupacija zajedno, iako je narod bio protiv okupatora i pomagao partizane. Na 171 str. autor navodi da 'više od osamdeset Korčulana koje su partizani-komunisti likvidirali za vrijeme i nakon kapitulacije Italije, nevine su žrtve i partizansko-komunistički zločin nad vlastitim sunarodnjacima'. Nadalje, 'Komunisti se zapravo nikad nisu previše trudili tražiti dokaze protiv onih kojima su 'sudili' i koje su likvidirali, jer im krivnja nije bila bitna. Komunisti-partizani su 'odabirali' žrtve često bez obzira na krivnju žrtve, a likvidacije su bile posljedica odluka partijskih komiteta, koji su ocijenili da su likvidacije (smaknuća) u interesu partije i revolucije'.

Dokazanom krivcu ne krije se identitet ni razlog likvidacije!Također autor navodi da 'U slučaju korčulanskih žrtava ne nalazimo ni kod jedne od njih ni sumnje da su učinile ijedno kazneno djelo. Ni pisci koji su nam objelodanili njihova smaknuća ne terete ih ni za jedno konkretno djelo'.

Joško Radica u svojoj knjizi 'Sve naše Dakse', uz ostalo navodi: '...likvidacije su slijedile na temelju brzih i samovoljnih ocjena organizacija komunističke partije i njenih rukovodećih tijela, pa i samovoljnih postupaka pojedinih moćnika, vojnih postrojbi i njihovih političkih komesara ili OZNA-e' Burmas u knjizi navodi da su brojni ljudi ubijeni i bez znanja njihova identiteta i bez ikakvih evidencija, zbog čega se nezna koliko je ubijenih u jamama Korčule!

'...bilo kako bilo ubiti ih se mora'!

Stanje i ozračje koje je vladalo u Korčuli u vrijeme odlaska Talijana i Nijemaca je važno znati, kako bismo mentalnim slijednicima komunističkih ubojica nevinog naroda Korčule, koji je bio protiv okupatora, na kojem nije bilo ni ustaša ni domobrana, ali jest intelektualaca i ostalih mislećih ljudi, koji su mogli biti buduća opozicija 'revoluciji koja teče' i novoj komunističkoj vlasti. Zato je komunistička preventiva bila vrlo važna!

Prof. dr. sc. fra Bernardin Sokol i korčulanski 'antifašisti'

U vrijeme oslobođenja od jednog i okupacije drugog totalitarizma, u ozračju neograničene moći, nije bilo čudno ubiti nekoga tko ne voli partizane – komuniste 'zbog njihovih zločina', a pripada eliti hrvatskoga naroda, kao fra Sokol i ubijeni Dubrovčani, koji nisu ni znali zašto su uhićeni.

Dakle, to je bilo vrijeme specifičnog civilizacijskog i humanističkog antifašističkog napretka, u kojem je prevencija bila najbolji lijek!

Dr. sc. fra Stipe Nosić iz samostana 'Male braće' u Dubrovniku je proučio svu dokumentaciju u Hrvatskom državnom arhivu 2018. (Arhivu OZNA-e u Zagrebu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219).

Dakle, u dokumentima OZNA-e nigdje ne postoji, razumijete li ne postoji niti jedan dokaz da je fra Sokol izdao bilo koga! Da je sa Sokolove strane bilo izdaje, to bi OZNA zasigurno napisala velikim crvenim slovima! Međutim, OZNA je podcrtala gdje god je našla riječi domoljublja ili pridjeve imenice Hrvat i Hrvatska, te Himnu dr. Anti Starčeviću, skladanu na riječi Mihe Jerinića (1872. – 1955.), koju je spjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio.

U Korčuli su kreirane dvije Memorije: jedna od komunističkih ubojica koji su morali opravdati mučko ubojstvo fratra (i širili je cijelo vrijeme komunizma, pa i danas) i Memorija, koja se šaptala, koju je bilo opasno izgovoriti, jer govori da je jedan drug izdao svoje partizane, a ne fratar!? Međutim, nijedna Memorija za znanstvenike nije dokaz!

