Foto: Veljko Martinović LJUDSKA PRIČA JEDNE HOS-ovke: Knin je oslobođen, srce samo što ne iskoči i pita on mene da oću li se udat za njega. Dašta ću!
Splitsko-dalmatinska županija obilježava 25. godišnjicu oslobađanja Hrvatske Piše: Dalmatinski portal

LJUDSKA PRIČA JEDNE HOS-ovke: Knin je oslobođen, srce samo što ne iskoči i pita on mene da oću li se udat za njega. Dašta ću!

Uoči proslave Oluje smo razgovarali s Marinom Brčić i Anelom Teklić, ženama koje su se kao djevojke stavile na raspolaganje obrani domovine

Dragovoljci IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban među prvima su u Domovinskom ratu stali na branik domovine. Prošli su sva ratišta i sudjelovali u gotovo svim akcijama Hrvatske vojske, no u javnosti su ostali najviše zapamćeni po obrani Škabrnje. Selo dugo 6 kilometara 43 je dana branilo manje od 100 pripadnika HOS-a od nadmoćnijih i znatno brojnijih neprijateljskih snaga, a kada su otišli na zasluženi odmor, Škabrnja je pala u ruke neprijatelja i oslobođena je tek u akciji Oluja. HOS-ovci su uvijek išli tamo gdje je bilo najteže i to se zna, no manje je poznato da je među njima bilo i dosta žena koje su se s puškom u ruci ravnopravno borile s muškarcima. Povodom 25 obljetnice akcije Oluja, koja je označila kraj Domovinskog rata i pobjedu Hrvatske, porazgovarali smo s HOS-ovkama Marinom Brčić i Anelom Teklić. Iako u to doba nije bilo neobično da se vojsci pridružuju žene, ipak su rjeđe bile one koje su bile prave ratnice.

- Moj ćaća nema sina, sestre su udate, imaju dicu, a neko mora ić iz kuće. Ćaća je bio star i bolestan, pa san išla ja. Moja mater je umrla od straha kad sam bila ranjena. Znaš kako priča kruži, oni kaže odvalilo joj po glave, drugi kaže nešto drugo. Mene je geler pogodio. Bilo im je teško kao i svim roditeljima. Svi naši roditelji su strepili. Obuku sam prošla na Čiovu, bilo nas je skoro 30 žena, a nakon obuke sam otišla u Zadar na Gradinu - priča Marina koju suborci zovu Mara.

Teren na Gradini joj je ujedno bio i najteži. Tada je ranjeno devet njezinih suboraca, a jedan od njih, Slavko Sovulj iz Kučića, umro je u riječkoj bolnici nakon 12 dana.

- Tamo je bila psihijatrijska bolnica, a mi smo držali položaje na jednom malom brdu, manjem od Marjana. Oni su nas toliko zasuli da je u roku dva sata palo valjda 500-600 granata. Nemaš se gdje sakriti, to je bilo Bože sačuvaj. Ideš doli, izvlačiš jednog ranjenika, mali Bosanac, dok smo ga izvlačili 'popušio' je geler od svake granate. To mi je bio najteži dan, poslije je isto bilo teško, bilo je mrtvih na sve strane, ali možda mi je ovo na Gradini bilo najteže jer je to bio tek početak - priča Mara, a Anela, koja je u rat otišla maloljetna, s nepunih 18 godina, prisjeća se njezinog najgoreg doživljaja.

Bilo je to na Popovom polju na Južnom bojištu. Izvlačila je ranjenog suboraca i tom prilikom slomila nogu.

- Tada sam zapravo shvatila što je rat. Bilo je i poslije teško, ali je taj prvi moment je ipak najgori. Nisam bila ni svjesna gdje ulazimo. Kad se sjetite njega i kad vidite ovo danas, to vas uznemiri. Imala sam 17,5 godina kad je počeo rat. Iz Mostara sam, gledali smo slike na televiziji i pripremale se za sanitet. Bila sam dijete, nisam imala pojma ni o čemu, nama je to bilo smiješno. Tada su počeli kupiti žene i djecu u izbjeglištvo po Dalmaciji i ja sam otišla s materom i bratom. Međutim, ja sam kliznula, pobjegla, i došla kod Pjace gdje su bile prostorije HOS-a i HSP-a. Od tamo smo svi krenuli. Tamo sam se prijavila i otišla u kamp Rožac na obuku. Prvi teren su mi bili Stolovi, a poslije Popovo polje, Škabrnja, Svilaja - priča Anela.