Brojni su 'antifašisti' (stari i novopečeni) i neki 'znanstvenici' tvrdili da je Sokol izdajica i da ga je trebalo ubiti, a u zadnje vrijeme i uz napomenu, da ga je ipak trebalo prije suditi (što bi za ono doba bila iznimka). Za suđenje je bilo vremena, Nijemci su otišli! Ako je kriv, to je trebalo dokazati i javno obznaniti, ako je kriv zašto se nije smjelo znati da je ubijen, ako je kriv zašto su ga tajno ubili, ako je kriv zašto se moralo šutjeti o njemu!?

Nemam namjeru dokazivati njegovu nevinost, to je dokazao dr. sc. fra Stipe Nosić, pa neka zainteresirani pročitaju njegovo istraživanje (u više članaka), samo ću navesti (uglavnom) iz njegovog teksta neke očigledne laži i nelogičnosti, o kojima govori komunistička Memorija. Neke su tvrdnje tako priglupe da pokazuju svu nemoć i bijedu pojedinih 'antifašista'!

- Memorija je Himnu A. Starčeviću, preimenovala u Himnu A. Paveliću.

- Spominje se da je Nijemac Vilim, koji je inače živio u Korčuli (bio brijač), prevodio Nijemcima 'izdaju' fra Sokola, ali tvorci Memorije nisu znali da je fra Sokol studirao glazbu u Klosterneuburgu kraj Beča (1915. do 1917.) i da izvrsno govorio njemački (i talijanski) jezik!

- Spominje se kako je Vilim za 'izdajstvo' Sokola (kojem je on dakle, 'bio prevoditelj') obavijestio časnu sestru Manes Karninčić, a ova je to prenijela partizanima. Dr. sc. Ivan Armanda iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, na osnovi dokumenata samostana dominikanki u Korčuli, utvrdio je kako sestra Manes u to vrijeme nije ni bila u Korčuli, nego je vodila školu za djecu u Žrnovu. U Korčulu je došla tek poslije rata.

- Partizanski komesar Nikola Anić u svojoj knjizi (Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) od okupacije do oslobođenja. Dubrovnik, 2013.) piše: '(…) u rujnu 1944. na otočiću Vrniku blizu Badije nalazila se skrivena grupa od oko 7 partizana. O njima su Nijemci dobili informaciju od fra Bernardina Sokola, pa su svi uhićeni i odmah pogubljeni iako su bili zaštićeni kao ratni zarobljenici' Dalje, u istoj knjizi na str. 108 citira Ivana Jeričevića Čompa (šefa korčulanske OZNE), koji govori kako su Nijemci zarobili partizane 'te ih odveli izvan Korčule'. Anić dokaze o Sokolovoj navodnoj izdaji temelji i na arhivu OZNA-e, ali dokumenti toga arhiva sa signaturama koje on u knjizi navodi, govore o nekim sasvim drugim predmetima. 'Čini se kako je nasumice stavljao brojeve dokumenata, kako bi potkrijepio svoje laži', ističe fra Nosić. Trebali bi se Anić i Čompo međusobno dogovoriti, je li 7 partizana 'strijeljano' ili su 'odvedeni izvan Korčule'!?

- Jure Srhoj, u knjizi: Putovanje dolinom sjenki, Dalmacija 1941. – 1944., Korčula 2019., na str. 399-400, piše: 'Nijemci su na otočiću Vrniku noću 20./21. kolovoza 1944. u kamenoklesarskoj kavi (bunker) zarobili četvoricu ilegalnih terenskih radnika, redom članova KPH, Osim komunističkih ilegalnih terenskih radnika Nijemci će uhvatiti i dvojicu njemačkih vojnika (Poljaka i Nijemca) koji su prethodnih dana 'prebjegli' partizanima. Sve njih, osim jednog komuniste (Stipe Malovana) koji im je uspio pobjeći, Nijemci će sprovesti u korčulanski zatvor.'

Po Srhoju još dvojica uhapšenih na Vrniku (Roko Kršinić i Ive Skokandić Kamion) uspjeli su noću pobjeći iz zatvora u Korčuli kroz krov i plivajući s otoka na otok i dočepati se Lumbarde. U Lumbardi su našli njemačkog vojnika, koji je bio s njima u bunkeru na Vrniku. Kao 'špijunu' presudio mu je i odmah ga ubio partizan Stipe Malovan. Čompo je za ovu 'presudu na licu mjesta' zasigurno znao, ali je ne spominje.

Ne bavi se ni činjenicom da su s partizanima bili ubačeni njemački špijuni, jer bi odmah morao i pitati: što je tu još Sokol trebao i mogao izdati?

Postavlja se pitanje: koliko je dakle bilo 'uhapšenih' od Nijemaca: 4 ilegalaca, minus jedan pobjegli su 3, plus Poljak i Nijemac (prebjezi partizanima) je ukupno 5.

Nadalje 2 su partizana noću pobjegla preko krova, ostalo ih je 3. Od svih navedenih ubijen je 'prebjeg' Nijemac (od partizana), jer su posumnjali da je špijun! Gdje su onih 7 partizana odmah ubijenih zbog izdaje fra Sokola, odnosno odvedenih (po Čompi) izvan Korčule? Odkuda na plakatima sa slikom fra Sokola u Korčuli, prigodom 80. obljetnice njegovog ubojstva, naljepljeno 9 imena koje je 'izdao' Sokol (dodane dvije djevojke)!? Možda slijedeće obljetnice bude dodan još netko!?

- Ni u radu Pere Lozice, jednog od vodećih rukovodilaca Korčule u ratu, nema spomena o Sokolovoj izdaji. On događaje na Vrniku opisuje: 'Njemačka obavještajna služba uspjela je otkriti na Vrniku bunker u kojemu su bili smješteni terenski radnici – ilegalci. U času otkrivanja bunkera u njemu su se nalazili Stipe Malovan, Roke Kršinić, Ive Skokandić Kamion, Petar Franulović Trenta, jedan Poljak i jedan Nijemac, koji su tih dana prebjegli partizanima (…). Trojica uhićenih uspjeli su pobjeći i pridružiti se partizanima, dok su Petra Franulovića Trentu Nijemci odveli u unutrašnjost Hrvatske, odakle se je vratio živ kući po njemačkom napuštanju Korčule. Nijemci su prilikom otkrivanja bunkera na Vrniku pronašli popise prijedloga za sastav općinskih i svih mjesnih odbora JNOF-a na otoku'. (Sjećanje jedne generacije, Grad Korčula 1900-1946, Korčula. 1990., str. 575). Ista imena partizana u bunkeru i njihove sudbine navodi i Joško Radica (Vrijeme je za vjerodostojne povjesničare Zadarska smotra godište LXVI, BROJ3-4, 2017., str. 189).

- Od Anićevih ubijenih 'oko 7 partizana', a u bunkeru je bilo šest osoba, ubijen je samo Nijemac 'špijun', i to od partizana Malovana. Tako, od šestorice partizana, koje je Sokol navodno izdao, nije poznata samo sudbina Poljaka.

- I Pero Lozica dokumentirano u svom članku navodi, kako su na osnovi popisa pronađenih kod Petra Trente Nijemci 22. kolovoza uhitili i odveli drugu četvoricu ilegalaca u gradu Korčuli (Anton Nadilo Krenić, Todor Foretić Kolenda, Andrija Cvitković i Domeniko Ballarin), a 'njihova sudbina ostala je zauvijek nepoznata'. A što se tiče Vrnika i izdaje partizana Lozica dodaje: 'Prema pričanju Marinke Fabris, koja je tada živjela na Vrniku i surađivala s pokretom, moglo bi se zaključiti da je njemačka obavještajna služba otkrila partizanski bunker baš zbog slobodnog ponašanja i kretanja partizana po ovom otočiću.' Time je Pero Lozica iz priče o izdaji partizana posve isključio Sokola.