Iako su proživjele teške stvari koje mnogi ne bi podnijeli, objema im se u ratu dogodilo i nešto lijepo. Naime, u vihoru rata su se zaljubile, pronašle svoje srodne duše s kojima su ostale do danas, a obje imaju i po troje djece. Ipak, Mara i njezin suprug Jozo Brčić jedini su HOS-ovci koji su se vjenčali. Datum je, ne čudi, 10. travanj, a godina 1996. Jedini su par koji se vjenčao u crnim HOS-ovim odorama, a nekoliko mjeseci poslije rodila im se kćer Kata. Osim nje, imaju još i dva sina. Kad smo Maru pitali kako se odlučila otići u rat, Jozo spremno uz smijeh odgovara umjesto nje: 'A, šta će, vidila je mene na čuki, pa je krenila'. Prosidba je, kao i samo vjenčanje, bila originalna. Bilo je to na dan kad je oslobođen Knin.

- Bilo je to priko Motorole. Knin je oslobođen, srce samo što ne iskoči i pita on mene da oću li se udat za njega. Dašta ću, odgovorila sam i tako je to krenulo - opisuje Mara.

Zaljubili su se, a gdje bi drugo, nego na čuki.

- Ja sam bio na Južnom bojištu, ona u Zadru i jednog dana smo se sreli negdje u sredini - otkriva Jozo detalje.

- Krili smo mi to neko vrijeme, ali nismo dugo mogli. Skužili su… - kaže Mara.

Anela je svog supruga također upoznala na ratištu.

- On je iz Livna, bio je u 72. bojnoj vojnoj policiji. Upoznali smo se na terenu. Moji su odlazili, a njegovi dolazili, a ja sam ostala na vezi. Međutim, više nikad nismo bili zajedno na terenu. Tu smo se upoznali i malo po malo smo se zaljubili, oženili, dan danas živimo skupa i imamo troje djece - kaže ona.

Kad je počela Oluja bile su kod Bosanskog Grahova.

- Kad je Knin oslobođen, osjećaj je bio neopisiv! Onaj tko nije bio tamo to ne može razumjeti. Oslobođena je cijela Hrvatska! Čuješ Krstičevića kako viče priko one Motorole: 'Mi smo u Kninu, Knin je oslobođen'. Divota - opisuje Mara.

Za Anelu i svoju Maru Jozo kaže da su bile prave vojnikinje.

- Gdje smo bili mi, bile su i one. Imale su isti tretman, što smo radili mi, radile su i one. Obje su prošle dubrovačko ratište, zaleđe Zadra, Velebit, Zima '94, Ljeto '95., Oluja. Sve - ponosan je Jozo.

Kroz postrojbu je za vrijeme Domovinskog rata prošlo 2.500 bojovnika, najveći dio je bio s našeg podneblja i Hercegovine, ali bilo je i stranih državljana, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Braneći Hrvatsku živote je izgubilo 46 bojovnika XI. bojne HOS-a, a preko 300 ih je ranjeno.

- Stranci su jedno mogli doći u HOS. U početku smo imali 20 posto Muslimana, a u postrojbi je bilo sigurno 50 stranaca: Engleza, Iraca, Španjolaca, Rusa… U studenom 1991. u XI. bojnu HOS-a dolazi čovjek od posebnog značaja za buduće borbeno djelovanje, Thomas Crowley, naš dragi Tom. On je svoje stečeno znanje i iskustvo ratovanja s gotovo svih svjetskih bojišnica pretočio nama i zahvaljujući njemu mnogi od nas su danas živi, dok on počiva u miru - prisjeća se Jozo.

Ružne stvari koje su proživjeli danas pokušavaju potisnuti, a sjećaju se onoga što im je bilo lijepo. Ipak, najviše ih boli današnje omalovažavanje njihove uloge u obrani Hrvatske od strane političara i zabrana pozdrava 'Za dom spremni' pod kojim su bili spremni poginuti.

- Izašli smo iz rata bez ijedne mrlje, ne samo mi nego cijeli HOS na razini države. Ne znam zašto im smeta crna odora i 'Za dom spremni'. Evo jedan apsurd: na osmrtnice nam ne daju staviti 'Za dom spremni', ali stave 'IX. bojna HOS-a Rafael vitez Boban'. Stavljaju Bobana, a ne daju staviti 'Za dom spremni' - pojašnjava Jozo.

- Šta mene briga šta je bilo '42. ili '43.?! Mi tada nismo bili ni rođeni, niti me moj ćaća tako odgajao. Bili smo svi za jednoga, jedan za sve, a i danas smo takvi - dodaje Mara, a Anela ističe kako je najviše boli kad vidi zašto su momci poginuli.

- Zašto je krv prolivena? Koliko roditelja nije našlo svoju djecu? Nikog ne mrzim, nisam nacionalist, ali me boli kad slučajni predsjednik kaže da će baciti ploču. To su djeca koja su izginula da bi on bio tu, da bi ja bila tu, da bi imali Hrvatsku, da bi moja djeca tu živjela. Kontroliram se, ali ipak se dogodi da nekad moram to na neki način izbaciti iz sebe. Sreća u nesreći je što sam dobila curicu s teškoćama u razvoju, tako da sam se njoj okrenula, inače da nije tako ne znam što bi bilo. Kad je njoj lošije, kada ne mogu do nje doprijeti, onda se i ja teško nosim jer se osjetim nemoćnom, a kad nju smirim, smirim i sebe i onda idemo dalje - priča Anela koja suborce iz XI. bojne HOS-a smatra svojom obitelji, pa time i napade na njih teško proživljava.

-  S njima sam prošla sve. HOS me primio objeručke, ti momci su svi moja braća. Kad mi nije bilo matere da joj se mogu isplakat, kada mi je trebala pažnja, oni su bili tu. Ne krivim roditelje, ali tako se dogodilo, ipak su mi oni na prvom mjestu. I dan danas mi muž zna reći da kad oni zovu ja skačem, ali normalno da skačem. Za njih sam spremna na sve. Jednostavno, to je moja obitelj. Političari nas deklariraju kao nacionaliste, a ja devedesete nisam ni znala tko je Pavelić. Danas ti ne daju da voliš svoje, a dok sam živa ja ću govoriti i voljeti svoje. Nije se rodio taj koji će mi zabraniti da govorim 'Za dom spremni', a mi smo i danas za dom spremni! - kaže ona.

Mara naglašava kako su svi bili osuđeni za ratne zločine, ali da Marko Skejo nije.

- Mi nikada nismo napravili ratni zločin. Ni jedan HOS-ovac, a rat je rat. Nosiš pušku i ili će on tebe ili ćeš ti njega. Mi nismo išli u pokolj, ni vadit oči ni rezat uši. Bilo je puška-puška, netko nekoga mora, zato si išao - pojašnjava Mara.

U mirovinu je otišla prije 11 godina, a hrvatski je vojni ratni invalid kao i suprug joj Jozo. Od rata, kažu, nemaju ništa, ali Mara priča zanimljivu priču i zaključuje - ima Boga. 

- Bila sam udana prije rata i moj bivši svekar, koji je mom bivšem mužu očuh, Srbin je iz Bosne i on je meni ostavio stan u Zatonu kod Šibenika. Zvao me jednog dana i rekao: 'Dođi kćeri, evo ti sve, i stan i zemlja.' A, ja se borila protiv njegovih - kaže.

Ne dopuštaju ni da se zaboravi uloga Ane Martinović, današnje tajnice Udruge XI. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, koja im je, kaže Mara, bila žila kucavica.

- Bila sam s njima, ali one su prave ratnice. Ja sam radila neke druge stvari, ali nije ni to za zanemariti - skromna je Ana, ali ne dozvoljava Mara da se umanje njezine zasluge.

- Ona je nama sve papire vodila, sve je to uvijek štimalo, a što god bi nama trebalo ona bi nam donosila na prvu crtu, od uložaka pa dalje. Ništa joj nije bilo teško - kaže Mara.

Unatoč svemu, slažu se, ponovno bi krenule kad bi zatrebalo, bez obzira na djecu i obitelji koje imaju, ali naglašavaju - ovaj bi put drugačije.

- Ove ture bi ja krenula od kuće, a ne s terena. Lipi su to trenuci, ali ne daj Bože da se ponove - zaključuje je Mara.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(71747, "");
Pregledaj komentare