- A Čompo nije odlučio samo o ubojstvu Sokola, odlučivao je o životu i smrti mnogih. Po vlastitom priznanju, osnivao je 'odjele' OZNA-e. Mnoge njegove 'depeše' govore o njegovoj ulozi u likvidaciji političkih protivnika. U knjizi koju su uredili Blanka Matković i Ivan Pažanin 'Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e', Zagreb, ožujak 2011., dokumentiran je i njegov pokušaj da likvidira mladog franjevca s Badije fra Jerka Bakotina (također iz K. Sućurca), jer se u svibnju 1945. javno usudio na Kuni Pelješkoj reći da je jedan njegov subrat odveden i ubijen.

- Niti jedan fratar nije teretio fra Sokola za izdaju partizana, ni fratri simpatizeri partizana, pa ni bivši badijski franjevac, povjesničar umjetnosti i književnik Andro Vid Mihičić (1896.-1992.). Ovaj franjevac studirao je na Sorboni u Parizu gdje je 1927. položio licencijat iz povijesti umjetnosti, a 1929. licencijat iz živih orijentalnih jezika. On je postao aktivni viši časnik Jugoslavenske narodne armije i zasigurno je bio upoznat sa svim događajima.

- Fra Bernard Barčić je također posvjedočio da su mu fra Vjenceslav Bandera i fra Vjekoslav Bonifačić, koji su u vrijeme navodne Sokolove izdaje s njim živjeli na Badiji, kazali da se 'naknadno ustanovilo da nije padre Sokol odao Nijemcima partizane koji su se skrivali na Vrniku, nego imenom i prezimenom druga osoba'

- Nisu partizani bez suđenja ubili samo Sokola. Mnoge ljude na Korčuli i u Hrvatskoj ušutkivali su na taj način. O tome govori izvješće Drage Desputa, člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, kojeg je već 17. siječnja 1945. uputio Centralnom komitetu KPH.

- U svojoj knjizi Franko Burmaz, na str. 180.- 183. rašćlanjuje i analizira događaje oko Sokola i navodi: 'Pokušajmo na trenutak zaboraviti sve što se nedopustivo, zločinački dogodilo u slučaju padre Sokola, sve osim činjenice da je bio 'protivan', kako tvrdi A. V. Mihičić, i da su partizani - komunisti tu padre Sokolovu 'protimbu' ocijenili kao krivnju i radi toga ga kaznili smrtnom kaznom'

Zaključak

Partizanski komunisti Korčule, ubili su fra Bernardina Sokola, nevinog i bez suda, 28. rujna 1944. i bacili u more. Time su, bez obzira na eventualnu krivnju Sokola, sebe osudili jer je to ratni zločin! More je izbacilo njegovo tijelo na plažu Trstenica u Orebiću. Skrivečki su ga pokopali neki mladi ljudi (dječaci) i sve do slobode, koja je došla devedesetih, a ne 1945. (inače bi mogli slobodno govoriti), morali su šutjeti, zbog čuvanja svojih života od 'antifašista'. Nakon tog ratnog zločina učinili su sve da se njegova djela unište i da se o njemu ne priča. Prijeratna stručna glazbena izdanja bila su ga uvrstila među velike glazbenike, a poslije rata ga se nije smjelo spominjati, a nekmoli izvoditi njegova djela!

Korčulansku Memoriju o izdaji fra Sokola, najvjerojatnije su stvorili i promicali njegove ubojice, kojima se već zbog njihova ponašanja prema svom narodu na otoku Korčuli, ne može vjerovati, a osobito ne Ivanu Jeričeviću Čompi, koji je za života i dalje lagao i klevetao ubijenog fratra, umjesto da mu se (Čompi) sudilo za ratne zločine!

Komunisti su u Dubrovniku (i u Hrvatskoj) napravili i genocid i aristocid nad hrvatskim narodom! Ni danas ti 'antifašisti', kojima su 'puna usta' civilizacijskih vrijednosti, ravnopravnosti, ljudskih prava itd. ne priznaju svoja zlodjela i nikada im nije bilo suđeno. Komunizam je rušio našu kršćansku civilizaciju, kršio sva moguća ljudska prava, radio ratne zločine, a danas opet 'dižu glave', umjesto da ušute, osobito o njihovim danas proklamiranim vrijednostima